Pišući o romanu "Meho" Almina Kaplana, o kojemu sam i ja nedavno pisao, Miljenko Jergović ovoga autora smješta u okvire "hercegovačkog novog vala" koji je, po njemu, "najintrigantnija pojava u regionalnim književnostima". Pored Kaplana i Elvedina Nezirovića, koji su dosad objavili po dva romana, u ovu skupinu spadaju još dvojica sjajnih pisaca: Adnan Žetica i Adnan Repeša.

Kod tog "hercegovačkog novog vala" pretežu prozni pisci, što je pomalo u neskladu s jednim okoštalim stereotipom po kojemu je Hercegovina "zemlja pjesnika", zemlja Maka Dizdara, Alekse Šantića, Veselka Koromana, Anđelka Vuletića, Mile Stojića, A. B. Šimića, Petra Gudelja, dok je Bosna zemlja proznih pisaca, Ive Andrića, Meše Selimovića, Derviša Sušića i brojnih drugih, pa tako postoji jedan termin koji se uglavnom veže uz Ivu Andrića, termin "pripovjedačka Bosna".

Intervju "Želim Hrvatima suziti vjeru na veličinu tuš kabine"

U taj stereotip uklapa se jedino Adnan Žetica koji je, zasad, uglavnom pjesnik. Odakle "pripovjedačka Hercegovina"? Možda je razlog taj što se radi o piscima koji su odrastali u ratu na istom prostoru, ali koji nisu odrastali kao njegovi aktivni sudionici, osim donekle Elvedin Nezirović, nego kao "objekti" kojima je rat fatalno obilježio djetinjstvo, te se proza u tom kontekstu nameće kao neki prirodan izbor.

Dok su Elvedin Nezirović i Almin Kaplan već prepoznati u regionalnim okvirima, ime Adnana Repeše je izvan granica Bosne i Hercegovine relativno nepoznato, što će se možda promijeniti pojavom njegova debitantskog romana "Svojta", koji je objavljen u sarajevskom Synopsisu, a koji je čak i u okvirima BiH zasad prošao gotovo nezapaženo. Repeša je rođen 1978. u Mostaru, a živi u Blagaju. Prije ovoga romana objavio je dvije zbirke priča: "S obje strane srca" (2009.) i "Kratke priče za dugo umiranje" iz 2013.

Brojne su dodirne točke između Repeše, Elvedina Nezirovića i Almina Kaplana - od jedinstvenog prostora koji dijele, jezika, generacijskog koda pa do književnih utjecaja, od kojih je svakako najvažniji Mirko Kovač, najveći prozni pisac Hercegovine, tog rubnog područja stoljećima razdiranog međunacionalnim konfliktima.

Vedrana Rudan "Otac je Tita zvao svinja i kad on crkne bit će krvi do koljena"

Tu je i jezik. Jezik Adnana Repeše najbliži je jeziku Almina Kaplana, s nizom lokalizama i turcizama čije je korištenje umjereno i racionalno dozirano, i koji se onda prirodno i neupadljivo uklapaju u tekst. Kao ilustracija ovoga može poslužiti jedna rečenica iz Repešine "Svojte": "Alija malo govori, ali kad se zakune babinim rahmetom (pokojem, op.a.), on tad, u pravilu, najviše laže".

"Svojta" je objektivno i hladno ispripovijedana obiteljska kronika, koja započinje 80-ih, ispričana u kratkim poglavljima, bez sentimenta i krupnih riječi. Dječak-pripovjedač poput objektivne kamere "snima" svijet oko sebe. U to se uklapa i moto pripovjedača s početka knjige, koji je dosljedno izveden do posljednje rečenice: "Ja sam usamljenik u porodičnom kosmosu i onaj koji narušava sklad. Iz te nezavidne pozicije sada pripovijedam lako i bez zazora. Ne postoji ništa što bi me omelo da stvari nazovem pravim imenom niti se skanjujem da to i učinim".

U fokusu Repešina romana su pripovjedačeva obitelj, bake, djedovi, otac, majka i drugi članovi uže obitelji, "svojta". O očevoj obitelji Repeša piše na sljedeći način: "Ti ljudi ne znače mi ništa, hulim li kad to kažem? Pretjerujem li ako ih nazovem gomilom emotivno i moralno zakržljalih osobenjaka?". Stoga su Repešini likovi životni i stvarni. U tu obiteljsku svakodnevicu malo toga dolazi izvana, sve "veliko" dolazi iznutra, iz obiteljske anamneze.

Martina Mlinarević "Živjeti u Hercegovini je ekstreman sport"

A tu je i jezik koji sam spomenuo, onaj jezik kojim je bio fasciniran i veliki Krleža: "Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik - jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. (...) Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca". Repeša se svojim jezikom apsolutno uklapa u ovu Krležinu tvrdnju.

