Dražen Bratulić, glumac, pjevač i prevoditelj rodom iz Pazina, diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti, a prije toga studirao je engleski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iza sebe ima više od 30 godina karijere u kazalištu i od 2010. godine stalni je član Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, gdje je ostvario niz vrhunskih uloga u brojnim kultnim mjuziklima. Također je posuđivao glas u različitim animiranim filmovima te postao jedan od najprepoznatljivijih glasova hrvatske sinkronizacije. Svoju ljubav prema jeziku, književnosti i kazalištu naposljetku je spojio u jedno te se počeo baviti prevođenjem brojnih mjuzikala, među kojima su i 'Jadnici', 'Mamma Mia' i 'Six'. Uoči predstave 'Na rubu pameti' Miroslava Krleže, u kojoj igra ulogu Doktora i koja će, u režiji Ivice Buljana, ove jeseni imati svoju premijeru u Komediji, Dražen Bratulić ljubazno je pristao na razgovor za Express.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.

Express: U Komediju uskoro stiže nova premijera, predstava 'Na rubu pameti' u režiji Ivice Buljana, temeljena na romanu Miroslava Krleže. Možete li nam reći nešto više o tome? Koju ulogu igrate, kako teku probe?

Da, izgleda da se energetskoj obnovi našeg kazališta kraj ipak nazire. Najesen bismo trebali otvoriti novu sezonu u našoj kući te sredinom listopada izaći s novim naslovom, "Na rubu pameti" Miroslava Krleže, u adaptaciji Viktora Ivančića i režiji Ivice Buljana, s Vidom Hribarom kao dramaturgom, scenografijom Kolektiva Kućća, kostimografijom Ane Savić Gecan te glazbom Mitje Vrhovnika Smrekara. Prvi ciklus proba odradili smo u travnju, a od prvog dana rujna nastavljamo proces sve do premijere. Materijal je vrlo kompleksan pa smo ga iščitavali, analizirali, puno razgovarali o tome što nama znači ta priča, radili male scenske eksperimente, sve s namjerom da ga osvijetlimo iz što više kutova. Meni taj pristup donosi dragocjene uvide, jer iz raznih perspektiva osvjetljava ulogu koju ću igrati - Doktora, glavni lik koji u cijelom romanu govori u prvom licu te je istovremeno vrlo kompleksan i prilično enigmatičan. Najesen nas još čeka puno posla, no proces je jako zanimljiv i vjerujem da bi nas mogao dovesti do dobre predstave.

Express: 'Na rubu pameti' prvi je puta objavljen 1938. godine i roman je to koji u prvom redu karakterizira kritika zlokobnih društvenih pojava u međuratnom razdoblju, a također i doza groteske i ironije. Koliko su takve teme aktualne i danas? Mora li se takvom djelu u današnjem kontekstu pristupiti iz neke druge perspektive?

Samim time što je riječ o romanu koji je adaptiran za scenu, već smo ga stavili u drugi kontekst i promijenili perspektivu. U svakom slučaju, Ivančićeva adaptacija nije pokušaj pukog preslikavanja Krležina romana. Naprotiv, on čas suptilno, čas žešće, intervenira u Krležinu misao, otvarajući s njim dijalog, pa čak i polemiku.

A i sam roman potiče na to, otvara puno pitanja, no ne nudi laka rješenja ili jednoznačne odgovore. Da, Krleža u romanu zaista govori o svojim suvremenicima, no tematizira njihovu glupost, prijetvornost, prevrtljivost, bezobzirnost, nemoral, zločin – probleme koji su univerzalni i aktualni u bilo kojem trenutku ljudske povijesti, pa tako i danas. O tome Krleža progovara preko Doktora koji se suprotstavlja čovjeku, društvu i životu koji pristaju na takvo zlo. I to tako što slučajno, gotovo nevoljko izgovori istinu, a onda uporno i tvrdoglavo ostaje pri izrečenom, jer ne poreći tu istinu je pitanje "dobrog ukusa", kako kaže. Danas bismo to nazvali osobnim i ljudskim integritetom. No, neke istine su ljudima neugodne ili bolne, smetaju nam ili nas plaše, ili su loše za posao... Zato se svi okreću protiv onog tko im nekom nezgodnom istinom nepristojno maše pred očima. Krležinim riječima: "Svi krivotvore potpise na mjenicama, svi primaju mito da ne bi govorili istinu, svi kradu i varaju i zgrću pare, samo brodolomci, koji su se rodili kao pravednici, to jest ljudi kojima su živci toliko podrovani te im je životni nagon podređen nadzoru mozga, oni postaju zgažene i popljuvane prnje, jer se nisu umjeli snaći u zvjerinjaku gdje vlada jedno jedino načelo da je krv iz grkljana našega bližnjega najtoplija, pa prema tome i najhranljivija."

