Nebojša Lujanović (rođen 1981. u Novom Travniku) ne spada ni u jednu od stereotipnih skupina intelektualaca. Pisac je, ali i znanstvenik s dvije diplome i doktoratom iz teorije književnosti. Znanstvenik je, ali bez stalnog sveučilišnog angažmana. Voditelj radionica kreativnog pisanja iz čega je proizašao i priručnik za pisanje "Autopsija". Moderator književnih tribina i splitska produžena ruka zagrebačkih književnih festivala.

Autor četiri romana i zbirke priča, s ozbiljnom namjerom da tome nizu uskoro pridoda još koji naslov. U mlađim danima bavio se raznim poslovima, od vođenja knjižare, do građevinskog radnika. Kao i prema tekstu i javno izgovorenoj riječi, ozbiljno pristupa i trčanju maratona.

Oblak boje kože Romska sreća je, nažalost, incident, a ne pravilo

Njegova nedavno objavljena knjiga "Prostor za otpadnike", argumentirano i znanstveno kompetentno zadire u trusno polje problematizacije tradicionalne koncepcije identiteta i na uzorku pisaca kao što su Andrić, Jergović i Mlakić stvara novu paradigmu spisatelja 'otpadnika' i ' nomada', smještajući ih u međuprostor između hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti. Pionirski i vrlo hrabro, rekli bismo, ali bez nedostatka argumenata.

U knjizi "Prostor za otpadnike" bavite se vrlo škakljivom temom; dekonstrukcijom klasičnog shvaćanja identiteta u povijesti nacionalne književnosti, ali i šire. Kako je došlo do ideje za tu knjigu? Koliko je poticaj bio književni, a koliko izvanknjiževni?

Tu sam knjigu prvo odživio, od početka rata do danas, kroz različite sukobe koji su me doveli do ove marginalizirane pozicije danas, pa tek kasnije locirao kao (i) znanstveni problem, te prikupio podatke i literaturu da to uobličim kao tezu. To jest kakav takav doprinos književnosti, ali nikada nisam gledao na književnost kao sferu u nekakvom vakuumu. Zato su me i zanimale šire implikacije ovog teksta, one koje jednako uvažavaju i književnu i izvanknjiževnu sferu.

Kako bi stvorili novo književno polje za pisce ucijepljene između hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti polazite, logično, od Ive Andrića. Zanemarimo li na trenutak vašu knjigu, ali ne i istraživanja prije njena pisanja, gdje je po vama hrvatska književna povijest "stala" sa slučajem Andrić?

Andrić je najpoznatije, ali nije jedino, književno kopile koje je jednako nepoželjno u sve tri kulture koje su sačinjavale njegovu identitetsku matricu. Zato što takav nije podoban za bildanje nacionalnog identiteta koji se gradi na kreiranju (smijem li izgovoriti tu blasfemičnu klasifikaciju – izmišljanju?) i selektivnom uvažavanju povijesti i iskustva neke zajednice.

Na koji način se stvara taj prostor između nacionalnih književnosti koji ocrtavate?

Otvara se u tekstu pripovjednim tehnikama, prvenstveno. Tradicionalna verzija identiteta biva podvrgnuta ironizaciji ili dovodi do apsurda, ili rjeđe do komičnih situacija. Međutim, nisam mogao ignorirati činjenicu da se u slučaju navedenih autora i na izvanknjiževnoj razini događaju procesi koji vode u istom smjeru (intervjui, pozicija autora, recepcija njegovog djela itd.). Sve vodi prema opiranju tradicionalnoj koncepciji identiteta nagovještavanjem mogućnosti imputiranja njegove postmodernističke fleksibilnije inačice.

Bavite se tzv. izmještenim piscima, polazite od Andrića i dolazite do Jergovića i Mlakića. No u tome novom književnom polju postoji još čitav niz suvremenih pisaca kojima ne poklanjate veću analitičku pažnju (Hemon, Štiks, Karahasan, Sejranović i dr.). Zašto? Po čemu su Jergović i Mlakić, poput Andrića, "model pisci"?

