Iznimni roman “Oblak boje kože” Novotravničanina Nebojše Lujanovića u izdanju zaprešićke Frakture svojevrsni je eksces u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali i šire. Pozitivan, naravno.
Stvaralaštvo Nebojše Lujanovića možemo podijeliti na dvije gotovo odvojene faze. U prvu spadaju romani “Stakleno oko” i “Godina svinje” te zbirka priča “S pogrebnom povorkom”.
Roman o tri generacije Roma
Tu fazu uvjetno bismo mogli smjestiti u ladicu “stvarnosne proze”, bez obzira na uopćenost i neodređenost tog pojma koji je u jednom trenutku postao svojevrsna oznaka za hrvatski književni mainstream i kojim se u hrvatskoj književnoj kritici baratalo više od deset godina.
U drugu fazu spadaju posljednja dva Lujanovićeva romana: izvrsne “Orgulje iz Waldsassena” i “Oblak boje kože”.
U najpoznatijoj književnoj polemici u bivšoj Jugoslaviji, onoj između Danila Kiša i njegovih oponenata povodom Kišove “Grobnice za Borisa Davidoviča”, Kišovi protivnici su mijene u njegovu književnom postupku pokušavali prikazati kao negiranje svega što je pisac prethodno napisao, uključujući i Kišovu veličanstvenu romanesknu trilogiju (“Rani jadi”, “Bašta, pepeo” i “Pešćanik”).
Riječ je nesuvisloj i neutemeljenoj tvrdnji po kojoj bi onda, primjerice, Nebojša Lujanović bio pisac samo posljednja dva svoja romana.
Radnja romana “Oblak boje kože” odvija se u tri odvojena rukavca i četvrtom koji funkcionira kao roman u romanu.
Roman prati tri generacije Roma, odnosno njihove pokušaje da se izvuku iz začaranog kruga bijede, siromaštva i neprihvaćanja.
Lujanović u sva četiri slučaja progovara iznutra, jedinstvenim pripovjedačkim diskursom, glasom Roma, zahvaljujući silnom trudu koji je uložio u ovu knjigu, što je vidljivo iz svake njezine stranice, bez kojega bi, čini mi se, “Oblak boje kože” bio samo još jedna šarena slikovnica o Romima.
Višegodišnji istraživački rad koji je prethodio romanu pomalo podsjeća na metode iz nekih drugih (boljih?) vremena.
Mržnja prema Romima je zapravo legitimna
Poput metoda danas pomalo zaboravljenog pisca romansiranih biografija Irvinga Stona, autora iznimnog romana “Agonija i ekstaza”, koji se za svaku svoju knjigu pripremao godinama.
Prvi, nosivi rukavac romana prati bijeg mladog Roma Enisa Selmanića iz Zagreba prema romskom naselju u blizini Novog Travnika, u kojem je rođen, nakon požara u kafiću “Tri palme” gdje je radio kao konobar i kojom prilikom je smrtno nastradao sin vlasnice kafića, Dalibor, Hrvat.
Za nesreću je po automatizmu, zbog svoga podrijetla, optužen Enis, po stereotipu koji to zapravo nije, jer je na neki način pravilo.
Enis stiže u Novi Travnik u predvečerje rata, u svijet koji puca po šavovima, što samo podcrtava motiv nemogućnosti bijega.
Nakon požara i medijske presije stvara se atmosfera linča prema Romima te dolazi do blokade naselja u kojem žive.
Na taj način je Plinarsko naselje pretvoreno u svojevrsni konclogor iz kojeg je nemoguće pobjeći.
Ne toliko zbog čvrstine blokade koliko zbog surove činjenice kako Romi nemaju kamo pobjeći. Plinarsko naselje samo je mikro konclogor unutar jednog mnogo većeg.
Život iznutra pratimo iz perspektive Sande, Enisove sestre. Sandin je jedini cilj pobjeći iz romskoga geta. Ona ima atipičnu, “neromsku” fizionomiju, za razliku od njezina brata.
Međutim, ni to nije dovoljno. Zagrebački rukavac romana je priča o rasističkom odnosu prema Romima koja je univerzalna, kao i o medijskoj mašineriji koja ga nesmiljeno podgrijava. Iako nije skrivio požar, Enis je idealna žrtva i nikoga stoga ne zanima istina, pa ni majku poginulog.
Mržnja prema Romima je zapravo legitimna.
Iz jednog svijeta izopćeni, u drugom neprihvaćeni
Enisov otac Fabo također želi pobjeći iz romskog kruga siromaštva, iako je u njihovu svijetu “gadžo”, stranac, tuđinac.
On je zapravo dvostruki izopćenik. Izopćen je iz vlastitog svijeta, a u ovome drugome je neprihvaćen. Fabo sakuplja dokumentaciju o stradanju Roma u holokaustu, koju planira unovčiti, iako je to utopija, jer to apsolutno nikoga ne zanima: kao što ih ne zanimaju životi Roma, “većince” ne zanimaju ni njihove smrti i stradanja.
