Oliver Frljić, beskompromisni kazališni redatelj, dizan u zvijezde ali i kritiziran zbog predstava u kojima se bavio fenomenima desnog ekstremizma i neofašizma u regiji, opet je u Zagrebu gdje u ZKM-u postavlja klasik Dostojevskog “Braću Karamazove”. Predstavu je zamislio u dva zasebna dijela tako da će komad imati dvije premijere – 26. i 27. veljače, no ako gledatelji žele doživjeti ‘Frljićeve Karamazove’ tada bi zapravo trebali pogledati oba dijela – prvi u kojem se bavi Karamazovima, te drugi u kojem razmatra obitelj kapetana Snegirova. S obzirom na Frljićev rejting društveno angažiranog kazališnog autora, rad na “Karamazovima” u ZKM-u prati pitanje o tome kako je uspostavljena veza s hrvatskom stvarnošću, no on ne otkriva ništa nego zagonetno odgovara – bujrum! Frljić se istaknuo angažiranim autorskim projektima u kojima je govorio o politički kontroverznim točkama zemalja bivše Jugoslavije. Također je na sceni promovirao svoju specifičnu poetiku šokantnih fleševa, začudnih simboličkih slika i drskog govora, koji iritira i desnicu i tzv. umjerene građane. U Hrvatskoj se i danas pamte njegove “Bakhe” s ukomponiranim govorom tadašnjeg premijera Ive Sanadera na splitskoj rivi, zatim “Aleksandra Zec” i “Šest likova traži autora” gdje je inscenirao raspojasanu Bujančevu svadbu na kojoj su biskup Bogović, Hasanbegović, Thompson, Klemm i Markić prikazani kao svinje što šmrču kokain. Nakon što je na vlastitoj koži osjetio progon političkih desničara, postao je kulturni gastarbajter. U tom svojevrsnom egzilu osvojio je kazališta Europe, najviše Njemačke, u kojima je na vrlo radikalan način govorio o svom viđenju ksenofobije, islamofobije, neofašizmu, antisemitizmi i općenito slabostima demokracije i gušenju sloboda. No, i u Njemačkoj, Austriji i Poljskoj pratile su ga kritike, otkazivanja izvedbi i demonstracije pred kazalištima te napadi Crkve jer se Europi nije svidjelo njegovo kritičko preispitivanje njezinog odnosa prema izbjeglicama. Usprkos tome, Frljić je europska senzacija. Postavio je niz značajnih predstava kao što su “Requiem za Europu”, “Second Exile”, “Gorki AfD”, “Ana Karenjina, “Zločin i kazna” i “Nebožanska komedija”, kritičar uglednog Guardiana Matt Trueman uvrstio ga je među pet najvažnijih redatelja europskog teatra, a njegova “Kletva” proglašena je najvažnijim događajem godine u Poljskoj.

Express: Prošlo je devet godina od vaše zadnje režije “Hamleta” u ZKM-u i četiri od odlaska iz Hrvatske u Njemačku. Zašto ste ipak odlučili prekinuti ‘šutnju’ i režirati u Zagrebu?

Nakon epike “buke i bijesa”, htio sam istražiti liriku šutnje. U predstavi “Forced Entertainmenta Bloody Mess” postoji scena u kojoj dva lika razgovaraju o različitim tipovima šutnje koji naseljavaju prostor između riječi, onih već prošlih i onih koje još nisu došle. Jedna rečenica iz eseja “Aesthetic of Silence” Susane Sontage izgovara tišinu koju sam pokušao i sam artikulirati u svojoj šutnji: “Silence is the artist’s ultimate other-worldly gesture: by silence, he frees himself from servile bondage to the world, which appears as patron, client, consumer, antagonist, arbiter, and distorter of his work.”

