"Nečarobna gora za rak", stoji prvi vrhu jedne od stranica ove knjige. Tuberkuloza je naveliko opjevana u književnosti, s Mannovom "Čarobnom gorom" postala je gotovo vrhunaravna bolest, smrt jednog svijeta, tuberkuloza je ipak spora, tinjajuća, u naravi mistična; rak je prljav, gadan, nagrđujuć, dok se tuberkulozno tijelo suši polako i uranja u sebe, rak ga gužva i izjeda – rak je sve ono što nas povijest književnosti uči da ta ista književnost nije. Otac Georgija Gospodinova umro je od raka prije dvije godine i to je činjenica važna tek onima koji su ga poznavali. To da je otac Georgija Gospodinova umirao od raka, to je ovom knjigom postala velika i važna činjenica suvremene književnosti. Nije ovo "Čarobna gora" raka, to je vjerojatno jasno svakome tko je upoznat s književnošću ovoga pisca, a nije mali broj takvih – u našoj je prijevodnoj književnosti ipak već dugo zastupljen, gotovo kao domaći. Nema ovdje epskog obiteljskog stabla, nema hodnika i dvorana sanatorija niti je sve duhovno i čovječno, razvedeno i minuciozno predstavljeno kao da nikada prije nije bilo napisano, a niti će biti nakon – što je, kad se bolje promisli, u slučaju Mannova romana i istina. I samom je Gospodinovu bio važnim događajem kasnog čitalačkog iskustva. No on sam ipak pripada jednoj drugoj klasi i drugačijoj kulturi, on nije od ladanja i sanatorija, on je od uskih ulica, podrumskih stanova i vrtova što rastu uz njih.

A ovaj je roman upravo tih i zasjenjen vrt, bašta u jedno ljetno poslijepodne, negdje gdje su takva poslijepodneva vrela, a zrak suh i ustajao kao slama; vrt na koji će pasti iznenadna i kratka kiša, baš takva tuga slijedi čitatelju.

Dok mu se otac prvo liječio, a potom izvjesno i naočigled umirao, Gospodinov je vodio nešto poput dnevnika. Vodio ga je rukom, u jedan od notesa koje uvijek nosi sa sobom, a nastavio ga je voditi i nakon očeve smrti, u njegovom tekstu vrijeme nikada nije linearno, još manje konačno. Njegovo je vrijeme najbliže cikličkom vremenu prirode, puno toga objašnjava činjenica da mu je otac uvijek njegovao vrtove, presađivao biljke i nosio ih kada se obitelj selila, a selili su se, doznajemo, prilično često i u tim je svedeno i šturo opisanim selidbama povijest vrta, obitelji, ali i naroda, jedne njegove klase. I mada za razliku od prijašnjih romana ovdje nema težnje da se jednom mišlju obuhvati civilizacijski krug i pomalo čitav svijet (što rijetkima polazi za rukom, a možda zapravo i nikome osim Gospodinovu), od svog nasljeđa ni ovdje ne uspijeva pobjeći pa priča o ocu propupa načas u socijalističkoj Bugarskoj, načas u Jonskom moru, ali može li, uostalom, drugačije, ima li ičega što je više univerzalno, više ljudski od gubitka bliske osobe, od susreta sa smrću?

Začuđujuća je i, istini za volju, pomalo zavidna blagost kojom Gospodinov piše o svom ocu. Nema tu naslijeđene traume, otac je i nakon proživljenog života, i u očima odraslog, itekako pronicljivog i svjesnog sina, i dalje kao u očima djeteta: visok, markantan, jak, otac poput Dioniza, pomalo nedokučiv i, naposljetku, kakav roditelj prije svega i zauvijek u očima djeteta jest – malo bolji od stvarnoga sebe. Tako pisati o odnosu prema roditeljima gotovo je sigurna zamka i besprijekoran put u patetiku. E ali, netko piše, a netko je pisac… Nije ni Gospodinov, ali nimalo, zaslijepljen svojim sretnim djetinjstvom. To da je imao divnog oca i da je bio voljen, to je trebalo osvijestiti, ne samo njemu osobno (a onda i kao piscu) već i cijeloj generaciji koja će se, čitajući ovu knjigu, a često uopće u životu, složiti kako je odgojena od strane roditelja koji nisu izgovarali ljubav, osjećaje uopće. Ovaj intimni dnevnik nježno iznosi jednu veliku priču o smjeni generacija i obiteljskih odnosa; neprimjetno, bolno i istinito. Velika većina nas složit će se, često i požaliti, kako su naši roditelji bili hladni i za emotivno nemušti, za razliku od valjda prijašnjih generacija, zbijenih u radničke sobičke ili na ležajeve jedva odijeljene od staja, koji su sigurno razgovarali međusobno sa silnom toplinom, za razliku od onih koji su roditeljstvo morali iznijeti u doba hladnoratovskog socijalizma. To da smo mi anomalija čovječanstva, naša svijest i potreba za verbaliziranjem individualnog iskustva, to on neće napisati; ali iz svake je riječi razvidno da je toga svjestan i da su tu velike dječje oči uperene u oca, iste kakvima gleda i svoju kći. Čitavo čovječanstvo jedna je loza Odiseja i Telemaha.

I mada nema ovdje težnje za velikim povijesnim istinama ni za obuhvaćanjem širega od upravo jednog vrta uz kuću, tolikog da briga o njemu može pasti na tek jednog čovjeka, ima jedan ulomak koji me osobno posebno oduševljava; bez njega bi moglo, on doista ne bi gotovo ništa oduzeo priči o ocu, vrtu i beskrajnoj ljubavi djeteta, ali svaki je pojedinac ipak dio društva, dio je svijeta i čovječanstva, one civilizacije bez koje, srećom, nema knjiga ovoga pisca. I nije svejedno ide li taj isti pojedinac 9. rujna na državnu paradu ili u miru svoje male kuhinje pali ćuškopek – o toj čudesnoj spravi Bugara, više u romanu.

"U bugarskom životu ne postoji snažna tradicija osobnih dnevnika ili epistolarnih romana, ni u prošlom stoljeću, ni u ovom još novijem. I to je dio naše nacionalne nijemosti spram osobnoga." Nacionalna nijemost, kako velika, kako bolna ideja. Njegovi su preci, nastavlja, svoje osobne povijesti ispisivali na marginama knjiga ili u tankim notesima kao dnevnike svojih polja i vrtova, novčarskih poslova i obveza. Nekoliko redaka u kojima ispisuje takav dnevnik vrta svog oca – a koji može neodoljivo podsjetiti na bilješke oca iz Kovačevih "Vrata od utrobe" – na tren su pripovjedački moćnije od svog drugog teksta. Malena, a silna pobjeda nad nijemošću nacije, zabilježena zauvijek.