Nakon studija animacije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te studijskog boravka u Litvi, školovanje je nastavila u Velikoj Britaniji, gdje je 2017. diplomirala ilustraciju na Falmouth University of Art. U međuvremenu je imala niz zapaženih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, naslikala je više murala na zagrebačkim ulicama, ilustrirala je brojne knjige i slikovnice, a posebno je zapažen bio njezin autorski grafički roman “Where Do People Go After They Die?”. Klara Rusan, poznatija pod imenom Klarxy, zagrebačka je umjetnica rođena 1993., a njezin rad obuhvaća ilustraciju, grafiku i street art. Javno je progovorila o svom iskustvu s ADHD-om, ističući kako je hiperaktivnost postala jedan od njezinih kreativnih pokretača. Ljubazno je pristala na razgovor za Express u kojemu smo se dotakli svih tih tema.

Express: Što vas je privuklo ilustraciji? Kako je krenuo vaš umjetnički put?

Kad bih morala dati skraćenu verziju odgovora na ovo pitanje, a moram, rekla bih da me ilustraciji privuklo to da mi je animacija, koju sam studirala, zapravo bila zamorna. Htjela sam ispričati priču ali nisam imala strpljenja crtati stotine crteža da bi se se dogodio jedan pokret. Umjesto toga sam onda na jednom papiru počela crtati stotine detalja. U toj tranziciji nastao je službeni Klarxy umjetnički put.

Express: Kako biste opisali svoj umjetnički stil? Što je najviše oblikovalo vaš vizualni izraz?

Teško mi je opisati svoj stil a kamoli ga nazvati. Mogu reći da je ovaj stil krenuo iz kombinacije ekstrovertnog mozga i introvertne ruke. Puno toga crtam kako crtam zato što nešto nisam znala (dobro) nacrtati. Moj je stil ponajviše oblikovalo to što sam krenula crtati dnevnički zapis. Svaki dan bih nacrtala ilustraciju nečega što se taj dan dogodilo. S tim se počela razvijati sposobnost pričanja priče, ruka je postajala vještija, papir sve puniji, i sve je rezultiralo ovime što i danas izlazi ispod mojih prstiju.

Express: Studirali ste u Zagrebu, Vilniusu i Falmouthu. Kako su ta različita okruženja utjecala na vaš rad i pristup umjetnosti?

Naravno da svako mjesto ima svoj vlastiti utjecaj. U Zagrebu sam se na BA-u probudila i aktivirala želju da se želim ovime baviti, u Vilniusu na Erasmusu sam shvatila da želim biti ilustratorica a ne animatorica, a u Falmouthu u Engleskoj sam najviše naučila o struci, crtanju, tehnikama, grafici, imala prilike sudjelovati na radionicama stripa, pisanja, crtanja... Najviše sam dobila na MA-u u Falmouthu jer sam godinu dana svakodnevno bila na fakultetu čiji je program bio potpuno ispunjen kvalitetnim sadržajem. Od gosta predavača do fakultetskih profesora, sve je bilo usmjereno prema tome da se studente pretvori u mlade profesionalce, a to je ono što mislim da kronično fali na našim akademijama. Bilo bi dobro da se uz fokus na stvaranju vlastitog glasa - u kojem god mediju - zapravo pokrije i onaj suhoparni dio priprema za natječaje, vođenja kroz birokraciju, da se dovode ljudi koji imaju iskustva u različitim područjima umjetnosti kako bi se složila što veća i bogatija lepeza znanja. Naravno da to svatko za sebe treba istražiti i naučiti, ali ne vidim razlog zašto mladi ljudi ne bi dobili osjećaj realnosti na sanjivom fakultetu kako bi se kasnije lakše snašli i ostali u karijeri umjetnosti. Jer realnost je da koliko god snovito i lijepo bilo, umjetnost danas ne ide bez financijske pismenosti, neke vrste zaposlenja i izlaganja na sceni kroz natječaje i prijave.

Express: Danas uglavnom radite analogne crteže na digitalnom tabletu. Što vam taj način rada omogućuje, a što vam možda nedostaje iz klasičnih tehnika? Smatrate li da digitalni alati mijenjaju percepciju umjetnosti?

