Dojam da je tema HAVC-a nakon (iznuđenog) odlaska njegova bivšeg ravnatelja Hrvoja Hribara medijski bezvezna roba, opovrgnula je prošlotjedna rasprava o promjenama u Zakonu o audiovizualnim djelatnostima u Saboru. Odnosno, nastup bivšega ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, sada člana stranke Neovisni za Hrvatsku. Osim što je Hribara nazvao "faraonom hrvatskog filma”, čuli smo reprizu njegovih teza o HAVC-u kao klijentelističkoj i interesno-koruptivnoj mreži. Pitamo stoga našeg sugovornika za komentar na paljbu Hasanbegovića.

Uz to, koliki je stupanj meritornosti, po njegovom dojmu, postignut u raspravi o HAVC-u? Kakav je način, na koji se u Saboru raspravlja o ovom strateškom zakonu?

Ja otišao, ali on bez mene ne može, slomio sam mu srce. Najučinkovitiji hrvatski ministar je, vidjeli ste, gol utrčao na teren da prekine tekmu. Predlagača je tako poštedio stručne rasprave, sabornicima omogućio da se vrate puškaranju, a filmašima da se ponovno eksponiraju kao lupeži i špijuni stranih sila. Medijski super, klikabilno, besmisleno. Gledajte, jedino u čemu su uspjeli, zadnjih godina to je da se filmske profesionalce u nas općenito shvaća kao gomilu kretena. Kad jednom izgubite svako dostojanstvo, mislim da to može biti novi početak.

I još malo o sintagmi Hasanbegovića za kojega "HAVC treba biti instrument države politike". Nakon žestoke intervencije parapolitičkih desničara u vrijeme "nepovoljnih” nalaza Državne revizije, u javnosti je ostala bljutava aroma o aktivnostima u HAVC-a - zbog čega možda izjava Hasanbegovića o instituciji filmske industrije kao instrumenta državne politike, ne izgleda problematično? Iako iz toga slijedi da film, kao umjetnička disciplina, mora biti instrument državne politike?

Državne politike, odlično. Ali koje države? One Hasine, učinkovite, u kojoj se prave popisi pa se strijelja, kao što je u Saboru točno dobacio Stazić, ili neke normalne Države, koja jednostavno hoće naprijed? Države kojoj je interes pristojan film, funkcionalna industrija, zaposleni ljudi i javnost koja nešto razumije? Mi ne živimo ni u jednoj ni drugoj, u tranziciji smo na neodređenoj trasi. Ninizam, rekao bi Roland Barthes, ni ovo ni ono. Svi vide da se gura krivi ključ u krivu bravu, kao poslije gadne pijanke. Ali ne znaju što dalje. Ni Revizija više ne zna što je to napisala u izvješću i zašto, a filmska struka je pogubljena, dok Ministarstvo glumi da nešto kao hladnokrvno administrira, a svi konci su mu ispali iz ruke. Sve je toliko glupo, da bi uz malo iskrenosti, čak moglo dobro završiti, iscrpili smo sve druge mogućnosti.

Treba li nam uopće novi Zakon o filmu? Je li "donesen iz straha", kao što tvrde politički oporbenjaci? I kako će taj Zakon "završiti", prema vašim predviđanjima?

Zakon je potreban, ali pravi, ovo u proceduri je maketa stvarnih potreba: spin. Ako čitate zlonamjerno izvješće Državne revizije, ne kao faraon, nego onako kako je Champollion čitao hijeroglife, mučno odgonetajući, možete zaključiti kako stvari stoje. Važeći Zakon je u nekim dijelovima diletantski formuliran u pravničkom smislu, a HAVC, takav kakav jest, fiskalno je nedovoljno osigurani sustav, s vrlo cerebralnim modelom upravljanja koji zbunjuje malog hrvatskog čovjeka- pa je zbunio i činovnike Revizije.

Te stvari je Zakonodavac imao priliku popravljati, na razuman način. A nije popravio ništa. U atmosferi straha koju spominjete, skiciralo se zakon prema kolumnama u dnevno.hr i direktno.hr i prema dinamici kuloarskih tračeva HDZ-ove konstituante, umjesto da se posluže pameću. Ministarstvo je loše iskoristilo svoje mentalne resurse, a resurse filmske zajednice nije koristilo uopće, osim deklarativno. Strah o kojem govorite je normalna ljudska emocija, pobogu, i mene i sve koje znam bilo je strah. I moju mamu, u tim okolnostima, bilo je strah pa je umrla. I mog mlađeg sina je bilo strah kad su ga u istom smislu istukli. I Ogrestu, kad su mu razbili auto. I producente kad su shvatili da neka gospođa Naletić-Tuta iz porezne provodi kampanju protiv njih. I Goldsteina, kad mu je sud odrezao 70.000 jer je Vrdoljaka zvao Tonči, umjesto Vaša svevremenosti ili kako se već oslovljava takva uzvišena osoba.

