Koliko god mi je bilo teško napisati je, preživjeti je, toliko sam sretna da je među čitateljima. ‘Bukača’ je opomena i testament, riječi za nauk i vodič za preživljavanje ondje gdje je u mnogim ljudima sve kameno postalo. ‘Bukača’ je nemirenje i biranje sebe i svoje sreće ispred svih. Čak i najbližih. Pod cijenu ucjena, pod cijenu najgoreg.
Voljela bih da ‘Bukača’ bude sve ono što nikad ne želite da vam djeca dožive, rekla je na početku razgovora za BestBook Martina Mlinarević, književnica i veleposlanica Bosne i Hercegovine u Češkoj povodom njezine nove knjige “Bukača” u izdanju Buybooka.
“Bukača” je do srži iskren zapisu o iskustvima života u sredini koja ne prihvaća one koji na bilo koji način odudaraju od prosjeka, a ponajmanje one koji se usude živjeti po vlastitoj mjeri. Martina Mlinarević nikad se nije uklapala u taj prosjek, a posebno nakon iskustva bolesti dodatno je odlučila da “drugo poluvrijeme” živi isključivo onako kako je po njezinu srcu.
O mržnji koja je ne zaobilazi, nasilju putem društvenih mreža i izvan njih, razdoblju između dvije knjige, detabuizaciji karcinoma, od kojeg je najčešće teži malignitet u bosanskohercegovačkom društvu te dobrim ljudima koji su oduvijek postojali, ali za koje danas ima više vremena i sluha, Martina Mlinarević je govorila za BestBook.
Javio mi se prijatelj nakon što je vidio da će izaći tvoja nova knjiga i rekao kako je njegovoj prijateljici ‘Huzur’ spasio život. Otišla se pregledati i dijagnosticiran joj je karcinom dojke. S obzirom na to da je tvoja itekako odana publika u vrlo intenzivnoj komunikaciji s tobom, vjerujem da imaš i približnu statistiku o tome koliko si žena doslovno spasila i motivirala ih da odu na pregled. Je li to, pored radosti susreta sa spomenutom publikom, najveća satisfakcija koju ti je otvoreno i bolno iskreno pisanje moglo dati?
‘Huzur’ je po svemu jedna posebna dimenzija, za mene upravo to, niti knjiga, niti roman, niti zbirka priča, nije uopće trebao nastati niti sam imala plan da ga objavljujem, kao što nisam imala plan niti da fasujem rak (smijeh). ‘Huzur’ je samo odluka da ću objaviti sve ono što sam prolazila, a prođeno zapisivala u crticama, kao crticama dnevnika, na svojoj Facebook stranici, baš onoga momenta kad sam ja osobno osvijestila količine tabua, predrasuda i stigmi koju nosi jedna epizoda zvana karcinom dojke, ali i karcinom uopće u našem društvu. Nisam imala potrebu, kao što je to prelijepo zapisala velika i sjajna Senka Marić, koja je pišući istu temu u čudesnoj knjizi ‘Kintsugi tijela’ imala želju zapisati književnost, ja sam imala potrebu samo viknuti, upozoriti i pokazati, samo da prodrmam za ramena svaku mladu djevojku i kažem – hej, 35 mi je godina, perfektno sam bila zdrava i dobila sam rak, molim te, pregledaj se! To je onaj gorljivi aktivizam u meni za koji liječnici kažu da mi je i donio bolest (smijeh). Šokirajuća dijagnoza mojega života otkrila mi je šokirajuće podatke o broju žena koje obolijevaju od ove bolesti svakodnevno, a posebno o dobnoj granici koja je užasavajuća pa su to danas većinom mlade žene ispod četrdesete. U tom kontekstu, ‘Huzur’ je moje životno djelo. Jer sam željela osobno doći s knjigom u sva ona mala i velika mjesta i gradove, pričati s ljudima očima, ne riječima, podijeliti iskustva, potrgati stigme nerazgovaranja o bolesti koju još zovemo onim najgorim, umotavamo u celofan kao što uloške još u Granapu umotavaju u fišeke, da ne bi tko, ne daj Bože, vidio. Znam za desetke žena koje su svoj karcinom pronašle upravo nakon moje otvorene priče o njemu, i rekla sam, ako mi išta bude trebalo pisati u biografiji, neka stoji samo to. Da je netko negdje potaknut mojom pričom otišao liječniku na vrijeme i spasio vlastiti život.