Express: Već se duže vrijeme bavite Dostojevskim, postavili ste već “Zločin i kaznu” u Stuttgartu, a sada i “Braću Karamazove” u ZKM-u. Također, jednom ste rekli da su upravo “Karamazovi” bili prva kazališna predstava koju ste gledali. Dakle, zašto Dostojevski i zašto baš taj roman u ZKM-u u ovo pandemijsko vrijeme?

Moja prva izbjeglička destinacija u aprilu 1992. bio je Kaštel Gomilica. Tek nakon par mjeseci preselio sam se u Split. Kuća u kojoj sam u toj fazi živio zajedno s drugim izbjeglicama iz BiH, imala je jednu zaključanu sobu. Unutra se nalazila biblioteka u koju vjerojatno nitko nije ušao godinama. Biblioteku sam otkrio vireći kroz ključaonicu. Pokušao sam je otvoriti ključem kojim sam zaključavao svoju sobu. I gle čuda — uspjelo je. Prva knjiga čiju sam prašinu dotaknuo bila je “Vječni muž” Dostojevskog. Tu knjigu sam — unaprijed isprike etičkim standardima vaših čitatelja — otuđio. Bez obzira na nečastan način njezina stjecanja, i danas je, svim seobama usprkos, posjedujem i to ne samo kao podsjetnik na radosti izbjegličkog života, već i kao znak prvog ozbiljnijeg susreta s Dostojevskim. “Karamazove” sam pročitao godinu dana kasnije, u trenutku duboke krize, kad nisam znao gdje su mi roditelji i sestra, a vojna policija mi je, ignorirajući moju maloljetnost, prijetila bosanskim ratištima. Na čudan način, Dostojevski je rezonirao s tom krizom i evo, trideset godina kasnije, postavljam taj roman. Kroz njega ne želim govoriti o tom vremenu već o onome gdje sam i što sam danas. Btw, Žika Pavlović napravio je jako dobar film upravo po ranije spomenutom “Vječnom mužu” koji je, kako to već ide, u Hrvatskoj sotoniziran na neviđeno, optužen za ovo i ono, bez želje da se čuje njegov antiratni krik.

Express:Predstavu ste podijelili na dva dijela, zapravo, dvije predstave, koje mogu funkcionirati kao zasebne cjeline, ali zapravo svaka od njih donosi svoje – prva se bavi Karamazovima, a druga obitelji kapetana Snegirova. Zašto ste se odlučili na takvu podjelu? Koja ste pitanja ili teme istaknuli? I kako ste se nosili s gomilom teksta s obzirom na vaš vizualni teatar prepun simbolike?

Prva večer prati glavnu narativnu liniju “Karamazovih”, ali iz nje ispušta “bijedne ljude”. Druga večer nas uvodi u njihov fantazmagorični svijet. Uz različite intertekstualne veze između ove dvije predstave, te veze koje uspostavljaju s drugim romanima Dostojevskog, one se međusobno zrcale i na razini strukture. Ponekad se pojavljuju, kao u istoimenom romanu Dostojevskog, kao identični dvojnici, a ponekad jedna drugu odražavaju distorzirano ili s određenim kašnjenjima ili se odraz pojavljuje prije onoga što se odražava. U ovoj fazi me kod Dostojevskog najviše intrigira gubitak vjere u ideale u koje je još vjerovao prije hapšenja. U svojoj knjizi “Dostojevski — za i protiv”, Viktor Šklovski daje, uz onu književnu, i kronologiju njegove političke preobrazbe. Dostojevski je živio u epohi u kojoj je postojala revolucionarna situacija, ali revolucija nije dolazila. On je zasigurno najbolji kroničar proturječja stvarnosti, ali, kako opet kaže Šklovski, “ne stiže da ta proturječja riješi.” U “Braći Karamazovima” postoji razgovor Ivana i Vraga u kojem potonji sanja da se useli u tijelo korpulentne trgovkinje. Dostojevski je nakon Sibira sanjao da se obogati izdavaštvom ili kockom. Htio se, kao Ivanov Vrag, useliti u egzistenciju buržuja. Šklovski dodaje: “… i nije uspio.” Potraga za književnim i izvanknjiževnim razlozima tog neuspjeha bila mi je jedna od prvih interpretativnih ključeva u radu na ovom projektu.