Krleža kao da s Doktorom "pravednikom" i "brodolomcem" provodi svojevrsni socijalni eksperiment. Konfrontira ga s cijelim društvom, a njegovo uporno, nepokolebljivo odbijanje da se povuče i odustane od istine i svog zdravog razuma, paradoksalno ga vodi tome da se počinje ponašati iracionalno, nepredvidljivo, pa i agresivno. Sukob se zaoštrava do krajnosti, te dolazi do grotesknih, apsurdnih situacija "na rubu pameti". No ono što je u tome zanimljivo i važno je da nam sva ta groteska i apsurd ni u jednom trenutku ne djeluje neuvjerljivo. Mislim da je tako zato što ih vidimo kao životne i autentične, prepoznajemo u njima karakteristike ljudske prirode i obrasce ljudskog ponašanja. Prepoznajemo sebe i svoju vrstu takve kakvi jesmo još otkad smo postali ljudi i kakvi ćemo, čini se, i ostati još dugo. I to je po meni najveća vrijednost koju nam ovaj predložak nudi za predstavu. To što govori o stanju ljudskosti. Zato publici nećemo samo pričati priču o "zlokobnim društvenim pojavama u međuratnom razdoblju", gdje Doktor kao heroj i moralna vertikala prokazuje grotesknu nakaznost cijelog društva. To bi na jednoj razini bila točna interpretacija, ali zapravo slika nije tako crno-bijela. Svi su jednostavno – ljudi, s puno više razina i dimenzija, puno intrigantnijih i zanimljivijih. Mi smo u radu na predstavi krenuli istraživati te dimenzije i nadam se da će to istraživanje dovesti do nečeg što će našu, današnju, publiku dotaknuti, biti joj bitno, zanimljivo i intrigantno. A zlokobne društvene pojave i groteskne nakaze gledamo svakodnevno u svim medijima, na trgovima, u domovima – od najmoćnijeg čovjeka na svijetu, sve do samog dna piramide čovječanstva. I trilijuni takvih i svakakvih zamislivih i nezamislivih slika, zvukova i senzacija svakodnevno nas zasipaju iz stvarnog i virtualnog svijeta. A oba su naša i u njima živimo. Ili se samo borimo za život u svom tom kaosu…

Fantastično je kako je Krleža i u ovom smislu nama blizak i aktualan. On svog Doktora, u trenutku kad ovaj shvati da ga čeka potpuni životni brodolom, stavlja pred radio prijamnik, masovni medij te epohe. Doktor, vrteći gumb kojim mijenja frekvenciju, sa svakim milimetrom pomaka čuje neki drugi "glas" koji se bori za svoje mjesto pod suncem, za njegovu, ili bilo čiju pažnju. Slušajući buku tih milijuna glasova, Doktor u svojoj glavi vidi cijeli svijet, kuglu užarene lave koja srlja kroz vakuum, a paradoksalno vrvi životom. A taj život, opet paradoksalno, sam sebe ždere kako bi ostao živ.

Kako u tom svijetu egzistira biće koje misli? Kako u tom svijetu preživljava čovjek koji previše misli? Kako odgovara na vječitu dilemu – (lj)(u)biti ili ne (lj)(u)biti? Krležin Doktor na kraju romana, poput dalekog odjeka Shakespeareovog danskog kraljevića, umorno kaže: "Spavati da nam je. Zaspati. Mirno i konačno. Nestati." Ivančićev Doktor, pak, u tom trenutku prkosi - "Ne zaspati. Ne nestati." Iskreno, ja ne znam na koju bih stranu u toj dilemi stao. Kako kaže Krleža preko Leonea u  "Glembajevima" - "Mutno je sve to u nama… nevjerojatno mutno."

Express: Stalno se govori o nastojanjima da se Krležu približi mlađim generacijama koje ga uglavnom doživljavaju kao 'teškog' ili ga, što je još gore, uopće ne čitaju. Postoji li uopće način da se mlade zainteresira za takav tip književnosti?

Krleža i jest težak. Bavi se teškim temama, a piše stilom koji je fascinantan, ali nije jednostavan, lepršav i pitak. Međutim, ima nam što reći, kao što imaju svi veliki pisci. A mladi o tim bitnim temama koje se svih nas tiču itekako žele čuti i govoriti. Samo im treba dati priliku i pokazati im da dobra književnost upravo to radi, otvara bitne teme i postavlja bitna pitanja.