Za mene je kombinirati predstavljanje knjiga, operacije i terapije značilo preživjeti. Znaju to moji najbliži, ni jednom otkad se borim s dijagnozom nisam legla na kauč jer me, eto, boli. Nisam to ja. Ja sam svoj rak prehodala na nogama, boreći se za život svakom sekundom, jer to zaista nije ništa drugo nego gola borba za opstanak, živjela sam kao da je sve uobičajeno, kao da nije tektonski poremećen temelj na kojemu stojiš i kao da ti nije pješčani sat života okrenut naopako počeo brojiti ostatak vremena koje imaš. Onoga časa kad sam osjetila bliskost svoje smrtnosti i shvatila da sam zaista dobila taj ostatak života, odlučila sam da ću to drugo poluvrijeme odigrati ne žaleći ni za čim, s dna tabana. Predstavljanja ‘Huzura’ zato nisu bila zamor nego istinska radost, putanja planiranih promocija nisu bila napor nego nestrpljiva neizvjesnost putovanja na kojim sam upoznala neke najdivnije ljude, za koje sam se s pravom upitala - gdje su bili sav moj život. Bili su, samo ja nisam živjela. Ne na takav način. Prvi put imala sam vremena skrenuti s ceste ako bih u daljini ugledala neki čaroban pejzaž, zajebati GPS navigaciju, a slušati sebe. Prvi put nigdje nisam žurila, a svugdje sam stigla trostruko. Prvi put sam shvatila kako su biblioteke u malim mjestima poput Breze, Vareša, Maglaja ili Postira na Braču pomalo sveto mjesto koje pohode svi stanovnici, pa ti na čitanje dođu od najmlađih do najstarijih članova tih gradića, slušaju te bez riječi i ne znaš jesi li sretniji ti što su te pozvali ili oni što te vide.
Ono što je, između ostalog, zajedničko ‘Huzuru’ i ‘Bukači’ je fokus na život po vlastitoj mjeri, a ne na tome koliko će život trajati. O cijeni koju je to podrazumijevalo pišeš u ‘Bukači’. Boli li manje nakon što je napisano ili je proces pisanja podrazumijevao jednako bolno podsjećanje na proživljeno, na dvije godine od dijagnoze u koje bi stalo nečijih nekoliko života, gdje ispada da je rak skoro pa najmanji problem. Je li nekad najteže preživjeti sredinu iz koje smo potekli, ako se usudi živjeti izvan mjere te sredine?
Ništa od svojega pisanja ne pišem u svrhu autoterapije jer ne vjerujem u to. Moguće da je pisanje svojevrsna olakotna okolnost koja vas poštedi psihoterapija dok kao stari dimnjak izbacujete iz sebe sve crnilo nataloženog ćumura, ali ništa više od toga. Mene je pisanje ‘Bukače’ upravo razboljelo (smijeh). Doslovno sam osjetila pad imunog sistema nakon što sam zatvorila laptop zadnjom rečenicom. Vjerojatno zato što sam iscijedila ono nešto toliko surovo i bolno iz svoje nutrine, ali nisam pisala radi samoizlječenja. Pisala sam opet, iz aktivizma, iz želje da te riječi ostavim djevojčicama sutrašnjice, u prvom redu mojoj kćeri. To je moj krik protiv nasilja svake vrste, protiv turobnog patrijarhizma, ugnjetavanja, šikaniranja, stigmatizacije, to je želja da se djevojčice sutrašnjice, posebno one ponikle na tim uskogrudnim meridijanima naših balkanskih žlibina, usude misliti svojom glavom, svemu unatoč, da biraju svoje izbore ma što koštalo i da žive život, kako si rekla, samo po vlastitoj mjeri. Jer kad jednom dođe do raka, znat će da je samo to vrijedilo.