Express: Od vaših “Karamazovih” očekuje se neka kazališna ili politička provokacija, ili barem preispitivanje nekih aktualnih društvenih tema. Dakle, u kakvoj su vezi Karamazovi s današnjom Hrvatskom? Kako ste ih aktualizirali? Koje filozofe, ili umjetnike citirate? Što ste nadopisali?

Očekujući da se od mene očekuje kazališna i politička provokacija, mislim da će najprovokativnije biti na dotična očekivanja ne odgovoriti. Ne znam u kakvoj su i jesu li Karamazovi u vezi s današnjom Hrvatskom jer moram priznati da se ne bavim previše s onim što se ovdje događa. Hoće li i kakve korelate naša predstava naći s aktualnim društvenim stanjem ulazi više u sferu interpretativnih mogućnosti ili nemogućnosti ovdašnje publike. Ako ona u predstavi želi tražiti korifeje hrvatskog političkog života — bujrum.

Express: U jednom intervjuu ste rekli da vam je trebalo desetak godina da raskrčite šikaru kazališnog neznanja na prostoru bivše Jugoslavije, od kazališnog jezika do tema. Pretpostavljam da ste mislili na teme koje ste otvorili prvenstveno u “Trilogiji o hrvatskom fašizmu” gdje ste suočavali društvo s vlastitim odrazom u ogledalu, od prikrivanja ratnih zločina i ubojstva Aleksandre Zec do uloge umjetnika i intelektualaca u samostalnoj Hrvatskoj. Jeste li uspjeli u tome?

Ne bih rekao da sam u ičemu uspio. Moje bivanje u kazalištu od početka je bilo osuđeno na “pravednički gnjev” te iste šikare. S otprilike istom municijom su me gađali kazališni nacionalisti i ignoranti, ali i salonski ljevičari. Kao što sam vam već u više navrata u našim dopisivanjima koja su prethodila ovom intervjuu kazao, u jednom trenutku mi se učinilo da sam rekao sve što sam imao za reći po pitanju određenih kazališnih i političkih tema. Htio sam prestati biti taoc očekivanja jednog dijela publike — bilo one koja voli ili mrzi to što radim — i vidjeti što mene interesira. Nisam htio kapitalizirati ni kazališnu, a još manje političku borbu koju sam vodio. Pečalba je bila logičan izbor u toj situaciji. U Japanu su kaligrafi na vrhuncu svoje karijere odlazili u drugu provinciju i počinjali pod drugim imenom iz početka, neopterećeni onim što su ranije radili i bez pritiska imena pod kojim su radili.

Express: Nakon otvaranja tih bolnih mjesta doživjeli ste niz vrlo ozbiljnih i neugodnih situacija - kaznenu prijavu od strane nekih braniteljskih i veteranskih udruga u povodu gostovanja predstave “Naše nasilje, vaše nasilje”, provaljivanje u stan te verbalni progon Ane Lederer, tadašnje zagrebačke pročelnice za kulturu, koja je izjavila da za vas nema mjesta u Hrvatskoj. Sve je zaokružila ministrica kulture ograđivanjem od te predstave. Jeste li se tada osjećali kao persona non grata kojoj je uskraćena sloboda govora i djelovanja?

Ne bih htio trošiti previše riječi na osobe koje ste nabrojali. Ja sam jedno vrijeme bio vrlo zahvalno stanište za političko parazitiranje različitih persona s uglavnom desnog političkog spektra, ali znali su se povremeno priključiti i lučonoše salonske ljevice. Napadi na ono što sam radio, za razliku od njihove političke agende, davali su im mogućnost da dobiju kakvu-takvu medijsku vidljivost. Oni najopskurniji među njima nastavljali su me zazivati i nakon što sam odavno otišao i pustio nacionalnu glupost da se valja u blatu samodostatne miline. Ne sumnjam da će i nakon ovog intervju mnogi ispirati usta mojim imenom. Nemam s tim nikakav problem, ali želim ih unaprijed upozoriti da im moje ime neće iz usta isprati smrad njihovih političkih ideja.