Jasen Mesić je prošle godine blijed drhtao, plašeći se da će ostati bez veleposlaničkog imenovanja. I zašto nas ne bi bilo strah, konačno, fašizam zaslužuje da ga se bojite, a smotani Karamarko nas je doveo blizu. Kako da tek ne bude u panici ministrica koja je formatirana u muzičkoj školi? U stanju šoka, povukla je seriju presudnih poteza, tragično nespretnih. Vrijeme je da bude tri sekunde autentična, te veli: prepala sam se, jebi ga, i da se vrati svojoj normalnoj energiji, koja je u osnovi pozitivna.

Ima li korupcije i kriminala u našoj audiovizualnoj industriji? Asocijacije idu u smjeru i javne i privatne institucije, primjerice HRT-a i/ili Jadran filma. Imamo li na temelju čega "čvrstoga" u ruci govoriti o korupciji?

Jedna Europska država sudski tereti vlasnika jedinog našeg filmskog studija za poslovnu prevaru od milijun i više eura. Zatim, neki ljudi imenovani u Nadzorni odbor HRT-a konstatirali su desetak neviđeno bizarnih poslovnih poteza uprave HRT-a u razdoblju Hasanbegovića i Karamarka, a ta ekipa dobrim dijelom na Prisavlju briljira i dan danas. Što da ja o tome kažem? O tome morate pitati Vladu. Svi znamo za slučaj našeg čovjeka koji je s upalom slijepog crijeva došao u hrvatsku bolnicu, pa su mu umjesto appendixa odrezali nogu. To je otprilike način kako ministarstvo kulture operira s audiovizualnom industrijom. Bave se Zakonom o HAVC-u, umjesto takozvanom javnom televizijom, Jadran filmom, filmskom baštinom i drugim zadacima vlastitog nacionalnog programa, kojemu uludo protječe rok.

Otkako ste otišli iz HAVC-a, koji sad vodi Daniel Rafaelić, niti HAVC niti hrvatski film uglavnom nisu zanimljive teme- iako industrija "nije stala". Kakvo je stanje u HAVC-u? Raširen je dojam o HAVC-u kao solidnoj kući gdje je gotovo svejedno tko je za kormilom: kao u tvornici čavala, gdje sistem "štanca"sam po sebi?A vaš dojam o radu ravnatelja Rafaelića?

Jeste li čitali Jeana Cocteaua, roman 'Toma varalica’? Tamo ima jedna divna rečenica iz belgijskih rovova, o ručnim satovima koji revno kucaju na zapešćima mrtvih vojnika. Sadašnji hrvatski filmski repertoar određen je odavno, prije par godina. Rafaelića slabo poznam. Čitao sam njegovu brošuru o ustaškoj kinematografiji, a moj sin koji ga gleda na HRT, veli da je simpatičan. Čini mi se da je Rafaelić nešto poput Tima Oreškovića u vladi Tomislava Karamarka. Čovjek od negdje drugdje kojemu je ovdje gdje ga je stavilo baš uzbudljivo i zgodno.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Nedavno je HAVC kolektivno napustilo petoro vanjskih suradnika. Zapravo "vaših ljudi", stručnjaka koji su gradili sistem. Raspisan je natječaj za nove suradnike, a javnosti je poručeno kako odlasci "Hribarovih ljudi" nemaju veze s natječajem za nove kadrove. Pa što u ozbiljnoj AV-industriji znači izgubiti čovjeka koji je adresar s kontaktima svjetske industrije punio godinama?

U roku od 12 mjeseci, iz tima HAVC-a od trinaest operativaca, najureno je ili otišlo devet ljudi, ako smijem uračunati i sebe. Četiri diplomirana i jedan neškolovani ali uspješni producent, zatim jedan od najboljih europskih filmskih kustosa, jedan diplomirani redatelj, rekao bih poznat, naime ja, i tako dalje. Sad će partija zaposliti provjerene kadrove. Kladio bih se kritičare.

Kako ocjenjujete vlastiti mandat u HAVC-u? Za čime žalite, što niste uspjeli?

Bilo je zabavno, volio sam taj posao. Reforma hrvatske kinematografije je vjerojatno najuspješnije što mi je u životu pošlo za rukom. Moj djed HSS-ovac kojemu su snovi o nacionalnom napretku potonuli 1941., bio bi ponosan da me vidi. Jesam li mogao raditi nešto pametnije sve to vrijeme? Sasvim sigurno da.

Kako biste laiku ili strancu opisali što je to "hrvatski filmski model"? Je li uspješan i primjenjiv ili je riječ o oholoj sintagmi?

