“Dalmatinke su kuražne, hrabre žene, one su održavale život. Dalmatinci su nam plovili ili odlazili, a žene su te koje su sve držale u redu. Naposljetku, i Dalmacija je ženskog roda”, govori mi legendarni splitski fotoreporter Feđa Klarić.

Ovaj kroničar grada pod Marjanom fotografijom se počeo baviti dok je, još kao student Pravnog fakulteta, radio u Slobodnoj Dalmaciji, gdje mu je učitelj, mentor i prijatelj bio čuveni Miljenko Smoje. Zajedno su proputovali čitavu Dalmaciju na različitim prijevoznim sredstvima, a od tada pa do danas gotovo da se ne odvaja od fotoaparata. Njegove fotografije, kako iz Splita, tako i iz ostatka Dalmacije, svjedoče o različitim vremenima i svim promjenama koje je svako desetljeće donijelo sa sobom. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, uključujući i dvije nagrade za životno djelo, postao je prvi fotoreporter odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a izabran je i u Kuću slavnih hrvatskog fotonovinarstva.

Njegova nova izložba, pod nazivom “Dalmatinke”, otvara se u subotu 4. srpnja u sklopu manifestacije “Glumci u Zagvozdu”.

Razgovor s Feđom tako započinjem upravo pitanjem o izložbi, odnosno o ljepoti dalmatinskih žena koja posebno dolazi do izražaja na svakoj njegovoj fotografiji.

“Ako si lokal patriot, reći ćeš da su najljepše. Zapravo, sve su žene uvijek lijepe, na bilo kojoj strani, ali ovdje je ipak more i to sunce čini da izgledaju tamnoputije. Sada kada nam tijekom turističke sezone dolaze žene iz Skandinavije ili Holandije, one se muče da bi uhvatile nešto boje, a ovdje se to dobiva rođenjem. I turizam je sada pridonio tome da su one sad u konkurenciji sa zgodnim ženama iz cijelog svijeta. Atraktivne su i žele pratiti modu vremena. Na jednoj od fotografija možete vidjeti Miss Bačvica iz 1971. godine, to je vrlo felinijevski prizor. Ona je inače Helena Papić, danas je prilično poznata kompozitorica zabavne glazbe, pjeva, niz pjesama je napisala. Htio sam prikazati i žene s mora, žene iz Zagore, žene koje veslaju jer nekada se, u starom Splitu i u staroj Dalmaciji, mislilo da žena nema što raditi na moru. Doma uvijek ima što za raditi, zašto da odlazi na more, to je u staro vrime bilo samo za kurbetine? Danas smo se, zahvaljujući turizmu, od toga prilično odmaknuli. Bili smo, i još uvijek jesmo, konzervativna sredina, ali zahvaljujući turizmu dobilo se na slobodi u odijevanju i ponašanju i u svemu”, kaže mi Feđa.

Nadovezujem na priču o veslanju i ženama na moru, što nas na kratko dovodi do digresije o Veloj Luci. Pita me znam li gdje je Oliverova rodna kuća i odgovaram da znam. Naravno, riječ je o kući koja samo slovi za rodnu, na što me Feđa i sam podsjeća:

“Sad ću vam kazati nešto. Ja živim u centru Splita, u Marmontovoj ulici i tu malo dalje bilo je staro rodilište u kojem je rođen Oliver i u kojem sam ja rođen. I kad sam ja radio u Slobodnoj Dalmaciji, bar 100 puta tjedno bi netko napisao da je Oliverov rodni grad Vela Luka, ali on je rođen u Splitu. Mi smo bili prijatelji, živio je 100 metara od Marmontove. A kuću u Veloj Luci svi zovu njegovom rodnom kućom. Moramo se, naposljetku, i mi Splićani hvaliti da je Oliver Splićanin.”

Vraćamo se razgovoru o Dalmatinkama. Žene prikazane na njegovim fotografijama potječu iz različitih dijelova Dalmacije. Pitam ga koliko se razlikuje, primjerice, mentalitet žena iz Zagore od onog koji posjeduju žene koje žive na moru.

“Dalmatinke nisu puno drugačije od ostalih žena s Mediterana. Ali ipak postoji razlika kada govorimo o životu na moru jer kontakt s morem je kontakt sa svijetom. U Zagori su, nažalost, vjera i bijeda prisilile te žene da žive zatvorene. Kada im umre prva, a ponekad i kada im umre šesta rodica, one odijevaju crninu i nose je do kraja života, a sve to odraz je životnih uvjeta. Kad je u Sinju prije nekih 50 godina izgrađena prva tvornica, Dalmatinka se zvala, uglavnom su žene tamo radile. To su svakako doživljavali. Što žena ima ići raditi? Onda kasnije što ima nositi gaće? To je sve odraz stoljetne povijesti, na tim su prostorima 400 godina upravljali Turci, a na moru je bio drugačiji pogled, tu su pak bile grčka i mletačka kultura. Danas se to sve izjednačilo, ali u mojoj mladosti tu je bila velika razlika. Kada bi, primjerice, ženi u Zagori umro muž, a ona bi imala djecu, ona bi se obično preudala jer je trebala nekako preživjeti, a djeca ne bi išla s njom, ostala bi u muževoj familiji”, govori.