Express: U svojim europskim predstavama preispitivali ste islamofobiju, ksenofobiju, probleme emigranata, nove oblike neofašizma i dominiranje Crkve na političkoj pozornici. Koju od njih smatrate najvažnijom za vašu posthrvatsku, tj. postjugoslavensku karijeru? Je li to “Gorki – AfD”, koju ste postavili u kazalištu Maksim Gorki u Berlinu, “Requiem za Europu” u Dresdenu, “Mauzer” u Munchenu, “Second Eile” u Meinheimu, ili poljska “Kletva”?

Sve ove predstave dokumentiraju određene estetičke i političke preokupacije i vrijeme u kojima su se događale. Moj fokus se u Njemačkoj selio više u sferu politika identiteta i intersekcionalnosti. Puno sam naučio i nastavljam učiti radeći kao kućni redatelj u berlinskom kazalištu Maxim Gorki. Nasuprot rigidnoj i nametnutoj identitarnoj homogenosti post-jugoslovenskih prostora na kojima sam prije radio, našao sam se u kontekstu radikalne diverzifikacije i fluidnih identiteta. Naravno, ni to nije neki prostor utopije, ali sigurno značajan iskorak ka pitanju reprezentacije onih koji su toliko dugo bili nevidljivi. Koliko znam, na zagrebačkoj ADU nikada nije studirao nijedan Rom ili Romkinja, iako ova etnička skupina čini značajan dio populacije hrvatskog društva. Zar ne bi bilo lijepo da ova institucija uvede kvotu pri upisu — kao što je na različitim fakultetima postojala za djecu branitelja — za različite manjine koje su bile i ostale strukturalno diskriminirane?

Express: Vaše predstave također su nailazile i u Europi, kao i u zemljama bivše Jugoslavije, na optužbe, prekidanje izvedbe i negativne kritike, a “Nebožanska komedija” koja govori o anisemitizmu čak je i zabranjena u Poljskoj. Je li vas takva percepcija razočarala? Imate li dojam da ste, primjerice, Njemačkoj bili zanimljiviji dok ste se bavili fenomenima desnog ekstremizma u državama bivše Jugoslavije nego onda kada ste preispitivali njihove promašaje?

U Njemačku sam otišao kao kulturni gastarbajter i od mene se očekivalo da se ponašam kao i svaki drugi gastarbajter i ne dovodim u pitanje ideološko-ekonomske normative društva u kojem radim. Međutim, u Njemačkoj je, barem što se kazališta tiče, puno veći problem izlazak iz preskriptivnih estetsko-formalnih okvira, nego onih sadržajnih. Postoji, naravno, i problem kulturnog kolonijalizma, konstantno “otkrivanje” i kazališna eksploatacija bijede i patnji neeuropskih zemalja. Sjećam se kad je bio rat u Ukrajini da me je mahnito zvalo nekoliko intendanata njemačkih kazališta pitajući imam li nekog redatelja iz Ukrajine. Naravno da se ovakva kultur-kolonijalna politika deklarira kao velika humanistička gesta.

Express: U gotovo svim svojim predstavama preispitujete slabosti demokracije i slobode govora, koja se danas često pretvara u govor mržnje i govor gluposti. Kako po tom pitanju stojimo mi, a kako Europa?

