Matija Prica završio je studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na više portala objavljivao je tekstove i kritike o književnosti i likovnoj umjetnosti, radio je kao suradnik Muzeja za umjetnost i obrt, surađivao je s portalom Booksa, a sudjelovao je i u nekoliko europskih projekata o sudioničkom upravljanju u kulturi te je bio član prvog saziva vijeća SuKultura. Trenutno radi kao glavni urednik u nakladničkoj kući Petrine knjige.

Diplomirao si komparativnu književnost i povijest umjetnosti, a sada već neko vrijeme radiš u izdavaštvu. Što te točno privuklo tom poslu, koja je bila glavna motivacija?

Prije svega bila je to ljubav prema knjigama te mogućnost da sam odaberem neke naslove koje smatram dobrima i vrijednima.

Bi li mogao, među knjigama koje si uredio, izdvojiti neku koja ti je posebno draga ili neku koja ti je posebno ostala u sjećanju?

Od recentnih naslova zasigurno su to “Djeca ponoći” Slamana Rushdieja (preveo Marin Popović), te romani “Ja koja muškarce nisam poznavala” Jacqueline Harpman (prevela Milena Ostojić) i “Zakon slabijeg” Davida Ducreuxa Sinceya (prevela Andrea Rudan), čije prijevode trenutačno uređujem.

Kako izgleda jedan tvoj uobičajeni radni dan u nakladničkoj kući?

Osim samog rada na tekstu, dio vremena otpada na komunikaciju i koordinaciju sa suradnicima i tiskarama, komunikaciju s novinarima, traženje novih naslova, dogovore oko prava i ostale operativne zadatke. Ima perioda kada se tekstu stignem posvetiti svega sat ili dva dnevno, ali ima i perioda kada to uspijevam veći dio dana.