A to Fabo ne shvaća, kao ni svijet oko sebe uostalom. On neprestano osluškuje motor svojega Mercedesa i to je najviši stupanj njegove komunikacije sa svijetom koji ga okružuje.
U četvrtoj pripovjedačkoj liniji, svojevrsnom romanu u romanu, pripovjedač je neimenovani Rom koji je zatočenik Auschwitz-Birkenaua.
Istetovirani broj na nadlanici jedini je njegov identitet. Riječ je o bivšem radniku Daimler- Benza, vrsnom automehaničaru, kojemu je ta tvrtka (kao i Enisovu ocu Fabi) na neki način sudbina.
On, naime, kamionom Daimler-Benza, kao pripadnik povlaštenog logorskog Sonderkommanda, odvozi iz plinskih komora trupla ubijenih logoraša ili njihov pepeo.
Scene odvoženja pepela pogotovo su mučne i tragične. “Broj x”, da ga tako nazovem, pripovijeda o problemima logorske uprave zbog golemih količina pepela koji se nema više kamo spremati.
Na taj način Lujanović nam preko jednog motiva daje sliku strahota logora i veličinu tamošnjeg zla. Zbog toga pada odluka da se pepeo odvozi do obala Visle i istresa u rijeku.
Krug neprihvaćanja proširio se i na romski jezik
Posebno je dojmljiva scena, možda i najdojmljivija u cijelom romanu, koja opisuje kako Visla “guta” i “probavlja” ljudski pepeo. Simbolička snaga ove scena je golema.
Iz osjećaja krivnje, zbog pripadnosti Sonderkommandu, “Broj x” počinje sakupljati dokumente o stradanju Roma.
Za razliku od Fabe koji u dokumentima vidi tek priliku za zaradu, cilj pripovjedača je samo jedan: da ostane barem neko sjećanje na sve strahote kroz koje su prolazili Romi u holokaustu.
To postaje njegova misija. Posebna vrijednost ovoga romana je korištenje riječi i izraza na romskom. Lujanović to ne čini na način na koji su, na primjer, Krleža i Andrić koristili germanizme, odnosno turcizme, inkorporirajući ih i stapajući u vlastiti jezik.
Romske riječi i izrazi kod Lujanovića su označene kurzivom i pomalo su strano tkivo u romanu.
Lujanović na taj način, posredno, govori o ovdašnjem kolonijalnom mentalitetu koji prihvaća samo ono što je više i jače od njih. Prihvaćaju se germanizmi, turcizmi, anglizmi...
Međutim, nikad nisam čuo izraz romizmi i nisam siguran postoji li i u jednom jeziku.
Krug neprihvaćanja zapravo se proširio i na sam romski jezik, tako da su odsječeni putovi za bijeg i na simboličkoj razini, uključujući i Boga kojega su Romi usput izgubili križajući ga s bogovima naroda s kojima su bili u doticaju, kako to na jednom mjestu piše Lujanović.
Lujanović vraća jedan davni civilizacijski dug
Ovaj je roman, iako stilski sjajno napisan i komponiran, važan prvenstveno zbog dvije stvari: nema one jeftine romantičarske mitologizacije koja je neizostavni “sastojak” svih saga o Romima.
Sjetimo se samo filmova Emira Kusturice i njegovih manje uspješnih epigona. Lujanović je hladan, nemilosrdan promatrač koji, paradoksalno, na taj način pojačava čitateljsku empatiju prema svojim likovima.
“Putovao sam, putovao, sreo sam čak i sretne Cigane”, prijevod je uvodnog stiha romske službene himne “Dželem, dželem” (to je postala 1971.).
Ništa kao ovaj antologijski stih ne potire u tolikoj mjeri te romantičarske predodžbe. Romska sreća je, nažalost, incident, a ne pravilo. Druga stvar je sama tema: romski holokaust.
Može li se itko sjetiti vrhunskog umjetničkog ostvarenja koje tretira ovu veliku temu?
S druge strane, holokaust nad Židovima obrađen je kroz cijeli niz nezaboravnih i vrhunskih umjetničkih ostvarenja: od romana Imre Kertesza, Patricka Modiana, Kurta Vonneguta pa do izvrsnog romana “Daniel Stein, prevoditelj” suvremene ruske spisateljice Ljudmile Ulicki, zatim kroz filmove “Pijanist” Romana Polanskog...
Lujanović na jedan izvrstan način vraća jedan davni civilizacijski dug.
Na kraju, vjerujem kako bi neumorni eksploatator romskog etnosa, Emir Kusturica, vjerojatno bijesno ovu knjigu zavitlao u zid, svjestan kako ona ruši sve stereotipe na kojima je on gradio svoje romske kule u zraku, kao i romantičarske predodžbe iz kojih je izrastao jedan lažni mit: o bijedi i neimaštini kao svjesnom izboru iz kojih se rađa nekakva lepršava, apstraktna sloboda.