Predstava “Gorki — Alternativa za Njemačku” imala je podnaslov “O reprezentacijskim slabostima demokracije i kazališta na početku 21. stoljeća”. Čini se da obje ove institucije — i kazalište i demokracija — imaju velike reprezentacijske probleme. Ali fokusirajmo se samo na demokraciju. Koja je funkcija ovog oblika političkog predstavljanja ukoliko on legitimira politike koje su izrazito antidemokratske? Je li demokracija u stanju nadići tu svoju antinomiju da u konačnici može legitimirati pobjedu političke platforme kojoj je cilj ukidanje demokracije? Po onome što trenutno gledamo na globalnoj i lokalnim razinama - čini se da nije.

Express: Bili ste umjetnički voditelj dvogodišnjeg projekta “Europski ansambl” u kojem ste u suradnji sa Schauspiel Stuttgart i Teatrom Nowy u Varšavi režirali autorski projekt “Imaginarna Europa”, kojeg je vidjela i publika ZKM-a. U toj predstavi između ostalog se pitate što je ostalo od velikih ideala Francuske revolucije, poput slobode, jednakosti i bratstva. Pa što je ostalo od toga u Europi?

”Imaginarna Europa” je iznijela tezu da je krajnja katastrofa možda jedini prostor u kojem se mogu pojaviti neki oblici radikalne socijalne jednakosti. Klimatska katastrofa je već tu i bit će zanimljivo, kad se kroz par godina intenzivira, vidjeti koja će se vrsta političkog diskursa artikulirati. Poricateljima klimatskih promjena nudim rečenicu koja se pravedno ili nepravedno pripisuje Hegelu: “Ako se činjenice ne uklapaju u teoriju, tim gore po činjenice”.

Express: Ne tako davno izjavili ste da je suvremen fašizam mutirao i da se pojavljuje u rafiniranijim oblicima. Kako ih prepoznajemo?

Najjednostavnije po tome što ne dopuštaju da ih se zove fašizmom. Ima nešto suštinski kukavički u suvremenom fašizmu — taj strah da se deklarira pod svojim punim historijskim imenom i prezimenom.

Express: U Zagrebu je na vlasti zeleno-lijeva koalicija Možemo! koja se bori s ‘ostavštinom’ Milana Bandića, između ostaloga i s više od osam milijardi duga. Jesu li njihova nastojanja pravilno usmjerena, ili im nedostaje, kako neki kritičari tvrde, građanske i političke hrabrosti i beskompromisnosti? Vidi li se promjena u Zagrebu?

U zadnjih par godina u Zagrebu maksimalno provedem jedan do dva mjeseca godišnje. Mislim da s obzirom na to ne bi bilo pošteno da komentiram poteze aktualne zagrebačke gradske vlasti. Ili vi mislite da bih ipak trebao?

Express: Prema najnovijem popisu stanovništva Hrvatska ima nešto manje od četiri milijuna stanovnika, odnosno, od posljednje popisa prije deset godina manje nas je za gotovo 400 tisuća. To konkretno znači da Hrvatska od osamostaljenja ima oko milijun i pol manje stanovnika. Kako to komentirate?

Mislim da je to u kontekstu globalne prenapučenosti i svih njezinih efekata na okoliš, dobra vijest. Znam da se ovo ne uklapa u oficijelne demografske žalopojke. Ali, ako nam fali stanovništva, eto ga čeka u Cazinskoj krajini. Samo mu trebamo otvoriti granice, a ne ga mlatiti, vraćati ili puštati da se utapa. Njemački institut za demografiju donio je podatke da će do 2060. u toj zemlji razlika između mladih koji još nisu radno sposobni i onih koji su već u mirovini biti tolika da ni “uvoz” milijun radnika godišnje neće biti dovoljan za ekonomsku održivost. Naravno, Europa tek treba definirati svoju politiku u kontekstu klimatske izbjegličke krize koji nas čeka u skoroj budućnosti. Tu, nažalost, ne očekujem previše empatije.

Express: I za kraj, kako objašnjavate demonstracije diljem svijeta protiv cijepljenja i COVID potvrda pod krinkom obrane prava na virus i slobodu?

Citirao bih KUD Idijote: “Glupost je neuništiva”.