Vatroslav Mimica inspirirao je Akiru Kurosawu. Amerikanci bi rekli: ‘Let that sink in’. Razmislite malo o tim riječima - jedan hrvatski redatelj svojim je uratkom inspirirao jednog od najvećih redatelja otkad je izmišljena kamera. 

Danas, kad su “velikani” i “talenti” posvuda, o mediokritetima znate sve. U vaše su se kuće i živote uvukli redatelji kojima ne biste dali da režiraju rođendansku zabavu hrčka u kavezu, ali za Mimicu, osim filmofila i ljubitelja filmske povijesti, malo tko zna, iako bi po zaslugama trebao biti kućno ime, kulturni marker u rangu Krleže ili Cro Copa. 

Priča s Kurosawom zvuči kao mit, ali zapravo je jako jednostavna. Mimica je 1975. režirao “Seljačku bunu 1573”, povijesni ep u kojem Fabijan Šovagović kao Matija Gubec i Pavle Vuisić kao Franjo Tahy briljiraju u filmskoj mitologiji oslonjenoj o povijest, projekt za koji je, kao pripadnik Zagorske brigade, Mimica bio posebno vezan. 

“Uspjeli smo snimiti povijesni film u kojem ljudi ne hodaju raskrečenih nogu i ne mašu rukama kao da su na opernoj sceni”, rekao je. 

Bio je to pokušaj autentične rekonstrukcije, a la “Pasija” - doduše, Mel Gibson je išao tako daleko da je svoj krvavi blockbuster snimio na aramejskom, a Mimica je odlučio biti dosljedan zagorskom dijalektu 16. stoljeća pa je za prosječnog štokavca to mogao biti i svahili. 

S obzirom na to da se u dobrom dijelu Jugoslavije film prikazivao s titlovima, zašto se ne bi titlovao i na ostale jezike - “Seljačku bunu” je na FEST-u, središnjem filmskom festivalu pokojne federacije, kupila ista distribucija koja je nekoliko mjeseci ranije zgrabila i Kurosawin “Dersu Uzala” (1975.), adaptaciju memoara istraživača Vladimira Arsenijeva, koju je japanski filmski majstor snimio na ruskom jeziku. 

“Dersu Uzala” bio je hit u Italiji, gdje je Kurosawa pogledao uradak svojeg hrvatskog kolege. U Milanu su se upoznali pa je Kurosawa rekao Mimici da mu se jako svidio način na koji je u “Seljačkoj buni” režirana bitka. Slično režirana bitka pojavit će se pet godina kasnije, 1980. u “Kagemushi”, Kurosawinu samurajskom klasiku i osvajaču Zlatne palme u Cannesu. 

Detalje ove priče Mimica mi je otkrio 2012. godine u razgovoru za Tportal, koji je trebao biti samo jedan obični, kratki intervju s konkretnim povodom, njegovo odrađivanje svojevrsne “obveze” prema medijskom pokrovitelju Festivala Hrvatske u Francuskoj - a onda se pretvorio u višesatno pretresanje hrvatske i svjetske filmske povijesti, iz mentalne riznice čovjeka koji je imao 89 godina, ali bio savršeno vitalan, lucidan i pričljiv. Nakon tog susreta živio je sve do 97. godine i vijesti o smrti, koja je došla 15. veljače 2020.

Kad je 2012. objavljeno da će upravo Mimica dobiti veliko priznanje, nagradu za životno djelo u Amiensu, u sklopu Festivala Hrvatske u Francuskoj, ganjao sam ga za intervju, koji godinama nije davao nikome. Nije bio ljubitelj novinara, jer je već bio umoran od jednih te istih pitanja, nemaštovitih tema sa zajedničkim nazivnikom zvanim “kako ste došli na ideju”, kao i umarajućih razglabanja ni o čemu. 

Kao umirovljeni redatelj ne mora promovirati ništa i ne mora trpjeti nikoga. Ali jednom kad smo sjeli za stol i upalili diktafon, Mimica nije mogao biti simpatičniji i pričljiviji gospodin, sa širokim osmijehom i glavom punom informacija koje kao da je jedva čekao podijeliti s nekim koga one iskreno zanimaju. Bilo je očito da i dalje ima potrebu pričati o svojoj najvećoj ljubavi: filmu. 

Ma koliko tvrdio da se njime prestao baviti zato što je “hedonist” - a snimanje filmova, ta muka menadžmenta kaosa, neizvjesnosti i stresne nesanice, unatoč kreativnoj zadovoljštini i dominaciji pozitivnih sjećanja zbog kojih se većina vraća u pakao svoje strasti, čisti je mazohizam - jasno je da je film volio onoliko koliko ga je on izmorio. 

Teorija zavjere kaže da je prestao snimati zato što se sukobio s politikom pa se odlučio maknuti umjesto se s rogatima bosti. Mimica uz sarkastični osmijeh i neizbježnu dozu tajnovitosti to nikad ne komentira pa samo kaže: “Napravio sam 12 igranih filmova, nisam htio 13”. 

Vatroslav Mimica imao je nekoliko života, ali svi su bili filmski. Kroz pola stoljeća hrvatske filmske umjetnosti prohujao je kao inovator i pionir, a onda i kao globalna ikona. Pamtimo ga po revolucionarnim animiranim filmovima iz Zagrebačke škole crtanog filma, zatim po modernističkim inovacijama u igranom mediju i trilogiji “Prometej s otoka Viševice”, “Ponedjeljak ili utorak” i “Kaja, ubit ću te!”. 