S druge strane, ni u starijim generacijama ne čitaju svi Krležu (kao ni druge velike i kanonske pisce) pa sigurno neće ni u mlađim. A novi mediji su nam, naročito u zadnjih tridesetak godina, donijeli nove načine komunikacije, nove svjetove koji ne ovise nužno o pisanoj riječi. Generacija rođena u ovom stoljeću je u te svjetove, koji na jedan klik pružaju more vrlo direktnih podražaja i doživljaja, uronjena i komunicira lako i brzo. Tko zna što nose buduće generacije i budući tehnološki napredak? Hoće li pisana riječ ostati toliko značajna koliko je bila stoljećima? Ili će čovjek kakvog poznajemo potpuno uroniti u taj novi svijet, kao što Doktor uranja u zvukove s radija na kraju Krležina romana. I onda će se, u tom svijetu čiji je tvorac on sam, utopiti i, kroz nekakvu simbiotsku biotehnološku evoluciju, nestati…

Express: Član ste Komedijina ansambla već više od 25 godina, a posebno se ističu vaše uloge u mjuziklima. Kako je to sve počelo? U kojem ste trenutku shvatili da je mjuzikl nešto što vas posebno zanima?

Prva predstava koju sam radio u Komediji bila je "Katina gvardijanka med vrati od markata" autora Branka Lučića i Dragutina Lučića Luce, izvrsna prerada Stullijeve "Kate kapuralice" iz dubrovačkog u ambijent i govor istarskog mjesta Lindar. Ta mala ali slatka uloga, Bućin, u  koprodukciji Komedije i INK Pula bila je moj prvi profesionalni glumački angažman. Redatelj Marin Carić je, tražeći glumce koji su porijeklom iz tih krajeva (jer, savladati taj specifični lokalni govor bio je izazov i nama "domaćima"), čuo da ima jedan Pazinac, student treće godine glume na ADU. A Lindar je od mog rodnog Pazina udaljen svega nekoliko kilometara… I tako je to krenulo, u jesen 1997. godine, s jednom nogom u Zagrebu, drugom u Puli, među sjajnom ekipom (naslovnu ulogu je briljantno igrala Elizabeta Kukić, uz fantastičnog Galliana Pahora kao partnera), na jeziku iz mog kraja, ali ne baš sasvim mojem, pun želje, ali ne baš sasvim svjestan što me sve čeka, iznio sam tu svoju prvu ulogu. I uživao u tome, kao što uživam evo već tridesetu godinu zaredom u mnogim ulogama.

Stalni sam član Komedijina ansambla od 2010., ali i dotad sam, kao vanjski suradnik, u tom kazalištu ostvario veliki broj uloga. Već 1998., godinu nakon prvog angažmana, bio sam u podjeli za "Operu za tri groša", slijedio je "Jesus Christ Superstar", pa "Mala Floramye"…  U svakoj kazališnoj sezoni imao sam barem jedan novi naslov, uglavnom mjuzikl. A ta moja velika ljubav za mjuzikl dogodila se nenadano, dok sam studirao na zagrebačkoj Akademiji. Legendarna Sanda Miladinov Langerholz, tad već umirovljena, željela je barem dio svog ogromnog znanja i iskustva prenijeti novim generacijama te ponudila suradnju iz koje je nastala njezina mala klasa mjuzikla, otvorena svim studentima koji su je željeli pohađati. Mene je znatiželja i ljubav prema glazbi i pjevanju privukla u tu malobrojnu skupinu. U te dvije godine počeo sam otkrivati i voljeti tu vrstu kazališta koja od izvođača traži strašno puno, ali vraća višestruko. Zahtijeva veliko umijeće, disciplinu i stalni rad na sebi, ali pruža trenutke neizmjerne ljepote. Taj plemeniti spoj dramske situacije, pjesničke riječi i glazbe za mene nikad ne gubi na privlačnosti i izazovnosti, a dokaz tome je i vjerna i brojna publika. Znam da neki kazališni umjetnici kod nas, a i u svijetu, odmahuju rukom na mjuzikl svrstavajući ga u nišu zabavljačkog i komercijalnog kazališta, no nakon nekoliko desetljeća proučavanja repertoara te bogatog izvođačkog i gledateljskog iskustva, uvjeren sam da je takav stav pogrešan.

Express: Iza sebe imate već niz odličnih uloga, od Pilata u mjuziklu 'Jesus Christ Superstar' do Jeana Valjeana u 'Jadnicima'. Postoji li, među svim tim ulogama, neka koja vam je posebno ostala u sjećanju?