Sva trojica spomenutih proznih pisaca iz "hercegovačkog novog vala" otvoreno govore o vlastitim književnim utjecajima. Repeša također. Čini to umjereno i neupadljivo. Jedan odlomak romana započinje na sljedeći način: "Sanjao sam Mustafu Mađara (lik iz istoimene Andrićeve pripovijetke, op.a.). Došao je iz duboke prošlosti provjeriti je li budućnost demantovala njegovu definiciju čovjeka i svijeta".

A ta definicija je, koju Repeša ne navodi jer je to ovdje jedna vrsta općeg mjesta: "Svijet je pun gada. I krštenog i nekrštenog". (To je mantra koju cijelo vrijeme ponavlja Andrićev Mustafa Mađar.) Na jednome mjestu Repeša jednog svog lika opisuje tako da navodi kako mu nalikuje na Marija Vargasa Llosu, čime na jedan krajnje suptilan način govori o utjecaju ovoga pisca na njegov tekst, a koji se također može prepoznati pažljivim čitanjem.

Olga Tokarczuk Bijeda se ne poznaje po vjeri - ona je katolička, pravoslavna...

Rat kod Repeše ne dolazi naglo niti postoje naznake da se bliži, iako ga čitatelj neprestano iščekuje. Jedan od najdojmljivijih dijelova romana je način na koji Repeša opisuje slutnju rata. Dječak-pripovjedač je, naime, pao na popravnom iz matematike, ali kad dođe na popravni, nastavnik, kojemu se ranije teško zamjerio, bez riječi mu daje prolaznu ocjenu jer je sve postalo nevažno iz nekog "tajanstvenog" razloga, a taj razlog je naravno rat.

O ratu i njegovim posljedicama Repeša piše sporadično, ali ništa manje efektno: "Ginemo. Svakim danom sve nas je manje", kaže se na jednome mjestu. Ili sljedeći dio: "Almir je ovaj rat preživio, a da se nikad nije bacio na zemlju. Ludost? Hrabrost? Ne znam. Danas, dva mjeseca nakon Daytona, on ima 18 godina i potpuno sijedu kosu. Starac!". Pored vlastite obitelji, Repeša govori i o obitelji dječaka Zulfikara, čiji je otac Vejsil, prijatelj dječakova oca, kronični alkoholičar.

Zulfikar je samodestruktivna osoba, odnosno primjer kako disfunkcionalna obitelj fatalno utječe na sudbine djece. Jedna scena iz romana pogotovo je indikativna u tom smislu, kad Zulfikarov otac, mrtav pijan, za okladu proguta živu guštericu. Ovaj motiv nije novost u bosanskohercegovačkoj književnosti. Jedna od ponajboljih priča Marka Martinovića, sjajnog pripovjedača iz Viteza, priča je "Gutači žaba", koja govori o rivalitetu dvojice šumskih radnika, alkoholičara, koji se natječu u gutanju živih žaba.

Nagrada Fric "Bojim se da su mnogi naši pisci dosadni"

Ovaj bolesni ekshibicionizam ima svoju pozadinu. Osobno sam u djetinjstvu čuo nekoliko sličnih priča. Uglavnom se radilo o notornim alkoholičarima koji su tim činom nastajali uraditi nešto posebno, po čemu će biti upamćeni, kao jedan specifičan vid psihopatološkog herostratizma. Ovaj motiv Repeši je sjajno poslužio da oslika jednu obiteljsku anamnezu, u kojoj psihopatološko igra ključnu ulogu, i koje nije vezano samo za zatvoreni obiteljski svijet, nego za sredinu koja je taj svijet oblikovala.

Postoji još jedan detalj koji je zajednički trojici spomenutih pisaca i koji je u književnom smislu najvažniji, a to je ignoriranje kolektivističkog, što je u ovdašnjim književnostima iznimka.

Oni ne grade svoje književne svjetove na antagonizmima između "naših" i "njihovih", nego svoje priče situiraju unutar "našeg" kruga, a Repeša ide čak i korak dalje te svoju priču smješta unutar vlastite obitelji, zatvorivši je čvrsto unutar četiri zida, ispisujući objektivno i hladno jedinstvenu obiteljsku kroniku u kojoj "drugi" nisu izlika za sve ono loše što se događa, nego su to uglavnom "naši".

Rijetko je naići na sličan tekst onom Repešinom, koji toliko umjereno i objektivno opisuje jedno mučno iskustvo, odrastanje u sjeni smrti, gladi i očaja, u kojemu ne postoji utjeha, i kad se ona ne traži u zovu kolektivističkog, što je neki ovdašnji uvjetni refleks. I to je ono što ponajviše izdvaja "hercegovački novi val", jedinstvenu grupicu pisaca kojima je književnost na prvome mjestu. Repeša je svojom "Svojtom" taj princip doveo do krajnjih konsekvenci, i to na književno najteži mogući način: bez buke i bijesa, hladno i gotovo "nezainteresirano".