Andrić se vrlo lako i jednoznačno može odrediti kao autor koji otvara polje između hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti (kao i još neka druga polja). Ali, ako suzimo područje interesa na jedno polje, pa na odabrani reprezentativni uzorak, što zahtjeva logika istraživanja, dolazimo do Jergovića koji je najuspjeliji i najproduktivniji u usvajanju tog modela. Naravno da bi pored Mlakića i nabrojanih mogli govoriti o još nekolicini autora. Proteklih par godina me jako privlači slučaj Mirka Kovača. Problem s proučavanjem književnih tekstova, za razliku od drugih predmeta istraživanja u ostalim znanostima, jest što su oni neponovljive činjenice, svaki za sebe. Već za tri autora je izazov pronaći zajednički nazivnik, a kamo li za veći broj autora.

Može li se izbjeći ideologija u poslovima književne povijesti i koliko Hrvatska zaostaje ili ne zaostaje za svjetskim tendencijama, koliko je ona, kao i društvo općenito, konzervativna i arhaična?

Opće je mjesto suvremenih književnih teorija da postideološko stanje ili izvanideološka pozicija ne postoje. Postmodernizam, koji prodaje priču o kraju ideologija, vjerojatno je, paradoksalno, najperfidnija ideologija. Svaki subjekt uvijek progovara s neke ideološke pozicije. I nema nikakvih problema dok smo svjesni te njegove uvjetovanosti. U tom ideološkom presvlačenju, ne bi smjelo biti dobrih i loših ideologija (osim kada u sebi ima ugrađene negativne vrijednosti koje se kose s ljudskim pravima i sl.), nego onih koje nude odgovore na goruća pitanja ili ne nude. Konzervativna, po mom mišljenju, ne nudi. I pored toga, nerijetko usisava u sebe set spomenutih negativnih vrijednosti.

U stvaranju nove paradigme oslanjate se i na kontekst, odnosno izvanknjiževne činjenice (nakladničke politike, nagrade, sajmove...). Primjerice Feral i FAK smatrate ključnima u konsolidaciji toga novog književnog polja?

Feral je jako važan jer je otvarao alternativna ideološka polja u trenutku kada se društvo opasno prisilno homogeniziralo po jednoj ideološkoj matrici. FAK je važan jer je ponudio drugu vrstu simboličkog kapitala autorima s margine. Ukratko: nećemo nikada dobiti priznanja od institucija niti njihovu financijsku potporu, ali hoćemo od šire publike kojoj ćemo se približiti i nametnuti kao vrlo čitani autori. Sinergija te dvije vrlo snažne silnice otvorila je pukotine u kojima su se formirala nova književna polja.

Ako odbacimo tradicionalnu sliku o stvaranju identiteta na osnovu "krvi i tla", koji su to čimbenici koji ga stvaraju?

Na stranu teorija, najbolje da koristimo konkretne primjere. Zašto bih se osjećao bližim čovjeku koji je slučajno rođen u istom gradu kao i ja (iste etničke pripadnosti, religije i jezika) od onoga koji voli čitati Andrića i slušati Balaševića kao ja? Zašto ne bi bilo moguće postati Hrvat ako voliš zemlju u kojoj živiš i plaćaš joj porez? Zašto ne bi bilo moguće biti Hrvat pravoslavne ili budističke vjere? To su sve nemoguća pitanja u tradicionalnoj sredini u kojoj se preklapaju koncepti nacije i etniciteta.

Na jednom mjestu u knjizi čitamo kako pisci o kojima pišete na početku kreću od alternativne pozicije. Kada dolazi do promjene te pozicije i jesu li spomenuti pisci danas svojevrstan mainstream ili ih njihov odnos prema identitetu i dalje drži u polju alternativnog?

