Svojedobno je hrvatski turizam koristio slogan koji je prizivao sliku “Mediterana kakav je nekada bio”, idilične primorske arkadije neiskvarene komercijalnim utjecajima koja - dakako - nikada nije ni postojala. Kako je, međutim, prostor hrvatskog Jadrana doista izgledao prije nego što je postao globalno turističko odredište, može se naslutiti na fotografijama legendarnog hrvatskog fotografa Toše Dabca nastalim sredinom 20. stoljeća. Izložba pod naslovom “Tošo Dabac: Jadranski putopis”, postavljena u Hrvatskom muzeju turizma u Opatiji, obuhvaća sedamdesetak crno-bijelih fotografija nastalih između 1950. i 1970. godine, u razdoblju kada je Dabac putovao duž jadranske obale fotografirajući vela i mala mista, njihove stanovnike, kulturne spomenike, lokalni folklor i morske krajolike. Postav u opatijskom muzeju pruža jedinstven uvid u autentičan život na obali sredinom 20. stoljeća kroz objektiv jednog od najznačajnijih hrvatskih fotografa.

“Sama ideja razvila se prije otprilike godinu dana, kada smo s ravnateljicom Hrvatskog muzeja turizma Natašom Ivančević razgovarali o mogućnosti da se Dabčeve fotografije izlože u muzeju u Opatiji”, rekla nam je Bella Rupena, kustosica izložbe i voditeljica Arhiva Tošo Dabac u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, suorganizatoru opatijske izložbe. “Krenuli smo najprije od koncepta: željeli smo promisliti na koji način povezati Dabčeve fotografije s Jadrana u smislenu cjelinu i pokazati ih iz nešto drugačije perspektive. Nakon toga smo se vratili arhivu i počeli pregledavati konkretne fotografije, birati one koje najbolje odgovaraju toj ideji i postupno graditi narativ izložbe. Rad na izložbi često nije jednosmjeran proces, pa je tako i ovdje išao u oba smjera: od koncepta prema fotografijama, ali i od samog arhivskog materijala koji je često otvarao nove mogućnosti i smjerove u kojima se izložba mogla razvijati.”

Ostavština Toše Dabca je golema. Kako je izgledao proces selekcije i što je presudilo da se izaberu upravo ovih sedamdesetak fotografija? “Građa u arhivu je nevjerojatno inspirativna i neprestano otkrivamo fotografije koje nas iznova iznenađuju, pa je proces selekcije uvijek kombinacija nekoliko kriterija”, govori Rupena.

U početku se kustoski tim vodio osnovnim konceptom izložbe i tražio fotografije koje se tematski vežu uz Jadran, a zatim je među njima birao radove koji zajedno mogu ispričati zaokruženu priču o prostoru, ljudima i atmosferi obale. Istodobno su pazili i na vizualni ritam same izložbe, odnosno na to kako će fotografije funkcionirati u prostoru i u međusobnom odnosu. “Tako se postupno iskristalizirao izbor od sedamdesetak fotografija koje zajedno grade jednu cjelinu i priču o Jadranu kakvog je Dabac bilježio svojim fotoaparatom.”

Motivi koje je Dabac bilježio raznoliki su, ali međusobno povezani. Tu su morski pejzaži, gradske rive, trgovi i ulice uz more, prizori s plaža i šetnica, kao i prizori svakodnevnog rada. Na fotografijama se pojavljuju turisti i putnici, ali i lokalni stanovnici: ribari, radnici, težaci. Brodovi, jedrilice i luke izmjenjuju se s arhitektonskim detaljima i kulturnim spomenicima. “Izložbom nam je bilo važno pokazati ne samo same fotografije, nego i širi kontekst u kojem su nastajale”, kaže Rupena. Dabac na Jadranu nije radio samo autorske snimke, nego je vrlo intenzivno surađivao i s institucijama poput Turističke zajednice i Izdavačkog zavoda Jugoslavija te je svoje fotografije objavljivao u raznim časopisima, knjigama i brošurama. “Željeli smo na taj način prikazati koliko je Dabac bio prisutan u vizualnoj kulturi svojega vremena i koliko su njegove fotografije sudjelovale u oblikovanju slike naše obale koja se u to vrijeme širila ponajprije kroz časopise, knjige i turističke publikacije.”

Na opatijskoj izložbi su uz fotografije izloženi i primjerci časopisa Jugoslavija, te fotoaparati s kojima je Dabac radio. Pitamo kustosicu zašto se odlučila na takav pristup? “Odlučili smo izložbu proširiti i tim materijalima kako bismo posjetiteljima približili širi kontekst u kojem su fotografije nastajale i cirkulirale. Primjerci časopisa Jugoslavija pokazuju na koji su način Dabčeve fotografije bile objavljivane i kako su sudjelovale u oblikovanju vizualne slike zemlje i Jadrana u to vrijeme. S druge strane, izloženi fotoaparati pomažu približiti posjetiteljima i sam proces rada te podsjećaju na to da su te fotografije nastajale u konkretnim tehničkim i produkcijskim uvjetima, koji su bili bitno drugačiji od onih na koje smo danas navikli u digitalnoj fotografiji”, kaže Rupena.

Rođen kao Teodor Eugen Marija Dabac u Novoj Rači kod Bjelovara 1907. godine, Tošo Dabac je bez sumnje jedna od ključnih figura hrvatske fotografije 20. stoljeća. Aktivno se počeo baviti fotografijom u Fotoklubu Zagreb krajem dvadesetih godina, a nakon položenog majstorskog ispita otvorio je vlastiti fotografski atelijer. U prvoj polovici tridesetih snimio je legendarni ciklus “Ljudi s ulice” u kojem je zabilježio socijalno osjetljive prizore zagrebačkog života u vrijeme velike gospodarske krize. Njegov atelijer u Ilici 17 tijekom pedesetih i šezdesetih godina prerastao je u važno mjesto susreta umjetnika, fotografa i intelektualaca. Nakon njegove smrti 1970. godine prostor je nastavio živjeti kao Arhiv Tošo Dabac, koji je početkom 21. stoljeća dobio status zaštićenog kulturnog dobra, a zbirku je 2005. godine otkupio grad Zagreb i povjerio na upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti. “Dabac je jedna od ključnih figura hrvatske fotografije prije svega zbog iznimne osjetljivosti za ljude i svakodnevni život koji je fotografirao”, govori Rupena. “Iako su njegove fotografije prije svega dokument vremena, one su istodobno vizualno vrlo moćne, promišljene interpretacije stvarnosti. I upravo u tome njegov rad ostaje trajno relevantan zato što uspijeva spojiti dokumentarnu vrijednost s izrazitom autorskom osjetljivošću. Fotografije koje je snimao prije više desetljeća i danas djeluju vrlo neposredno i suvremeno, jer bilježe univerzalne prizore svakodnevice, prizore različitih ljudskih odnosa koji izazivaju reakciju jer govore o temama i osjećajima koji su svima nama razumljivi.”