Nakon pomnog vijećanja peteročlani žiri Nagrade Fric, uz uzdahe što ne može na popis finalista dodati još koju knjigu, odlučio se za šest naslova, od kojih će jedan dobiti Nagradu Fric za najbolje nefikcijsko prozno djelo objavljeno od 31. lipnja 2016. do 1. srpnja 2017. od 75.000 kuna bruto. Nagradu dodjeljuju tjednik Express i sponzor Barcaffe, čija kava savršeno ide uz knjigu. Dio nagrade čini i skulptura žiroskopa u izvedbi Đ24, prvi put mobilna i funkcionalna skulptura za književnu nagradu, možda ne samo kod nas, s jasnom porukom: pisati treba ispravno i uspravno, bez obzira na okolnosti i poremećaje.

Sve romane žiri će još jednom prostudirati i tad, vjerojatno opet uz uzdahe, dodijeliti nagradu 19. 12. u zagrebačkom HNK u 12 sati. Navečer će se proslaviti na Fric partyju, koji će biti održan na, u ovom trenu još nepoznatoj, zagrebačkoj lokaciji koja radi dugo u noć i gdje će se slaviti dobra knjiga.

U užem izboru našao se, abecednim redom prvi, roman “Stajska bolest” Slađane Bukovac, već iskusan finalist i time višestruko potvrđen kao izvanserijski. Ljudi koje roman prikazuje tužni su, zatvoreni i razočarani, prikazuje ih se s određenom oporošću i okrutnošću, koja nikad ne odbija, dapače, baš obratno. Okosnica romana svojevrstan je kriminalistički zaplet koji, iako potisnut, vuče čitateljsku pažnju na vrlo pametan način.

Finalist je i labavije strukturiran kratak roman “koji se može promatrati i kao zbirka od 33 priče” snažnog, već i regionalnog odjeka, “Sjećanje šume” Damira Karakaša. Istaknuto je da je “Karakaš u jednom intervjuu rekao: ‘Za mene prava proza je ona koja nema milosti ni za koga. Ili kako to jednom lijepo reče Krleža: mora se pisati mrko, okrutno, neumoljivo, bez samilosti, pa čak i sa začepljenim nosnicama’. Knjiga je to s ruba šume, u potpunosti karakaševska: tečna i razumljiva”. Zadire do dubokoga dna vlastitoga bića i svih istina što se razotkrivaju unatoč vjekovnom zapretanju.

Također dijelom autobiografska knjiga Semezdina Mehmedinovića, bosanskog autora s američkom aadresom, “Me’med, crvena bandana i pahuljica” našla je svoje mjesto u finalu. “Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više nije ostalo od nas osim ljubavi”, kaže Semezdin Mehmedinović u knjizi koja govori o dva udara, srčanom i moždanom, pa pokazuje kako se dolazak u granične situacije života može pretvoriti u najvažniju spoznaju života - ljubav je najvažnije što uopće možemo osjetiti na ovom planetu.

Roman “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka s tri već osvojene nagrade i kazališnom predstavom koja se nestrpljivo iščekuje definitivno je obilježio zadnjih godinu dana, što potvrđuje i publika uporno ga držeći na vrhu top listi. U svojem drugom vrsnom romanu Novak se poigrava formom krimića jer “Ciganin, ali najljepši” istodobno ulazi i iskače iz žanrovskih odrednica. U svijetu Međimurja autor isprepleće različite likove, nacije, okrutnu realnost međimurskoga sela i odnosa s Romima, susret sa zbiljom izbjegličkoga vala, ljubav, ubojstva...

Jedini prvijenac u društvu od šest odabranih je roman “Kad sam bio hodža” bosanskohercegovačkog pisca Damira Ovčine, roman čija popularnost pouzdano raste. U Ovčininu romanu o jednom sarajevskom ratnom ropstvu pred čitateljem iskrsavaju atmosfere, ljudi i predjeli kao na filmskoj vrp

Opsegom najveći, uvlakama u tekstu najškrtiji, roman “Calypso” vrsnog stilista, crnogorskog pisca Ognjena Spahića, europski lansiranog još romanom “Hansenova djeca”, također se našao u finalu. Pomaknuti, u najboljem smislu riječi logoreični, obiteljski roman prepun potpunih luđaka, likova ujedno groznih i snažnih poput starozavjetnih nemani s balkanskog krša, vođenih vrućom, vlažnom i ljepljivo trulom ljubavi, strašću i na kraju mržnjom.

Čestitke treba odmah uputiti svim finalistima. Žiroskop čeka svojeg prvog vlasnika.