Uloge koje ste spomenuli definitivno spadaju među moje omiljene, no te predstave još žive na Komedijinom repertoaru, pa ću istaknuti dvije starije. Prva je dvostruka uloga Cervantesa/Don Quijotea u predstavi "Čovjek iz Manche" ("Man of La Mancha"), koju sam igrao 2002. u HNK u Osijeku, moja prva velika, glavna uloga u mjuziklu. Redatelj Vlado Štefančić mi je svojim pozivom iskazao ogromno povjerenje, stavio pred mene, kao još mladog glumca, vrlo zahtjevan zadatak i dao mi priliku da steknem neprocjenjivo iskustvo. U taj antologijski klasični mjuzikl, sa fantastično obrađenom pričom Cervantesova "Don Quijotea" i genijalnom glazbom, bacio sam se naglavce, s puno žara i energije, te uspio preživjeti i usput narasti i kao glumac i kao pjevač. To je rola koju bih volio ponoviti, sad kad sam za nju u pravoj dobi.

Druga uloga, i predstava koje se rado sjećamo svi mi koji smo u njoj igrali, je Malcolm McGregor u mjuziklu "Skidajte se do kraja" ("The Full Monty"), koji je u Komediji bio na repertoaru od 2005. do 2011. Tipično britansku gorko-slatku priču iz istoimenog nagrađivanog filma, američki autori su uspješno pretočili u formu mjuzikla, sa savršenim songovima. Kroz neodoljivu mješavinu suza i smijeha oplemenjenu vrhunskom glazbom, svaka je izvedba i za izvođače i za publiku bila oslobađajuća i katarzična. To je kazalište kakvo volim gledati i raditi. Hvala dragom kolegi Igoru Mešinu koji je taj naslov donio u naše kazalište i režirao ga.

A kad već govorim o katarzi, moram spomenuti i svoju zadnju ulogu, koja mi je donijela neku vrstu profesionalne, ali i životne i ljudske, inventure, preispitivanja i preslagivanja. To je uloga Drage u predstavi "Matija", u nezavisnom kazalištu Arterarij. Kakav je osjećaj i što znači igrati oca kojem je sin jedinac počinio samoubojstvo, biti toliko izložen i ranjiv, a tako blizu gledatelja da čuješ i osjetiš svaki njegov dah i trzaj, toliko da dišeš i bivaš zajedno, teško je opisati. Pogotovo kad je taj otac stvaran, živ i prisutan, na nekim izvedbama sjedi tek dvadesetak centimetara udaljen i s tobom opet proživljava najteže trenutke svog života. Divim se nevjerojatnoj hrabrosti i snazi Drage Hedla koji je o tome napisao potresan i istovremeno prekrasan roman, te istoj hrabrosti i snazi kojom su on i Ljerka Hedl, Matijina majka, dali dozvolu da se taj roman pretoči u predstavu. Zahvalan sam što je zadatak adaptacije i režije došao u ruke Patrika Lazića, izvanrednog mladog autora i čovjeka, koji je, nadahnuto i mudro, dao toj priči novi, kazališni život, slaveći život kroz priču o smrti. Uživam u tome što radim s Doris Šarić Kukuljicom, kojoj se već desetljećima divim u mnogim ulogama, kao i sa sjajnim mladim Domagojem Ikićem (odnedavna u alternaciji s isto toliko izvrsnim Davorom Tarbukom). I, konačno, sretan sam što postoji Arterarij, mjesto gdje se osnivač i voditelj Romano Nikolić sa svojim suradnicima već desetak godina bavi važnim i često teškim temama, a to radi duboko, promišljeno, suptilno te s toliko suosjećanja i ljubavi, da vjerujem da zaista čini ovaj svijet boljim. I zaista sam sretan da se na tom mjestu našlo mjesta i za mene.

Express: Za ulogu Jeana Valjeana osvojili ste i Nagradu hrvatskog glumišta za 2025. godinu. S obzirom na to da je riječ o glavnoj ulozi u jednom od najvećih svjetskih mjuzikala, kako je izgledao proces priprema? Na što ste se najviše fokusirali?

"Jadnici" su zaista fenomen suvremenog glazbenog kazališta. Priča epskih razmjera, veliki karakteri u nerazrješivom vječnom sukobu, snažne emocije, sve to protkano i poduprto dramatičnom i tankoćutnom, nepogrešivo dojmljivom glazbom koja traži virtuoznu izvedbu, čini to djelo većim od života. Uopće me ne čudi što taj naslov drži rekord kao mjuzikl koji kontinuirano igra na londonskom West Endu već više od četrdeset godina jer sve su sastavnice potrebne za takav uspjeh apsolutno tu.