Crtam digitalno kao da crtam analogno, jer me to najviše veseli i drži mi osjećaj da i dalje crtam na papiru za stolom. Taj način rada, na tabletu, zapravo omogućava brzinu i mogućnost promjene koja je neizostavna u poslu gdje se najčešće treba nešto napraviti ‘do jučer’ i gdje više ljudi ima više vizija pa sve treba pomiriti. Rad na papiru za mene osobno ima više ‘šmeka’. Puno je ‘uzemljeniji’ i meni je draži. Za prošlogodišnju izložbu sam odlučila vratiti se olovci i tušu, i kroz to sam se preporodila. Digitalni alati mijenjaju percepciju umjetnosti, baš kao što je mobitel promijenio način komunikacije. Logično je da će iz toga proizaći nešto novo. Na pitanje kako se to događa, rekla bih da se u nekim aspektima mijenja nabolje. Zahvaljujući digitalnim alatima, vizije i ideje mnogo većeg broja ljudi mogu se ostvariti brže i kvalitetnije. S druge strane, smatram da negativan utjecaj leži u hiperprodukciji, koja često dovodi do zamora i razvodnjavanja kvalitete radova. No, dok to sada iznosim, istovremeno mislim da je teško tako jednostavno generalizirati.

Express: Vjerujete li u inspiraciju? Kako izgleda vaš tipičan dan u ateljeu? Kako izgleda vaš kreativni proces?

Nikako posebno. Netko sam tko preskače skice kad god može jer mi često nisu od velike koristi u vlastitom radu, iako ih za posao moram priložiti. Moje skice često već izgledaju kao polugotovi radovi - ne znam se zaustaviti na nekoliko brzih poteza na papiru. Kad već dođem do pola, najčešće ih i završim. Također, nemam tipičan dan u ateljeu. Pokušavam biti odrasla osoba i ustajati što ranije, ali moj dan ovisi o rupama u rasporedu hektičnog života. Uhvatim vrijeme da sjednem za papir, tablet ili - po prvi put u životu - ispred platna. Vjerujem li u inspiraciju? Da, ali mislim da je treba izazvati kako bi došla, a kad dođe, treba je dalje usmjeravati. Gledaš, čitaš, slušaš; tako je potičeš. Ponekad ni ne znaš da ideja ne bi postojala da tvoja glava prije nekoliko godina nije nešto pohranila - s putovanja, iz knjige, iz filma. A kad se napokon pojavi, zapisuješ je, razvijaš i radiš, radiš, radiš dok je ne dovedeš do krajnjeg cilja.

Express: Radite i uličnu umjetnost. Koji su najveći izazovi rada u javnosti? Mnogi vas prepoznaju baš po muralima u javnom prostoru...

Ne znam koji su to mnogi, ali hvala tim mnogima! (smijeh) A i ostalima, zašto ne. Najveći izazovi za mene su eventualno vremenski uvjeti. Mislim da to svakako zahtijeva nešto kondicije - ili se kondicija skuplja na zidu - i nekakav konstantan podražaj prolaznika. U ateljeu si zatvoren u svoj prostor i svoj svijet, dok na ulici uglavnom stojiš izložen pitanjima, pogledima, i svemu što prolazi po cesti.

Express: Koji vam je mural najdraži?

Najdraži mural mi je u nikad dovršenoj Sveučilišnoj bolnici u Zagrebu, ‘Sungrilling’, odnosno ‘Roštiljada’, koji prikazuje ljude na roštilju koji se sunčaju, ‘inspiriran’ paklenim vrućinama tog ljeta i konstantnom izgaranju kože na suncu. Nastao je 2019. godine pa možda više čak i nije tamo.

Express: Prije dvije godine objavili ste grafički roman “Where Do People Go After They Die?”. Kako je nastala ideja za taj projekt i što ste njime željeli ispričati?