Mnogo si i putem pisanja i kroz javne nastupe učinila na detabuizaciji karcinoma koji se u našem društvu još ne izgovara naglas, nego se o njemu govori kao o ‘onom najgorem’. Dio golemog osobnog investiranja bila je i naslovnica bosanskohercegovačkog magazina Gracija, kad si se kao osoba godine po njihovu izboru umjesto u šljokičastoj novogodišnjoj toaleti, jer broj je bio novogodišnji, pojavila bez haljine i odjeće koja pokriva gornji dio tijela uopće, s ožiljkom. Vjerujem da je ta naslovna pomogla brojnim ženama koje u istoj situaciji, između ostalog, ostaju bez partnera. A tebi je, kako to nerijetko biva, donijela nove neprijatelje koji su u duhu ćudoređa prijavljivali fotografiju Facebooku kao onu koja uznemirava. Kako objasniti količinu licemjerja koju su ljudi u stanju njegovati te njihovo pristajanje na fotošopirane instagramske živote, a ne na život u svojoj stvarnosti, ma koliko ta stvarnost bila bolna?
Na tvojoj promociji u Splitu, još jednom gradu gdje je zabilježen rekordan posjet književnom događaju, Boris Dežulović je rekao kako je tebi bilo teže nego što je njemu - jer puno je lakše biti tri muškarca u Splitu nego jedna žena u Ljubuškom. To se potvrdilo i ovoga ljeta kad ti je otkazan nastup na kulturnoj manifestaciji u Čitluku, a što je, čini mi se, nešto što te najviše zaboljelo, unatoč tome što je povoda za bol bilo mnogo, iz knjižnica su se ranije povlačile tvoje knjige iz prodaje, naprimjer... Pretpostavljam da to razočaranje nije posljedica ličnog osjećaja nemoći, jer to je posljednje što bih trebala osjećati, nego bespomoćnosti pred gubljenjem posljednjih ‘slobodnih teritorija’.
Kroz godine javnog djelovanja i pisanja naviknula sam se na sve i svašta; dijapazon prijetnji, uvreda i nasrtaja uvijek je bio prisutan, posebice jer se moji stavovi i razmišljanja razlikuju od onoga što je uvriježeno kao većinsko razmišljanje sredine u kojoj živim. Unatoč svemu tome, odabrala sam da svih ovih godina živim samo tu. Toliko često sam od svojih kolega novinara ili književnika iz regije, koji su pratili društveno-političku scenu u Hercegovini zadnjih dvadesetak godina, dobivala komentare da ono kakvim ja očima gledam Hercegovinu, to ne postoji. A svugdje sam je nosila kao svoju jedinu ličnu iskaznicu. Na proteklom popisu stanovništva izjasnila sam se kao Hercegovka. To je nekakav jedini identitet uz koji sam se mogla svrstati i sve moje bilo je od tog neba, kamena i rijeka. Međutim, živjeti u Hercegovini i ispod tepiha izvlačiti i sav onaj korov u koji je zarasla, sve te malverzacije, političke klanove i pustošenja, coitus crkve i stranke na vlasti, to je gotovo ekstremni sport. Bez obzira na sve to, odabrala sam govoriti o svim anomalijama sredine u kojoj živim i radim, u kojoj se tako glasno šuti o problemima, jer kad progovoriš, probleme natovariš jedino sebi na glavu, gdje ti baš ta luda glava, koja je mogla živjeti komotno, klimati na ramenima u ritmu preostalih klimača, ispijati kave i miriti se sa svime, može nastradati. Zato je meni sve ovo u zadnjem periodu bilo toliko otrežnjujuće i na momente izuzetno bolno i razočaravajuće kako si i rekla. Ne jer je mene lično pogodilo nego jer sam spalila neke svoje zadnje iluzije o zavičaju, u koji sam toliko vjerovala unatoč svemu lošemu. Sjećam se da si ti jednom napisala kako si, za vrijeme svoje slične bitke, tek tad vidjela gdje zapravo živiš. Tako je i moja Hercegovina svih ovih godina bila nešto drugo, jer je moj krug ljudi u Hercegovini bio jedan kružok sjajnih umjetnika, književnika, entuzijasta koji se trude da budu promjena u krkanluku. Za mene je zato bila potresna i poražavajuća činjenica o količini te zaglušujuće mržnje, koja reflektira najgore u ljudima da mogu poželjeti da me rak pojede, da mi dijete dobije rak, da me vežu i raščereče, da mi odrežu i drugu dojku. Rečenice koje su ljudi u stanju meni napisati u zadnje vrijeme su potpuna patologija s kojom se nosim dobro jer sam kamen hercegovački i moja bitka je važnija što su te stvari gore, ali je ne razumijem i smatram da je nitko normalan i razuman ne shvaća.