Jačanje pozicije autora koji kreću s margine sredinom i krajem devedesetih podudara se s prvim (zakašnjelim, logično, u postsocijalističkim zemljama) srastanjem književnosti i tržišta. Znatan dio tih autora (ali ne svi) danas su dio mainstreama u smislu prodanih primjeraka, što su pratile (ili čemu su prethodile) i novoformirane nagrade i priznanja (nakladničkih kuća i privatnih kompanija, a ne više institucija). Oni su ostali alternativni u odnosu na određene (ne sve) institucije, ali svakako to nisu prema medijskoj vidljivosti i čitanosti. Neki od njih su i pušteni u nacionalni kanon (prvi znak, nalaze se u silabima sveučilišnih kolegija) jer ih je postalo nemoguće ignorirati kao književnu pojavu. Situacija je bitno drugačija nego prije petnaestak godina jer se i samo književno polje razvilo.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Koje su to tekstualne taktike koje ih čine nomadima i otpadnicima ili se to iščitava isključivo iz izvanknjiževnog? U čemu je, ako je, njihova subverzivnost?

Ja bih opet odmak od teorije primjerom. Na početku romana 'Kad magle stanu' Josipa Mlakića, glavni junak Hrvat nalazi se u bolnici gdje leži stradao u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, dolazi mu u posjet poznanik Hrvat, i on ga pozdravlja sa 'sabah hajrola'. U jednoj od Jergovićevih pripovijetki zagrebački susjedi u domoljubnom zanosu obožavaju novodoseljenog junaka koji se preziva Hrvat, ne znajući da je to vrlo često bošnjačko prezime iz okolice Sarajeva. Mislim da ne treba pojašnjavati subverzivnost ovakvih književnih motiva.

Jedan od načina građenja hibridnog identiteta je i pozivanje na popularnu kulturu; ne bi li po tom kriteriju taj prostor između bio širi i brojniji, ako zanemarimo mjesta rođenja i životne sudbine?

Kada bi on bio jedini kriterij, zasigurno bi prostor bio puno širi. Sužava se kada mu dodamo ostale (iskustvo, generacijske specifičnosti, životne vrijednosti itd.). Ono što je bitno jest činjenica da se radi o vrijednostima koje biramo (koju glazbu ćemo slušati, s kojim ukusom ćemo se identificirati, s kime povezati). Kod tradicionalne koncepcije nosite bespogovorno identitet koji vam je zadan i čije su granice prema drugim identitetima neprobojne. Pred vama je set vrijednosti koji ste dužni prihvatiti ako želite zaštitu, lagodnost, mogućnosti i dobit. Ako ne želite, onda se pozdravite s navedenima.

Što podrazumijevate pod bosanskim fatalizmom koji pronalazite kao jedno od zajedničkih obilježja pisaca kojima se bavite?

Prvi korak je izdvojiti određeno književno polje koje pokazuje prepoznatljive obrise. Drugi je odabrati uzorak ili predstavnike. I treći naći zajedničke karakteristike. Između Andrića, Jergovića i Mlakića bi stajao bosanski fatalizam kao motivski kompleks koji povezuje njihove tekstove. Konkretno, u tekstovima likovi pokušavaju premostiti jaz prema drugome prebacujući krivicu na neodređenu metafizičku snagu fatalističke neizbježne tragedije. Budući da su ti likovi pripadnici većinski religiozne zajednice, jasno je da se navedeni kompleks naslanja na neimenovani (istočni) grijeh i neizbježnu kaznu. Jednostavan mehanizam o kojem svaki pomniji čitatelj ima neodređenu predodžbu i zna ga prepoznati, samo ga još do sada nitko nije teorijski uobličio (osim, jednim dijelom, Zdenko Lešić, u tragično izgubljenoj knjizi početkom devedesetih, naslova Pripovjedačka Bosna).

Je li identitet uvijek nestabilna konstrukcija?

Uvijek. U kom to trenutku pojedinac može reći da je potpuno oblikovan? Identiteti su u neprestanoj izgradnji, konstantno im dodajemo zakrpe, prekrajamo ih i pokušavamo riješiti njihova proturječja. Određene ideologije žele ih prikazati kao homogene i trajne konstrukcije potiskujući njihovu vremensku komponentu i proturječja. Zadnji stadij je kada ih pokušavaju i naturalizirati. Hrvat ili Srbin ne samo da su nepromjenjive kategorije, one su i 'prirodne'. Zna se dobro što je prirođeno nama, a što njima. A što je to prirođeno i kako propisuju sasvim konkretne instancije moći. Otvorite današnje novine i pogledajte tko sebi uzima za pravo propisati što i tko je Hrvat. Te privilegirane pozicije treba destabilizirati.