“Where Do People Go After They Die?” objavila sam prije dvije godine kao grafički roman, no zapravo se radi o diplomskom radu koji sam osmislila i izradila 2017. godine u Falmouthu. Ideja je nastala usred egzistencijalne krize kroz koju, više-manje, prolazi svaki student na diplomskoj godini, i koja je samo priprema za još veću poststudentsku krizu, onu koja reže noge i paralizira. Kako bih se s time nosila, okrenula sam se humoru i osmislila vlastitu verziju zagrobnog života. Napravila sam veliku mapu tog svijeta i unutar nje smjestila omnibus priča različitih likova, kroz koje sam objasnila kako taj posliježivotni svijet izgleda i funkcionira. Čitanje ovog romana nije poput klasičnog stripa. Čitatelj zapravo putuje kroz hodnike i labirinte, prateći priču kao kroz zamršenu, pomalo napornu mapu.

Express: ADHD je tema koja vam je osobno bliska, a posvetili ste joj niz ilustracija i izložbu. Kako kroz umjetnost istražujete vlastita iskustva i pomažete drugima da ih bolje razumiju?

Ono što radim kroz svoju umjetnost jest dokumentiranje vlastitih životnih situacija kroz crtež. Željela bih da se jednoga dana mogu osvrnuti na te radove i kroz njih prizvati sjećanja i misli koje sam u određenim trenucima života imala i proživjela. Što se ADHD-a tiče, ideje mi često dolaze iznenada, baš kao što su mi i prošla i sljedeća izložba pale na pamet u avionu, tijekom povratka kući. Valjda na toj nadmorskoj visini stvari lakše ulaze u glavu. Kada se ideja pojavi, pustim je da se neko vrijeme ‘kuha’. Uvijek sam u nekom kaosu, pa u trenutku kad mi nešto padne na pamet često nemam priliku odmah na tome raditi. Ako se ideja s vremenom stalno vraća i još uvijek ima smisla, tada je i realiziram. Moje iskustvo s ADHD-om odražava se u mojoj umjetnosti tako što u trenucima hiperfokusa nastaju priče prepune detalja i vizualnog kaosa, dok u danima potpune nekoncentracije ne nastaje apsolutno ništa. (smijeh)

Express: Jeste li dobili neke zanimljive reakcije od ljudi koji su se prepoznali u vašim radovima vezanima za ADHD?

Zapravo me iznenadilo koliko su se ljudi javljali i razvili neki odnos s temom i mojim radovima. Jako me veseli kad čujem da je nekome to ‘sjelo’, da mu nešto znači. U biti, ja sam se samo htjela igrati i zezati s tom temom, nisam previše razmišljala - kao ni inače - o mogućim nuspojavama. (smijeh) Drago mi je ako nekome mogu pomoći, bilo kroz radove ili izvan njih, ali važno je uzeti u obzir da nisam stručnjak ni liječnik. Moje iskustvo je samo moje, a tuđe može biti potpuno drugačije i zahtijevati drugačiji pristup.

Express: Što vas općenito motivira da istražujete teme poput smrti i mentalnog zdravlja?

Život se odvija užasno brzo, a istovremeno u toj brzini servira najmanje deset složenih, paralelnih radnji. Ponekad se čini da gori i krava i štala, a ja nemam pojma tko ih je zapalio, nemam aparat za gašenje požara, a u ruci mislim da držim čašu vode, pa tek kad je bacim u vatru, shvatim da je bila puna rakije. Iz takvih situacija rađaju se pitanja i istraživanja, osobito ona o smrti i mentalnom zdravlju.

Express: Postoji li neki novi projekt na kojem trenutno radite i o kojem možete reći nešto više?

Trenutno radim nas seriji slika ulja na platnu. Radim tu tehniku prvi put i zapravo većinu vremena nemam pojma što radim, tako da neka drži palčeve tko hoće. (smijeh) O tome više kroz mjesec dana, a do tada mogu reći kako je ovaj put riječ o životu, a ne smrti. Paralelno se događa jedna autorska slikovnica, nešto raznoraznih projekata... Ne mogu, ne smijem i ne želim se žaliti! (smijeh)

Express: Kakvi su vam dugoročni ciljevi u karijeri?

Živjeti od svoje umjetnosti. Po mogućnosti živjeti dobro. Dakle, moći nastaviti raditi izložbe, slikovnice, priče, animacije... ostati u struji!