Kad u svijetu mjuzikla  netko u popisu odigranih uloga ima ime Jean Valjean, to daje tom popisu posebnu težinu. Ta se uloga smatra jednom od najzahtjevnijih i najvećih uloga u mjuziklskoj literaturi. Zato sam beskrajno sretan što sam je na audiciji zaslužio te zadovoljan što je igram onako kako sam je zamišljao - ne kao romantičnog superheroja ili polubožansko idealno biće, nego kao čovjeka koji zbog nepravde, očaja, nemoći, gnjeva, kajanja, slabosti, gordosti, oholosti, nerazumijevanja, mnogo puta u životu griješi i pada, ali uporno ponovo ustaje te na kraju nalazi smisao i spas u bezuvjetnoj ljubavi za druge.

Što se tiče rada na ulozi, bio sam uključen u stvaranje predstave puno prije prve probe, radeći na prijevodu. Tako sam imao priliku duboko uroniti u materijal, i tekstualno i muzički, shvatiti strukturu, doživjeti stanja, uočiti namjere, nijanse. Čitao sam i Hugoov roman, te, iako sam prevodio s engleskog,  preslušavao i francuski izvornik mjuzikla, kako bih bolje povezao priču i razumio odakle neke situacije, riječi i slike dolaze. Drugo, moja glumačka struka i iskustvo pomogli su mi shvatiti koliko je Valjeanova ljudskost i krhkost važna te olakšali naći način kako ispod slojeva grandioznih gesta i nadljudskih pothvata doći do običnog čovjeka i upravo takvog ga donijeti i prikazati na pozornici.

S druge strane, Valjean je pjevački izuzetno zahtjevna uloga pa je prvenstveno izvode pjevači, a ne glumci. Zato sam vjerojatno najviše razmišljao i radio na tome da budem pjevački u standardu koji se od te uloge očekuje, a istovremeno ne izgubim taj dramski, glumački moment. I zato mi je posebno drago što je i stručni žiri Nagrade hrvatskog glumišta, sastavljen upravo od glazbenih umjetnika i stručnjaka, smatrao da sam u tome uspio te mi dodijelio nagradu. To doživljavam kao kompliment i potvrdu da trideset godina rada i truda itekako ima smisla i rezultata. A da bi rezultata bilo i dalje, radim na održavanju pjevačke kondicije i usavršavanju tehnike. Taj posao nikad nije gotov.

Express: Osim kao glumac, radite i kao prevoditelj te ste do sada maestralno preveli različite mjuzikle, od hita 'Mamma Mia!', preko 'Jadnika' pa do mjuzikla 'Six!'. Kako je započeo vaš prevoditeljski rad? Što vas je privuklo prevođenju?

Prevođenje također smatram svojom strukom. Četiri godine studirao sam engleski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pred kraj studija, silna ljubav i želja da se nađem na pozornici odvela me na studij glume, tako da sam na staru ljubav prema jeziku i književnosti gotovo i zaboravio. Ali vratila mi se, i to na najbolji način. Prvi poticaj došao je od Branka Svibena, Ladislava Tulača i Ivane Vlkov Wagner, s kojima sam puno i često radio na sinkronizaciji animiranih filmova. Shvatili su da imam znanje jezika, a i da mi dobro ide s riječima pa me lijepo prijateljski bacili u vatru. A meni se svidjelo. Rezultat je veliki broj songova koje sam preveo za projekte na HRT-a te prijevodi za sinkronizaciju dvadesetak dugometražnih filmova za Duplicato (Blitz) produkciju.

Komedija je pak, kad je genijalna Ivanka Aničić, autorica brojnih prijevoda za mjuzikle, od "Chicaga" pa sve do "Spamalota", nažalost prerano umrla, tražila novog prevoditelja. Vidjevši da se time uspješno bavim, ponudili su mi suradnju. Tako je u moje ruke došao prijevod mjuzikla "Mamma Mia". Uslijedilo je više prijevoda, što za Komediju, što za HNK Osijek, preko kojih sam došao i do najkompleksnijeg i najopsežnijeg mjuzikla dosad – "Jadnika".  

