Malo je koja knjiga posljednjih godina uzburkala ustajalu književnu močvaru na ovim prostorima kao što je to napravila knjiga “Vatra u vatri: Ivo Andrić - jedan europski život” njemačkog novinara i publicista Michaela Martensa, čije je hrvatsko izdanje objavio zagrebački Ljevak prošle godine. Da podsjetim, Martensova knjiga je prije toga objavljena najprije u Bosni i Hercegovini, pa potom u Srbiji, i svugdje je izazvala golem interes. Sada je naklada Ljevak objavila novu knjigu Michaela Martensa “San zvan Jugoslavija” podnaslovljenu kao “Razgovori o Ivi Andriću”. Radi se o svojevrsnoj dopuni knjige “Vatra u vatri”, u kojoj možemo saznati na koji je način nastala ta knjiga i ono, još važnije, koliko je truda Martens uložio u nju. Martens je u ovoj novoj knjizi, putem intervjua, preko Ive Andrića ispričao na sažet način priču o europskom 20. stoljeću, na koji način su se velike europske turbulencije odrazile na ove prostore, ali je možemo promatrati i kao knjigu o stanju svijesti danas, nakon traumatičnih iskustava iz ratova vođenih 90-ih na ovim prostorima. Predgovor knjizi napisao je književnik i znanstvenik Nebojša Lujanović, autor dvije jedinstvene znanstvene studije o percepciji Andrićeva djela na ovim prostorima, ponajprije u Bosni i Hercegovini, i jedan od najboljih poznavatelja Andrićeva opusa u ovdašnjim kulturama. Njegov tekst nosi naslov “Književnici su sami svoja nacija”, i u kojemu on pojašnjava naslov Martensove knjige - “San zvan Jugoslavija”. “Andriću Jugoslaviju nikada nisu oprostili. Presvlačivši identitetske šinjele, grube obvezujuće činovničke uniforme, gradio je strategiju pripadanja svima i nepripadanja nikome”, stoji na jednome mjestu u Lujanovićevu predgovoru. Naslov “San zvan Jugoslavija”, po Lujanoviću, predstavlja sintagmu u kojoj je “sadržano sve”. Tu se najprije misli na izvanknjiževna “čitanja” Ive Andrića, iz kojih se mogu iščitati kontradiktorni pristupi Andrićevu djelu, gdje je prije svega važna identitetska legitimacija Andrićevih “čitatelja”. Dakle, radi se uglavnom o politikantsko-ideološkom pristupu kojim ti “čitatelji” mnogo više govore o sebi nego o djelu Ive Andrića. 

Ovoga je duboko svjestan i Martens, što se vidi i iz knjige “Vatra u vatri”, a pogotovo iz ove, najnovije knjige, što je za svaku pohvalu, jer je netko izvana, u čiju objektivnost ne bismo trebali sumnjati, ušao toliko duboko u ovdašnje mrtvouzice koje se više nego na bilo čemu prelamaju preko “lika i djela” Ive Andrića, s naglaskom na njegovu “liku”. Ovaj naslov važan je još zbog jedne stvari: mnogo se, pogotovo iz hrvatskog diskursa, piše o Andrićevu političkom oportunizmu, što je, naravno, sasvim legitimno, jer Andrićeva biografija, ponajviše zbog vremena u kojemu je živio, nudi obilje materijala za sličan pristup. Međutim, problem je kada se to prenaglašava, kada taj oportunizam stoji sam za sebe, bez konteksta vremena u kojima su se odvijale pojedine epizode iz Andrićeva života. Jugoslavenska ideja daje svojevrsni kontinuitet Andrićevu političkom djelovanju, a Jugoslavija, kao njegov “san”, unosi malo reda u taj konfuzni ideološko-povijesni galimatijas. 