Hrvatski filmski model bio je križanac francuske ideje društvene odgovornosti svih dionika industrije i skandinavske ideje individualne odgovornosti brižljivo izabranih kreativnih povjerenika. Kao takav, ujedno je bio prilagođen maloj frustriranoj balkanskoj državi s emocionalnom politikom, gdje se ministri kulture mijenjaju stihijski i češće nego izbornici reprezentacije. Izmaknuvši kinematografiju politici, iznenadili smo sami sebe, koliko smo uspjeli. Ako je to mogla kinematografija, koja je stvarno bila bijedna, koliko bi tek mogli neki drugi sektori! Ali mi Hrvati političku klasu i njezinu ludost vučemo na leđima kao grbu. 
U ovom trenutku, HDZ nam otima film kao što su komunisti mom didi uzeli vinograde ili kao što je hercegovska mafija hrvatskim filmašima devedesetih uzela Studio u Dubravi.

Zašto vam je digitalizacija tako važna rabota? Za vrijeme vašega mandata digitaliziralo se, bome… Kojim se sad "digitalnim vradžbinama" bavite?

Sudjelujem u upravnom vijeću Europske federacije redatelja, govorim po Bruxellesu, Strasbourgu i drugdje. Europska industrija pokušava dijalog s digitalnom stihijom i europskim političkim panoptikumom, u procesu u kojemu se donosi niz vrlo neugodnih regulativnih dokumenata. Hrvatski predstavnici u Europskom parlamentu, bez obzira na stranku, kao da nisu odavde, funkcioniraju iznimno dobro, a sa mnom razgovaraju kao da nisam na crnoj listi, gotovo kao s čovjekom.

Kao "bivši iz HAVC-a" nestali ste iz medijskog prostora iako vaš duh još uvijek luta kuloarima i profesionalnim sokacima. Rijetko tko od filmskih profesionalaca u posljednje vrijeme govori o statusu industrije, smanjivanju budžeta, bilo kakvoj prognozi domaćeg filma. Je li riječ o dojmu ili je efekt javnog linča u "slučaju Hribar" donio posljedice iznimne profesionalne diskrecije? Možda pretjerujemo, ali nam se čini da filmaši šapću kad govore što se "događa" s budžetiranjem i sličnim profesionalnim aktivnostima…

O strahu, ljudskoj emociji, već sam govorio. Moji kolege se ponašaju svatko prema svojoj konstituciji. Neki konformistički, neki autistički, a većina, rekao bih najvredniji ljudi Hrvatskog filma, jednostavno nastoje upravljati svojom karijerom europskih filmaša. Od Hrvatske su digli ruke, pa zašto da se bave javnom debatom. Ne bih sad o tome iznosio mišljenje, jer nisam siguran da dobro postupaju. Filmaši kao da uživaju okretati drugi obraz, pa ih se onda doista i ponižava.

Kažu, u kuloarima, da u Hrvatskoj ne uspijevate režirati niti reklamu, kamoli da uskoro snimate film: kako to? Zašto? Kad ćete i gdje snimiti film? Planovi? Ili, kako kažu u Modroj lasti: što radite kad ne radite?

Reklame? Niti jedan klijent ne želi domoljubne prosvjede pred svojim dućanom, to mi je razumljivo. Dulje vrijeme radim na priči o '71., zanima me specifično hrvatsko pizdunstvo i kukavičluk, što je o tema o kojoj smo već govorili. Zatim jedna velika dokumentarna, maritimna serija koja nas veže s drugim mediteranskim zemljama i Latinskom Amerikom. E sad, da li sam zabranjeni autor? Cedulju na kojoj to piše sigurno bi mi odbila izdati Nina Obuljen i njeni dečki na HRT-u. Ako stavimo na stranu da sam žrtva političkog progona u najdoslovnijem smislu, živ sam, i kad to velim, ne mislim na minimum, nego na maksimum te fraze. Postepeno, moj život opet postaje moj vlastiti, a ne više svačiji. Uspjesi ravnatelja HAVC-a, uvijek na kraju budu uspjesi nekoga drugog, dok se problemi pripisuju isključivo vama. Prilika da govorim što mislim, a ne ono što mi nalaže dužnost, već je svečanost po sebi.

Nedavno ste javno protestirali radi prestanka financiranja izuzetnog časopisa "Gordogan" kojemu je Ministarstvo kulture uskratilo financiranje. Ukidanje takvog časopisa gledamo kao metaforu kulturne politike ministrice Obuljen Koržinek koja je, usput rečeno, bila članica Upravnog odbora HAVC-a prije svog ministarskog mandata. Možemo li na temelju primjera "Gordogana" procijeniti trend ministričine politike?

Gordogan ima nesreću da je građansko, umjereno intelektualno glasilo. Da je desni, činovnice u ministarstvu bi ga se bojale. Da je lijevi, bojale bi ga se na drugi način. Ovako ga se ne boje, pa se junače, kao smaknut će ga. Kao Mussolinijevi vojnici, znate oni s kabanicama i perima na glavi, brutalnost strašljivaca. Za Gordogan ćemo skupiti neke novce, to su bagatelna sredstva, a neprocjenjiva kulturna vrijednost.