A što je to privlačno u prevođenju, posebno glazbenih brojeva? Izazov, rekao bih. Možda bi najbolja usporedba bila s enigmatikom – prijevod songova u mjuziklu nalik je sastavljanju neke hipotetske osamdesetosmosmjerke, u kojoj treba zadovoljiti hrpu pravila, ograničenja i uvjeta i sve to učiniti smislenim i pitkim, naizgled gotovo banalnim. Uz sve raznolike kompetencije koje traži, taj rad prije svega pretpostavlja izvanrednu upornost i strpljenje. Često sam bio suočen s frazama ili stihovima koji su se dugo opirali mojim pokušajima da ih suvislo prevedem i pitao bih se što je to meni trebalo, no ipak ne bih odustao, nego bih nastavljao tražiti prave riječi. Nema tu neke navale adrenalina, ali veliko je veselje kad se te riječi nađu. Obožavam te male, ali blistave svečanosti u svojoj glavi kad dođem do nekog dobrog rješenja, kad uhvatim tračak ljepote ili poezije, kad uspijem prenijeti ono nešto neopipljivo, onkraj samog značenja riječi i smisla rečenice. A najljepše je što imam privilegiju biti prisutan na probama i izvedbama i doživjeti kako vrhunski glumci i pjevači udahnu život tim riječima, slikama i idejama koje sam ispisao.

Express: S obzirom na to da mjuzikli u sebi kombiniraju tekst i glazbu, a još uz to svaka pjesma mora prenijeti određenu priču i imati svoju funkciju u razvoju radnje, kako izgleda proces prevođenja? Od čega obično počinjete? Što vam predstavlja najveće zadovoljstvo, a što najveći izazov?

Prvo se dobro upoznam s cijelim djelom, gledajući i slušajući snimke, pa i živu izvedbu ako je moguće. Čitam predložak. Istražujem izvore i dodatne informacije koje su mi bitne za razumijevanje same priče i šireg konteksta. Onda krećem raditi song po song. Pa opet puno puta slušam pjesmu, dok u glavi ne stvorim neku vrstu misaono-emocionalne mape tog broja i njegovog mjesta u cjelini. Tek tada počinjem tražiti riječi, stih po stih, uz pomoć notnog zapisa i, opet (i opet!), slušanja kako se te muzičke fraze zapravo izvode, što je u mjuziklu izuzetno bitno. I naravno, po potrebi se vraćam na bilo koji od prethodnih koraka. Pa to tako traje mjesecima, svakog slobodnog trenutka svakog dana. Moja obitelj je već navikla da sam u tim razdobljima odsutan duhom, čak i kad sam cijeli dan prisutan. I najobičnija pitanja moraju ponavljati više puta, dok konačno čujem i shvatim što su htjeli reći.

Express: Imate li, s obzirom na niz mjuzikala koje ste preveli i u kojim ste glumili, neku pjesmu koju biste mogli opisati kao najdražu. Ili više njih, naravno...

 Možda sam sentimentalan, ali moram reći da mi je posebno drag song "Klizi mi kroz prste" ("Slipping Through My Fingers") iz mjuzikla "Mamma Mia". S obzirom na to da sam otac triju kćeri, tu pjesmu sam emocionalno snažno proživio dok sam radio na prijevodu. I mislim da se u hrvatskom tekstu sve nekako sretno, dobro složilo, da fraza teče vrlo lako i prirodno, a da je opet sve ostalo vrlo vjerno originalu i lijepo nosi tu emociju. I uvijek volim ponovo čuti tu pjesmu, na svakoj predstavi koju sam i sam igrao, tu sam scenu promatrao i slušao iz portala, svaki put dirnut izvedbom i uvijek sretan.  

Exress: Uz glumu u kazalištu i prevođenje bavite se i sinkronizacijom animiranih filmova pa ste tako do sada posuđivali glas u brojnim animiranim klasicima, poput 'Kralja lavova', 'Aladdina', 'Male sirene' i mnogih drugih. U kojoj se mjeri glasovna gluma razlikuje od glume u kazalištu? Kako joj pristupate? Po kojim kriterijima birate uloge?

Posudio sam, a posuđujem i dalje glas ne samo u klasicima i velikim filmovima nego i u zaista velikom broju sinkronizacija svih vrsta.

