"Nečarobna gora za rak", stoji prvi vrhu jedne od stranica ove knjige. Tuberkuloza je naveliko opjevana u književnosti, s Mannovom "Čarobnom gorom" postala je gotovo vrhunaravna bolest, smrt jednog svijeta, tuberkuloza je ipak spora, tinjajuća, u naravi mistična; rak je prljav, gadan, nagrđujuć, dok se tuberkulozno tijelo suši polako i uranja u sebe, rak ga gužva i izjeda – rak je sve ono što nas povijest književnosti uči da ta ista književnost nije. Otac Georgija Gospodinova umro je od raka prije dvije godine i to je činjenica važna tek onima koji su ga poznavali. To da je otac Georgija Gospodinova umirao od raka, to je ovom knjigom postala velika i važna činjenica suvremene književnosti. Nije ovo "Čarobna gora" raka, to je vjerojatno jasno svakome tko je upoznat s književnošću ovoga pisca, a nije mali broj takvih – u našoj je prijevodnoj književnosti ipak već dugo zastupljen, gotovo kao domaći. Nema ovdje epskog obiteljskog stabla, nema hodnika i dvorana sanatorija niti je sve duhovno i čovječno, razvedeno i minuciozno predstavljeno kao da nikada prije nije bilo napisano, a niti će biti nakon – što je, kad se bolje promisli, u slučaju Mannova romana i istina. I samom je Gospodinovu bio važnim događajem kasnog čitalačkog iskustva. No on sam ipak pripada jednoj drugoj klasi i drugačijoj kulturi, on nije od ladanja i sanatorija, on je od uskih ulica, podrumskih stanova i vrtova što rastu uz njih.
A ovaj je roman upravo tih i zasjenjen vrt, bašta u jedno ljetno poslijepodne, negdje gdje su takva poslijepodneva vrela, a zrak suh i ustajao kao slama; vrt na koji će pasti iznenadna i kratka kiša, baš takva tuga slijedi čitatelju.
Dok mu se otac prvo liječio, a potom izvjesno i naočigled umirao, Gospodinov je vodio nešto poput dnevnika. Vodio ga je rukom, u jedan od notesa koje uvijek nosi sa sobom, a nastavio ga je voditi i nakon očeve smrti, u njegovom tekstu vrijeme nikada nije linearno, još manje konačno. Njegovo je vrijeme najbliže cikličkom vremenu prirode, puno toga objašnjava činjenica da mu je otac uvijek njegovao vrtove, presađivao biljke i nosio ih kada se obitelj selila, a selili su se, doznajemo, prilično često i u tim je svedeno i šturo opisanim selidbama povijest vrta, obitelji, ali i naroda, jedne njegove klase. I mada za razliku od prijašnjih romana ovdje nema težnje da se jednom mišlju obuhvati civilizacijski krug i pomalo čitav svijet (što rijetkima polazi za rukom, a možda zapravo i nikome osim Gospodinovu), od svog nasljeđa ni ovdje ne uspijeva pobjeći pa priča o ocu propupa načas u socijalističkoj Bugarskoj, načas u Jonskom moru, ali može li, uostalom, drugačije, ima li ičega što je više univerzalno, više ljudski od gubitka bliske osobe, od susreta sa smrću?
Vrtlar i smrt, Georgi Gospodinov, Fraktura. Prijevod: Ksenija Banović
Začuđujuća je i, istini za volju, pomalo zavidna blagost kojom Gospodinov piše o svom ocu. Nema tu naslijeđene traume, otac je i nakon proživljenog života, i u očima odraslog, itekako pronicljivog i svjesnog sina, i dalje kao u očima djeteta: visok, markantan, jak, otac poput Dioniza, pomalo nedokučiv i, naposljetku, kakav roditelj prije svega i zauvijek u očima djeteta jest – malo bolji od stvarnoga sebe. Tako pisati o odnosu prema roditeljima gotovo je sigurna zamka i besprijekoran put u patetiku. E ali, netko piše, a netko je pisac… Nije ni Gospodinov, ali nimalo, zaslijepljen svojim sretnim djetinjstvom. To da je imao divnog oca i da je bio voljen, to je trebalo osvijestiti, ne samo njemu osobno (a onda i kao piscu) već i cijeloj generaciji koja će se, čitajući ovu knjigu, a često uopće u životu, složiti kako je odgojena od strane roditelja koji nisu izgovarali ljubav, osjećaje uopće. Ovaj intimni dnevnik nježno iznosi jednu veliku priču o smjeni generacija i obiteljskih odnosa; neprimjetno, bolno i istinito. Velika većina nas složit će se, često i požaliti, kako su naši roditelji bili hladni i za emotivno nemušti, za razliku od valjda prijašnjih generacija, zbijenih u radničke sobičke ili na ležajeve jedva odijeljene od staja, koji su sigurno razgovarali međusobno sa silnom toplinom, za razliku od onih koji su roditeljstvo morali iznijeti u doba hladnoratovskog socijalizma. To da smo mi anomalija čovječanstva, naša svijest i potreba za verbaliziranjem individualnog iskustva, to on neće napisati; ali iz svake je riječi razvidno da je toga svjestan i da su tu velike dječje oči uperene u oca, iste kakvima gleda i svoju kći. Čitavo čovječanstvo jedna je loza Odiseja i Telemaha.
I mada nema ovdje težnje za velikim povijesnim istinama ni za obuhvaćanjem širega od upravo jednog vrta uz kuću, tolikog da briga o njemu može pasti na tek jednog čovjeka, ima jedan ulomak koji me osobno posebno oduševljava; bez njega bi moglo, on doista ne bi gotovo ništa oduzeo priči o ocu, vrtu i beskrajnoj ljubavi djeteta, ali svaki je pojedinac ipak dio društva, dio je svijeta i čovječanstva, one civilizacije bez koje, srećom, nema knjiga ovoga pisca. I nije svejedno ide li taj isti pojedinac 9. rujna na državnu paradu ili u miru svoje male kuhinje pali ćuškopek – o toj čudesnoj spravi Bugara, više u romanu.
"U bugarskom životu ne postoji snažna tradicija osobnih dnevnika ili epistolarnih romana, ni u prošlom stoljeću, ni u ovom još novijem. I to je dio naše nacionalne nijemosti spram osobnoga." Nacionalna nijemost, kako velika, kako bolna ideja. Njegovi su preci, nastavlja, svoje osobne povijesti ispisivali na marginama knjiga ili u tankim notesima kao dnevnike svojih polja i vrtova, novčarskih poslova i obveza. Nekoliko redaka u kojima ispisuje takav dnevnik vrta svog oca – a koji može neodoljivo podsjetiti na bilješke oca iz Kovačevih "Vrata od utrobe" – na tren su pripovjedački moćnije od svog drugog teksta. Malena, a silna pobjeda nad nijemošću nacije, zabilježena zauvijek.