“Sve te težine Martens je sažeo u svoj naslov”, piše Lujanović. Ovakav uravnotežen i objektivan stav, uvjeren sam, ima veze s Martensovom “neovisnom” pozicijom, kojom se postavio iznad ovdašnjih subjektivnih pristupa kontroverzama oko Ive Andrića. Martens zapravo tim kontroverzama svojim naslovom daje najmanji zajednički nazivnik, a u cilju obrane Ive Andrića od tih nacionalističkih diskursa, gdje prije svega brani njegovu književnost, kao jedini važan dio njegova nasljeđa. Martens je u pravu kada u jednom intervjuu kaže sljedeće: “Mnogi su književnici bili veliki pjesnici, a da pritom nisu vodili zanimljiv život. Uzmite Fernanda Pessou kao primjer. On je za sobom ostavio kolosalno djelo. Međutim, njegov je svakodnevni život ostao uskraćen za neka, promatrano izvana, istaknuta događanja.” Andrićeva biografija ide iz krajnosti u krajnost, od Hitlera i Gavrila Principa s jedne, jer ih je obojicu poznavao, pa do “mirnih godina” u ratnom Beogradu gdje se posvetio isključivo pisanju, te godina koje su uslijedile, kada je njegova biografija postala “dosadna”. Kada se isti princip prenese na zbivanja na ovim prostorima, stvar je mnogo kompleksnija od usporedbe s Pessoom. Kad usporedimo Andrića i neke njegove suvremenike, Krležu, na primjer, Andrićeva biografija postaje manje zanimljiva i dramatična: “Dok Krleža, dakle, žuri na jug u grotlo Balkana, Andrić, kao da se izbavlja od njega, sve krećući se na sjever, posjećuje katedre, kavane i biblioteke srednjoevropskih prijestolnica”, napisao je svojevremeno Ivan Lovrenović. Martensov “San zvan Jugoslavija” sastavljen je od jedanaest intervjua s autorom povodom knjige “Vatra u vatri”. Zanimljivo je, a tako je u svemu kada se povede riječ o Ivi Andriću, jer je od toga teško pobjeći, da su četiri intervjua od njih jedanaest objavljeni u bosanskohercegovačkim medijima (Muharem Bazdulj, Jasmin Agić, Glorija Lujanović i Franjo Šarčević), jer u Bosni i Hercegovini, što je prirodno, još vlada najživlji interes za ovog pisca. Zatim po tri u hrvatskim (Denis Derk, Karmela Devčić i Gojko Borić) i srpskim (Marko Prelević, Miona Kovačević i Dragan Todorović), a jedan u tiskanom izdanju austrijskog lista Der Standard, u kojemu je razgovor s Martensom vodio Josef Kirchengastom. Intervjui su u knjizi uvršteni po kronološkom redu, onako kako su nastajali. Dakle, Martens je u ovoj knjizi, preko jedne novinarske forme, napravio nešto što se na prvi pogled činilo nemogućim, ispričavši priču o “našem” 20. stoljeću, što nije isključivo samo njegova zasluga, već i zasluga pobrojanih novinara koji su ga intervjuirali. Ono što je zanimljivo, Martens se u tim intervjuima jako malo ili gotovo nimalo ne ponavlja, što na jedan posredan način svjedoči koliko je duboko ovladao temom o kojoj piše. Iako se na prvi pogled čini kako je slična knjiga možda nepotrebna i suvišna, ona, zbog onog finog unutarnjeg balansa, ima privid cjeline, jer se prema pitanjima novinara da vidjeti na koji se način doživljava Ivo Andrića u svakoj pojedinoj sredini, jer se radi o različitim perspektivama koje su počesto obilježene traumatičnim ratnim iskustvima iz 90-ih. Sva raznolikost pristupa Ivi Andriću da se iščitati iz nekih posebnih tematskih preokupacija koje su karakteristične za sredine iz kojih dolaze pojedini novinari, odnosno na zamjerke koje su iz određenih krugova stizali na Martensovu (i Andrićevu) adresu, koje autor i spominje na više mjesta. 

Iz hrvatske perspektive kritike su se uglavnom odnosile na tretman Miroslava Krleže u knjizi “Vatra u vatri”. “Nekoliko recenzenata iz Hrvatske jako su se ljutili što sam u Andrićevoj biografiji napisao kako je Miroslav Krleža danas izvan Hrvatske mahom zaboravljen. Iz perspektive povjesničara slavenske književnosti, ili bolje rečeno južnoslavenske književnosti, takvo je negodovanje sasvim sigurno opravdano jer u njihovim krugovima Krleža nikako nije zaboravljen”, kaže Martens u jednom intervjuu. Ovdje možemo priču o Krleži odvesti u jednom drugom smjeru, u priču o odnosu između malih i velikih jezika, o percepciji njihove važnosti koja vlada danas u vrijeme globalizacije. Martens, koji dolazi iz jednog velikog svjetskog jezika, onog njemačkog, prirodno gleda na to iz svoje perspektive. Tu dolazi, čini mi se, do ključnog “kratkog spoja” između Martensa i njegovih hrvatskih kritičara. Iza naše perspektive, po onoj kišovskoj, po kojoj je jezik jedina piščeva domovina, gdje su njemački s jedne i hrvatski i srpski jezik s druge strane ravnopravni, stvari izgledaju bitno drugačije. Važno je naglasiti da u Martensovu pristupu nema apsolutno nikakvih loših namjera. Dobar primjer njegove dobronamjernosti može se vidjeti kada u kontekstu dileme Andrić ili Krleža, Martens favorizira Andrića u odnosu na njemačkog književnog nobelovca Heinricha Bölla: “Ćuprija je izišla prije 75 godina, ali se i danas još čita kao da je objavljena jučer. To vrijedi i za druge Andrićeve romane. Mnogi dobitnici Nobelove nagrade nisu tako dobro ostarili. Recimo Heinrich Böll. On je za života bio velika zvijezda njemačke književnosti, ali usudit ću se reći da on danas više ne igra nikakvu ulogu. Njegovo je ime poznato, ali se on više ne čita, jer smo mnoge njegove teme nadišli. Ljudi više nemaju dodirnih točaka s njima. Böllov stil blijedi. S Andrićem je drugačije.” Ovdje dolazimo do jednog paradoksa: da je nama ovdje, nakon iskustva rata, Böll možda važniji nego čitateljima u Njemačkoj, jer je njegovo djelo u njegovoj domovini danas očišćeno od povijesne memorije koja je u njega ugrađena, dok mi još uvijek nismo nadišli veliku Böllovu temu, o odnosu pojedinca i kolektiviteta. Tom neosviještenom topovskom mesu koje je ginulo na istoku Europe u ime jedne zločinačke ideologije, tom zrncu prašine s kojim se povijest okrutno poigravala, Böll je dao besmrtni glas. Ne bih, također, nikada rekao da Böllov stil blijedi. Opis onog umornog nacističkog generala s podočnjacima dok hoda ispred poražene vojske negdje u Mađarskoj, slika kojom započinje Böllov ratni roman “Gdje si bio, Adame?”, jedna je od onih slika koja se ponavlja od Homera do Bölla, i jedna je od najdojmljivijih scena iz ratne proze koju poznajem. Teme koje najviše zaokupljaju novinare iz Bosne i Hercegovine karakteristične su prije svega za tu zemlju: Andrićev odnos prema muslimanima, a koji se odnosi prije svega na Andrićevu doktorsku disertaciju. Martens, jer treba imati u vidu da se radi o historiografskom tekstu, to objašnjava uobičajenim historiografskim diskursom koji je prevladavao u vrijeme kada je nastajala Andrićeva disertacija, što je apsolutno točno. Međutim, postoji tu još jedan moment na koji se Martens nije osvrnuo. Treba postaviti pitanje koliko su muslimansko-bošnjački povjesničari davali na značaju, primjerice, drugim kulturama, a koliko su bili autistično zatvoreni u vlastitoj. Na primjer koliko su značenje pridavali ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije, jednom dragocjenom historiografskom dokumentu svoga vremena, u odnosu na mnogo superiorniju franjevačku ljetopisnu zaostavštinu, a na koju se Andrić oslanjao. Andrić u tome nije bio iznimka, čini mi se, on je zapravo pisao o svijetu koji je najbolje poznavao. Ali je, za razliku od drugih, napravio i bitan iskorak prema drugim kulturama. Tu je, naravno, uključen i rašomon oko Andrićeve pripovijetke “Pismo iz 1920. godine”, koju je ratna propaganda Radovana Karadžića navodila kao jednu od izlika za rat i zločine koje je provodila. O sličnim “kritičarima” Martens piše na sljedeći način: “A to su nekada ljudi koji sude o knjizi prije nego što je pročitaju. Ili drugi pak, koji su je možda pročitali, ali je nisu shvatili.” Sada dolazimo do zamjerki knjizi koje su dolazile iz određenih akademskih krugova u Srbiji. “Nažalost neki akademski krugovi u Srbiji grade kult ličnosti oko Andrića koji nema nikakve veze sa znanstvenom preciznošću ili intelektualnom nezavisnošću. Kada je riječ o Andriću, ti ljudi žive u jednom svijetu koji po zakonima fizike zapravo nije moguć, taj je svijet, naime, jednodimenzionalan”, kaže Martens. 

Martens je u svom odgovoru na jedan drugi način izrekao nešto što je o “krivom čitanju” Andrića u Srbiji davno još napisao Miroslav Krleža: “Andrić, Andrić. To je nešto drugo. On nije ono što hoće da bude i što drugi hoće da on bude. Bosanci ga ističu jer im je potreban, a Srbi ga uzimaju i smatraju ga svojim, jer piše srpskim jezikom, ekavštinom, no svi su njegovi važniji junaci uglavnom turski, muslimanski i katolički. A način kako ih fabulira i kako ih moralno i antropološki tretira srpskom uhu savršeno odgovara. Kod njegova se čitateljstva o ukusu ‘in artibus’ ne može govoriti. Sve je kod tog čitateljstva natopljeno Kosovom i kosovskim misterijima te ga u tome duhu i primaju i onda kad on takav nije.” Najbolji primjer ovih Krležinih, ali i Martensovih riječi, je pseudohistorijski kič nazvan Andrićgrad koji je u Višegradu izgradio redatelj Emir Kusturica, kojim je izravno doveo u vezu kosovski mit i Ivu Andrića. “Sve ono što se zbiva oko te, kao i Andrićevih, knjige – svi prigovori, napadi, ignoriranja, konstrukcije, učitavanja – priča je o našim prostorima na početku novog tisućljeća. Tu onda prestaje biti važno”, piše Lujanović u svom predgovoru, “jeste li Andrićev obožavatelj ili niste. On vam se nudi kao lakmus papir društvenih zastranjenja, indikator otvorenosti društava ili mjerač sposobnosti nadilaženja kulturnih ograničenja. To je shvatio Martens, a uz njegovu knjigu trebali bismo i mi.” Iz ovih nekoliko Lujanovićevih rečenica može se naslutiti o kakvoj se vrijednoj knjizi radi.