Ako bi se mogla praviti gradacija nasilja kojem si bila i još si izložena, onda je ono putem interneta bilo najintenzivnije i najagresivnije. I nisu to samo bili ljudi ‘zaštićeni udobnošću anonimnosti’ nego i ljudi pod punim imenom i prezimenom s profilnim fotografijama na društvenim mrežama ispred neke od bogomolja ili u krugu porodice koja na fotografiji izgleda sretno. Zbog nepovjerenja u ukupni sustav države ljudi često ne prijavljuju takve oblike nasilja. Ti jesi prijavila, ali iz onoga što stoji u knjizi, imam dojam da si se više osjećala kao optužena nego što je bilo koristi od prijavljivanja. Kako uopće prokomentirati toliku količinu mržnje od ljudi koji te ne poznaju i činjenicu da je pojedinac očigledno u BiH pred njom nemoćan?
Jezivo je kolikom internetskom nasilju u zadnje vrijeme u javnom prostoru su izložene većinom žene, što si iskusila i sama u vlastitom progonu. To što se tebi dogodilo u Sarajevu, meni u Hercegovini, mom dragom prijatelju Draganu Bursaću u Banjoj Luci, ne govori ništa drugo osim da patologija nema geografski položaj niti ime, samo da je satkana od najcrnjeg fašizma i šovinizma, gdje redovno ljudi sa sve više fotografija crkvi, Gospa i Isusa, uz nasmiješene im pripadajuće bajkovite familijarne portrete, ispisuju najveće gadosti koje uopće možete zamisliti, a kamoli nekome uputiti. Ono što mi je najgore jest da su većinu tih riječi napisale žene. I zato ‘Bukača’. I zato krik. I zato ova knjiga. Da nam djeca ne budu sutra te žene. Da nam djevojčice ne budu iz bezidejnosti vlastitih života skrivene u masi koja kamenuje drugog i drugačijeg. Da budu svoje koliku god cijenu morale platiti. Do raka? Do raka. ‘Bukača’ je morala biti zapisana zbog svakog onog pojedinca koji danas na svojoj koži osjeća batinanje većine, koji je kao jedinka i manjinac na beskrupuloznom udaru većine koja svoja stajališta smatra superiornima samo zato što grme iz sigurnosti stada. ‘Bukača’ je za sve one koji su imali i imaju snage izići na čistinu, pred mitraljeze, u slavu svojih uvjerenja, stavova i životnih odluka. Tako živjeti na našim prostorima rđav je poso. Ali i jedini način na koji ćeš biti miran i sretan onda kad se jednom zauvijek budeš odjavljivao s ovog svijeta.
Ono što je u knjizi upućeno Uni Sopti, ali i svim drugim djevojčicama, je da budu slobodne, i kad su s nekim. O onome što drugi s teškom mukom uče da imaju pravo, ti živiš cijeli život. Pretpostavljam da u tvom slučaju drukčije nije moguće, ali me zanima umoriš li se ikad.
Nikad se ne umorim. Rastužim, razočaram – da, ali umorim nikad. Moja je misija utoliko teža jer govorim iz prostora u kojem se generalno šuti, u kojem je šuti i trpi životna deviza, i nemam luksuz umaranja čak i onda kad bih sve poslala kvragu, što sam i pokušavala u nekoliko puta zadnjih godina. Džaba, grozim se klimoglavne mase koja ne preispituje osnovne dogme naše stvarnosti, političke i crkvene realnosti, grozim se pijuna i hijena, licemjera s oltara i ispred oltara, svih onih kojima je svakodnevna egzistencija višestruko ugrožena zarad nerada i lopovluka vladajuće kaste, ali ne smiju reći ni riječi da ne naruše simbiozu u Svemiru zvanom vitalni nacionalni interes. I isto tako mnogo volim i poštujem sve one koji imaju snage da se izdignu, koji su imali hrabrosti iskoračiti iz krda koje me sustavno progoni i pružiti mi ruku. Radi njih se ne mogu umoriti. Netko mora napisati da u tolikim govnima ima još i poneki čovjek.