Ne bi li, nazovimo to tako, treću fazu njegova djelovanja obilježili veliki povijesni spektakli, upravo “Seljačka buna 1573” i “Banović Strahinja”, hitovi u kojima je zadržao svoj pomaknuti autorski pečat, a opet zadovoljio publiku i probijao se na međunarodno tržište. Doduše, svijet ga je volio i prije - njegov prvi animirani film “Strašilo” je 1957. prikazan u Cannesu, a godinu dana kasnije sa “Samcem” osvaja Grand Prix u Veneciji. 

Oba filma pokazuju koliko je brzo Mimica “evoluirao” - “Strašilo” je bio svojevrsni domaći Disney, a “Samac” je već bio ozbiljan modernistički eksperiment. 

“Počeli smo osjećati da Disney nije sve i da se može drugačije izražavati pa je to, jednom kad smo napustili konstrukciju gumene figure s krugom kao bazom te otkrili trokut, kvadrat i druge forme moderne grafike, nametnulo i novi način animacije. S time je došao i novi duh”, objasnio je Mimica. 

Animacijom se počeo baviti nakon što je već snimio tri igrana filma, a kad se pokazao iznimno uspješnim s crtićima, opet se vratio igranoj formi. Rođen 1923. u Omišu nije imao nikakvu filmsku školu, osim one “tarantinovske” - gledanje i analiziranje tuđih filmova, poput radova Davida Leana (“Lawrence od Arabije”), od kojeg je učio dramaturgiju, ili opusa Williama Wylera (“Ben-Hur”), od kojeg je preuzeo kontrolu mizanscene. 

Godine 1949., zahvaljujući političkom i ratničkom pedigreu, pa tako i vezama koje su mu one donijele, ljubav prema filmu pretvara u fotelju direktora Jadran filma. Iako je iskoristio političku liniju za poslovno napredovanje, nije bio impresioniran tzv. komunističkim filmom. Zapadnjački modernizam, neobični autorski pristup, tehničke i narativne inovacije europske, američke i azijske produkcije bile su mu draže od šablonske marksističke propagande. Volio je drugačije, “uvrnuto”, kako je sam znao reći. 

”Već sam s drugim filmom, komedijom ‘Jubilej gospodina Ikla’, bio malo ‘uvrnutiji’, pri čemu mi je veliku podršku davao Oktavijan Miletić, dobar prijatelj, filmski veteran, koji se jako volio zezati, iako su ga svi doživljavali kao strogog i ozbiljnog. Taj film je bio strašno uspješan, a kad je prikazan u zagrebačkom Kinu Lika, red je bio sve do Name. No onda su ga skinuli s repertoara, pod optužbom da je riječ o malograđanštini. To je bilo takvo vrijeme.”

Branko Bauer, Nikola Tanhofer i Vatroslav Mimica bili su samo neki od “junaka” hrvatske modernističke kinematografije koja je, kao što kaže Mimica, bila odmak od ratnog trijumfalizma i odraz promjena u svijetu šezdesetih. Doba novog filmskog jezika, nekonvencionalne dramaturgije i diskontinuirane montaže. No kad je odradio pionirsko djelovanje u ovom “sektoru”, a modernizam postao trend koji su prigrlili mnogi, Mimica mrtvo-hladno napušta pristup i odlazi u posve drugom smjeru. 

Rezultat je “Događaj”, njegov možda najbolji film, jedinstveni triler s Borisom Dvornikom, koji je, uz “Kaja, ubit ću te!”, bio Mimičin najdraži naslov u osobnom opusu. “Događaj” se može gledati i kao prvi hrvatski psihološki horor, film atmosfere i opipljive prirode, u kojem šuma ima jednu od glavnih uloga - s razlogom, jer je Mimica svoja partizanska iskustva ležanja u lišću s puškom atmosferski prenio u jedinstveni svijet jeze. Ne čudi što se “Događaj” najviše svidio i Francuzima, koji su ga prikazali u sklopu dodjele nagrade za životno djelo. 

- Kad cijelu noć marširate pa ujutro dođete u hrastovu šumu, s pramenovima magle u praskozorje, to su nevjerojatne stvari. Jako sam osjećao zemlju i taj kontakt sa zemljom prvi sam put konkretizirao i prenio u filmu ‘Događaj’. Kasnije se to osjetilo i u ‘Seljačkoj buni’ i ‘Banoviću Strahinji’ - objasnio je.

“Banović Strahinja” (1981.), njegov posljednji film, u kojem naslovnog junaka glumi legendarni Franco Nero, svoj je život počeo kao scenarij za omnibus od pet epizoda napisanih po narodnim pričama, nastao pod utjecajem Kurosawinih samurajskih filmova. Nikad nije uspio naći novce za sve priče. 

Ipak, jedna od njih, ona o junaku Strahinji, ipak je oživjela na velikom platnu, ali kao prerada dugometražnog scenarija Saše Petrovića. S ovim je spektaklom nabijanja ljudi na kolce Mimica nabio klapu o klin i oprostio se od filma pa otišao u mirovinu. Njegov sin Sergio započeo je karijeru u SAD-u kao asistent režije Stevenu Spielbergu. 

“Sergio je bolji režiser od mene. Ozbiljno, ne govorim to kao zaljubljeni otac”, pričao je Mimica dodavši: “Ja nikad nisam sanjao o odlasku u Ameriku. Kad sam radio film za Talijane, nudili su mi nove ugovore za strane produkcije. Probdjeo sam noć razmišljajući što da učinim, a iduće jutro ponudu sam odbio. Jer da sam prihvatio, ušao bih u konvencionalnu kinematografiju do kraja i teško bih se više mogao izvući. Vratio sam se na vlastito tlo”.