Poseban sentiment prema ženama ima, kaže, zbog vlastitog odrastanja. Djetinjstvo je proveo na Prokurativama, a kasnije u Marmontovoj, a odrastao je samo uz majku, kao izvanbračno dijete. Upravo su žene, kaže, bile te koje su bile stupovi dalmatinskog društva, a takvima ih je u svojim djelima opisivao i njegov prijatelj Miljenko Smoje.

“Dalmatinke su kuražne, hrabre žene, one su održavale život. Dalmatinci su nam plovili ili odlazili, a žene su te koje su sve držale u redu. Naposljetku, i Dalmacija je ženskog roda i ona postoji već više od 2000 godina, ona je možda i najstarija europska regija. Žene su sve to spasile i održale. Ja sam tu posebno sentimentalan jer sam odrastao samo uz mater, kao vanbračno dijete, tako da imam i tu neku poveznicu. One su odgajale djecu, nosile vodu. Ima među fotografijama jedna gdje žena na leđima nosi željeznu kadu koja sigurno ima sto kila. A jedino što muškarac u Dalmaciji nosi su dva piva u ruci. Žene su Dalmacija, a ona je velika, od Krka do Kotora. Bio sam blizak s Miljenkom Smojom. On ne bi ništa napisao da nije imao Lepu Smoje i takvih primjera ima masu, koji pokazuju što žene znače u životu Dalmacije, ne samo kada je u pitanju preživljavanje nego i u kulturnom i stvaralačkom smislu. Spomenuli smo Olivera, Vesna je tu isto bila odlučujuća, ona mu je bila oslonac. Puno je takvih slučajeva u mojem okruženju, gdje su žene Dalmatinke učinile svoje muževe slavnima”, kaže Feđa.

Njegove fotografije najbolje bi bilo opisati kao životne. Na njima su prizori s rive, s gradskih ulica, baš pravi životni trenutci zabilježeni fotoaparatom. Pitam ga kako bira kadrove, nastoji li prikazati žene onakvima kakve one zaista jesu ili se iza svega krije želja da ispriča neku veću priču?

“Radeći kao fotoreporter preferirao sam life, životnu, uličnu fotografiju. I gotovo ništa nisam namještao, nego je sve bilo onako kako je život nosio. Normalno da je u meni uvijek bio ogromni sentiment prema ženama. Imate tako fotografiju jedne djevojčice koja dirigira orkestru u Imotskom, a imate i fotografije starih baka. Uvijek sam ih fotografirao s velikim poštovanjem. I nitko nikad nije grintao zato što ja fotografiram. Nekako želiš svakoga, osobito kada su žene u pitanju, predstaviti u jednom simpatičnom i dobrohotnom svjetlu”, odgovara.

S obzirom na to da je fotografirao životne prizore, nimalo ne iznenađuje činjenica da se iza nekih fotografija kriju i određene anegdote. Među njima se tako ističe fotografija mladića i djevojke koji šeću ispred grupe policajaca, a policajci su pritom izrazito usredotočeni na djevojku u kratkoj suknji.

“Vidite jednu od fotografija s rive, to je bilo u vrijeme Gay Pridea, bilo je stotinu policajaca, i to interventnih. To je bila prva godina. A onda su momak i cura prošli rivom i, jasno, policajci više nisu gledali Gay Pride, nego su gledali curu u kratkoj suknji i to mi se činilo dosta duhovito. Danas je drugačije vrijeme. Evo jutros sam prošao gradom i vidio veliki transparent i zastave. Prije 15 godina, kada je bio prvi Gay Pride, to je bio rat, to su bili topovi, a danas se neki pomak ipak vidi”, govori Feđa.

Posebnu pažnju plijeni jedan ženski akt koji s leđa prikazuje ženu naslonjenu na svjetionik, a iza te se fotografije također krije zanimljiva priča. Ona je, naime, bila među fotografijama koje je Feđa donirao očnom odjelu na Firulama, no tamo nije našla svoje mjesto na zidu.

“Imam i taj jedan ženski akt, ženu u luci koja je leđima okrenuta i naslonjena na svjetionik, odnosno lanternu kako mi kažemo. Prije 20 godina donirao sam jednu moju izložbu na očni odjel na Firulama i neki dan sam bio tamo i vidio da su na cijelom odjelu sve moje fotografije, ali ta nedostaje. Jedina koja prikazuje golu ženu, nju su maknuli. A zapravo bi baš na očnom odjelu to bilo odlično jer svi oni koji su slabo vidjeli, posebno muški, bi progledali kada bi pogledali tu fotografiju. U Vatikanu je, primjerice, Sikstinska kapela, gdje se biraju pape, oslikana isključivo golim tijelima. I eto, u Vatikanu se to može, a na očnom odjelu ne može”, govori kroz smijeh.

Sve spomenute fotografije posjetitelji će moći vidjeti u Zagvozdu, gdje će biti izložene mjesec dana, tijekom trajanja čitave manifestacije.

“S guštom to radim. Vedran Mlikota, on je zagrebački glumac, ali je rodom iz Zagvozda i čitavo ljeto tamo volontira i radi, dovodi glumce i umjetnike, a sve to za svoje rodno misto, tamo ugošćuje sve te ljude. Fantastično je to sve, on baš herojski to radi. Ja sam bio dugogodišnji predsjednik Fotokluba Split pa znam što to znači kad netko volontira”, kaže.

Završavamo razgovor, a na kraju mi kroz smijeh govori:

“Kad dođem u Velu Luku, pokazat ćete mi Oliverovu rodnu kuću!”