U tom poslu zapravo uloge biraju nas, a ne obrnuto. Stvar je u tome da u svom jeziku oživljavamo, rekreiramo, već postojeći karakter kojeg je kreirao netko drugi, od izgleda do glasa i načina na koji se predstavlja i ponaša. Tako da je često ključno pitanje koliko i kako se glumac koji sinkronizira uklapa u glasovni i karakterni profil lika, odnosno glumca koji je radio u originalu. Ti su zahtjevi u nekim slučajevima vrlo strogi. Velike produkcijske kuće obično odluku o tome kakav će glas imati glavni likovi u njihovim filmovima ne prepuštaju nikom drugom. Za te uloge se provode audicije (voice test ili voice casting) i u izboru glumaca zadnju riječ imaju oni. Disney, na primjer, zna zahtijevati da boja glasa bude što sličnija izvornoj, no s druge strane, ako je glumačka izvedba uvjerljiva i karakterno točna, izbor ipak može pasti i na nekog čiji glas nije pretjerano sličan. Ja sam vrlo brzo instinktivno osjetio, a kasnije iskustvom i potvrdio, da razmišljanje o karakteru, njegovim osobinama, stanjima i namjerama puno bolje približava izvedbu originalu od pokušaja da se izvede puka imitacija glasa i načina govora. A onda se u tim uskim prostorima slobode znaju otvoriti prozori kreativnosti, kroz autentične emocije, duhovite dosjetke, igre riječima, lokalne boje u govoru i tipologiji karaktera... i tako mogu nastati mala remek djela kakva znamo čuti u našim sinkronizacijama.

Sinkronizacija je "zanatski" vrlo zahtjevan rad. Traži od glumca da bude širokog glasovnog raspona, vrlo utreniranog, gipkog i izdržljivog govornog aparata, sposoban brzo reagirati i dugo održati koncentraciju. Ja sam crtiće oduvijek volio, tako da mi je rad na njima prvenstveno veliko zadovoljstvo i zabava. S godinama sam puno i naučio i toliko se u tome opustio, da mi zaista predstavlja igru u kojoj se mogu prepustiti djetetu u sebi, jer i ako pretjeram, uvijek mogu ponoviti i popraviti. A u toj igri se može dogoditi i nešto posebno.

Express: Posjećujete li neka svjetska kazališta, poput West Enda ili Broadwaya? Možete li nam malo prepričati svoje doživljaje s tamošnjih predstava, odnosno mjuzikala?

Zahvaljujući dragim prijateljima Sanji i Jakovu te Mariji, koji žive u Engleskoj i uvijek imaju otvorena vrata za posjete i druženja, imam priliku već godinama pratiti barem dio recentne produkcije londonskog West Enda. Kad sam prvi put tamo gledao mjuzikl, bio sam impresioniran izvedbom, ali istovremeno i nesretan, zbog spoznaje da mi u Hrvatskoj teško možemo dosegnuti tu produkcijsku i tehničku razinu. Radi se jednostavno o tome da oni raspolažu budžetima kakvi su nama nezamislivi. No onda sam shvatio da svojim talentom, trudom i voljom uopće ne zaostajemo za njima. Osim što je njih puno, puno više, jer se tamo, kako je London jedno od dva mjesta s najvećom i najbogatijom produkcijom glazbenog kazališta uopće, u velikom broju skupljaju talenti iz čitavog svijeta. I zato uživam u tome koliko god mogu. I u velikim i raskošnim hitovima, a još više u skromnijim produkcijama Off-West End, među kojima se znaju naći pravi biseri i predivna iznenađenja. Širim vidike i učim. A moram reći i da me nisu sve predstave oduševile, neke su me ostavile i ravnodušnim i razočaranim, što potvrđuje da nije sve u velikom budžetu i beskrajnim mogućnostima koje on nudi. Za dobar show treba neke neopipljive, a neprocjenjivo vrijedne monete.

Express: Hrvatska se također može pohvaliti skladateljima mjuzikala, a kao najveće ime tu se svakako ističe Alfi Kabiljo. No zanima me, kako gledate na budućnost hrvatskog mjuzikla? Mislite li da bi se trebalo više ulagati u takvu vrstu kazališta?

Teško je to pitanje koje nema jednoznačnog odgovora. Skladatelja i pisaca i dramaturga kod nas ima, i to vrhunskih. Ima i dobrih ideja. Ima i volje. No razvoj jednog mjuzikla od prve ideje do gotove i pročišćene izvedbene verzije kakve gledamo na Broadwayu ili West Endu i onda ih po licenci izvodimo i u Komediji, traje godinama. Znam primjer da je taj put trajao i desetak godina. I to je obično timski rad iako ima slučajeva gdje je jedna osoba autor i teksta i stihova i glazbe. A svi mi u hrvatskom kazalištu (ili, konkretnije, mjuziklu) i oko njega previše svaštarimo. Nitko si ne može priuštiti da se godinu, dvije ili tri posveti samo razvoju jednog mjuzikla, jer nema nekog producenta, fonda, mecene koji će autora poduprijeti, stipendirati, financirati za takav rad. Znamo da se ni Kabiljo, definitivno najuspješniji hrvatski skladatelj mjuzikla, nije bavio isključivo time, jer produkcija mjuzikla u nas ni u njegovo vrijeme, kao ni danas, nije bila toliko velika da bi se moglo samo od toga živjeti. Tako u novije vrijeme ostajemo na ponekim boljim, ponekim lošijim, ali u svakom slučaju hvalevrijednim herojskim individualnim pokušajima stvaranja hrvatskog mjuzikla.