Ovom knjigom načinjete i klasično shvaćanje književnog kanona i otvarate prostor drukčijim raspodjelama pisaca i djela. Smatrate li se u tome smislu pionirom ili dijelom nekih znanstvenih krugova?

Malo smo šetali između kanona, ideologije i identiteta zato što je književni kanon koncipiran tako da propagira set ideoloških vrijednosti, a on je opet postavljen u službi nacionalnog identiteta. Tako je u svakoj književnost, potrebno je samo prihvatiti to polazište i iz njega ponovno čitati tekstove. U zapadnoj je teoriji to definirano prije par desetljeća, afirmirano ponovno u kontekstu postkolonijalne teorije, kod nas svega par autora. Ima nas, ali opet premalo. To svakako nije preporučljiva tema ako se želite skloniti u neku instituciju ako su sve zahvaćene valom retradicionalizacije.

Ovdje je prije svega riječ o književnosti i građi se pristupa metodom književnog znanstvenika, no zapravo nije samo to. Očekujete li širu reakciju, mišljenja kako je to provokacija protiv tradicionalnih postavki (nacionalnog) identiteta općenito?

Nisam imao na umu provokaciju niti očekivao kakvu reakciju. Imao sam samo pomalo idealistički osjećaj da radim ispravnu stvar, da je ovakva knjiga potrebna. Da bi ona mogla doprinijeti ublažavanju negativnih tendencija u kulturi i šire. Možda je taj moj doprinos u širim okvirima jedva vidljiv, ali je najviše što ja mogu dati. I za što, kada se pridoda i književni rad na sličnom tragu, plaćam već godinama ogromnu cijenu nesigurne egzistencije, mene i moje obitelji. Bilo bi sigurno lakše i meni i njima da sam išao drugim putem.

Što je, povijesno gledano, donijelo zatvaranje autora u nacionalne paradigme?

Nije problematično zatvaranje autora u nacionalne paradigme. Nekako morate urediti neobrađenu šumu u kojoj se nalazite, to je razumljivo. Problem je kada ignorirate činjenicu da se radi o ideološki uvjetovanim i proizvoljnim kriterijima koji se mogu mijenjati, te kada odbijate uvažiti tu uvjetovanost cijelog koncepta. I postavljate stvari na 'prirodnim, urođenim i nepromjenjivim postavkama'. Mislim (i moguće da sam u krivu) da takav stav ne brani, nego suprotno, šteti književnim djelima, znanosti o književnosti općenito. A da ne govorim koliko je štetno kada se takva perspektiva ugrađuje u narative o urođenim karakteristikama pojedinih identiteta. Oni neizbježno vode u stagnaciju u svakom smislu (kulturnom, znanstvenom, pa ako hoćete i duhovnom), a onda i u antagonizam prema drugim identitetima. Jer, logično, ako smo mi 'prirodni' i ako nam nešto 'prirodno' pripada, onda su oni drugačiji i oni koji se s time ne slažu – neprirodni. Izopačeni.

Ova je knjiga svakako nastavak onoga što ste istraživali u svojim romanima drugim sredstvima. Iako znanstvena, ona je vjerujem na neki način i autobiografska. Priča o prostoru za otpadnike je i vaša priča?

Čudno je govoriti o znanstvenom tekstu kao o sasvim osobnoj stvari. Objašnjavati da to nije samo stvar obične znanstvene znatiželje, nego da sam osobno upisan u taj tekst jednako kao i u romane koje sam objavio. Dugo sam se bavio tom temom, tekst pred vama je za više od stotinjak stranica kraći od originala. Pisao sam ga izvan lagodnosti sustava, u krajnje nepovoljnim uvjetima, odvajajući posljednje raspoložive sate i sredstva. Ono što me u svemu tome gonilo jest prepoznavanje vlastite pozicije među spomenutim otpadnicima, izrodima i kopiladi. Nepripadanje ne bih romantizirao ili idealizirao; to je nužda na koju je čovjek prisiljen kada su mu jedine ponuđene opcije duboko moralno kompromitirane.