Možda bi ulaganje, u smislu financijske, pretprodukcijske i produkcijske potpore, pomoglo u razvoju hrvatskog mjuzikla i dovelo do toga da se netko odvaži donekle specijalizirati za takvo autorstvo. No nisam previše optimističan u tom pogledu. Naše tržište je previše skučeno i siromašno da bi privatni kapital u tome vidio ikakvog interesa. Velikih donatora baš nema na vidiku. A to znači da je to pitanje javnih financija. Može li razvoj domaćeg mjuzikla doći na listu prioriteta onih koji upravljaju državnim ili lokalnim budžetima za kulturu? Ne znam, ali volio bih da se to dogodi.

Express: Za kraj, da možete birati, koji biste mjuzikl idući voljeli prevesti, a onda u njemu i glumiti?

Oni koji me znaju reći će da sam dosadan i trubim uvijek isto. Ali zaista bih želio i smatram da bi bilo bitno kod nas postaviti neki mjuzikl Stephena Sondheima, apsolutno briljantnog autora stihova i glazbe u brojnim velikim i legendarnim mjuziklima. Za njega vole reći da je ponovno izmislio američki mjuzikl, a svojim je opusom izvršio veliki utjecaj na razvoj mjuzikla krajem dvadesetog i početkom ovog stoljeća, kako u SAD-u, tako i s ove strane Atlantika. Tu mi je teško odabrati jedan naslov. Možda "Company", ili "Sunday In the Park With George", ili "Sweeney Todd", "Into the Woods"...? U svakom slučaju, o kojem god bi se radilo, namučio bih se s prijevodom. Sondheimovi stihovi su, naime, nevjerojatno britki, reducirani i jednostavni u izrazu, a opet bremeniti značenjima i smislom, poletni, poetični, razigrani i duhoviti, iznimno muzikalni. S druge strane, njegova glazbena fraza kao da je nastala direktno iz misli, usporedno s jezičnom frazom i s njom je neraskidivo vezana, čini se gotovo da je to prirodno stanje i da se ta misao muzički i ne može izreći drugačije nego upravo tako. E, u tom je slučaju prevoditelj suočen s ogromnim izazovom da u tu glazbenu frazu koja je toliko prirodna i tečna u engleskom jeziku ugura hrvatski - jezik čija je prozodija nešto sasvim drugo i potpuno drugačije. Ali i taj bih izazov rado prihvatio, a ako bih ga uspješno priveo kraju, strašno bih volio i zaigrati neku od uloga u tim meni beskrajno dragim mjuziklima.

Početkom prošle godine u Londonu sam gledao "The Curious Case of Benjamin Button", novi britanski mjuzikl (dobitnik tri Olivier nagrade, uključujući onu za najbolji novi mjuzikl), koji me toliko oduševio da sam predstavu gledao i drugi put, na ljeto. Tu bih kao prevoditelj opet naišao na tvrd orah jer su autori čudesnu priču F. Scotta Fitzgeralda o čovjeku koji živi "obrnuto" – rodi se kao starac, da bi protokom vremena postajao sve mlađi i kraj života dočekao kako mala beba – smjestili u ribarsko selo u Cornwall pa je sav tekst pisan u govoru tog kraja, a i glazba je u stilu tamošnjih tradicionalnih pjesama. No valjda bi se i za to našlo neko rješenje. Predstava je postavljena vrlo čisto i jednostavno i potpuno je u rukama petnaestak članova ansambla koji su i bend i glumci i pjevači, kad treba sviraju, ili pak pripovijedaju, plešu, pjevaju, glume, zbor su ili preuzimaju neku od uloga i gotovo su neprestano svi na pozornici. Predstava je neobično topla i dojmljiva, a izvedbe glavnih glumaca toliko fascinantne i dirljive, da se ja kao gledatelj i kao glumac nisam mogao ne zaljubiti u zvijezde u njihovim očima te poželjeti da budem na njihovom mjestu. U tom i takvom mjuziklu bih definitivno volio zaigrati.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.