ŠUBAŠIĆ I “ŠUBAŠIĆ”
Banovina Hrvatska - prva legitimna novovjeka hrvatska država, poludržava ili čak tričetvrt država - nastala je u Božjakovini 26. kolovoza 1939. godine, u zlosretno doba. Samo pet dana kasnije, 1. rujna, Hitler je napao Poljsku.
Banovina je obuhvaćala područja s većinskim hrvatskim pučanstvom. Činile su je dotadašnje banovine Savska i Primorska te kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Površina joj je bila 65.456 četvornih kilometara.
Prvim banom imenovan je danas zaboravljeni Ivan Šubašić.
Početkom 1941. pokušao je obuzdati prehrambenu krizu uredbom prema kojoj se kruh peče od 65 posto kukuruznog i 35 posto pšeničnog brašna. Danas bi se to prodavalo po pekarnicama kao otmjena “rustikalna kukuruzna štruca”, tad je to značilo nešto puno gore: na vrata kuca glad. Narod je novi kruh odmah prozvao “Šubašić”. U nazivu je, dakako, prevladala podrugljiva nota.
Ivan Šubašić - vlasnik jedne od najneobičnijih biografija na ovim prostorima - postat će 1944. godine predsjednik vlade u izbjeglištvu. Imenovao ga je osobno kralj Petar Karađorđević.
Tako će dva Hrvata, Broz i Šubašić, u ožujku 1945. formirati novu, jugoslavensku vladu, u kojoj će Šubašić postati ministar lanjskih poslova (Tito ga je preveslao), dok će novorođenu državu (Šubašić je uvijek babica) neki smatrati renoviranom tamnicom naroda, a drugi rajem za radničku klasu, u kojemu nije bilo “Šubašića”, a radnici su išli na more i gradili vikendice.
(JUGO)SLAVENSKI JAMES BOND, VAUHNIK
Vladimir Vauhnik, slovenski oficir i jugoslavenski vojni ataše u Berlinu, bio je špijun iz boljeg romana: elegantan, sposoban, diskretan i dovoljno uvjerljiv da se oko njega otvaraju vrata koja su drugima bila zaključana. U travnju 1941. doznao je najvažniju informaciju koju je jedna država pred ponorom mogla doznati: Njemačka će napasti Jugoslaviju 6. travnja. Javio je Beogradu. Precizno, bez metafore, bez slutnje, bez “moguće je”.
Ali države koje se raspadaju obično ne propadaju zato što nemaju informacije, nego zato što ne znaju što bi s njima. Beograd mu nije vjerovao dovoljno ili nije znao kako reagirati. Kraljevina je uzgajala generalsku maglu, patriotsku patetiku i vojsku koja će protiv tenkova brusiti sablje.
Jedan drugi špijun, veliki Sorge, iz Japana će Staljinu dojaviti da će ga Hitler napasti, ali Staljin je njemačkoga kolegu gledao kao Pinki Tita i nije vjerovao Sorgeu.
Vladimir Vauhnik, slovenski oficir i jugoslavenski vojni ataše u Berlinu
SAVO BESAROVIĆ, PAVELIĆEV PRIVATNI SRBIN
Savo Besarović bio je sarajevski pravnik, Srbin po podrijetlu i jedan od onih likova koje povijest pamti kao kamen u cipeli. Bio je Pavelićev šulkolega s Pravnog fakulteta.
U NDH će sjediti u institucijama režima, biti član Hrvatskog državnog sabora, a poslije i ministar. Besarović nije dokaz da NDH nije bila protusrpska država. Naprotiv, on je samo dokaz da svaki režim progona voli imati izlog, svaki Nijemac svog Židova, a svaki ustaša svog Srbina ili Židova (uz Pavelića su u emigraciji bili Vlado Singer i braća Kremzir). U izlog se stavi pokoji “lojalni” pripadnik progonjene skupine, da bi se moglo reći: vidite, nije to tako. Iza izloga rade drukčiji mehanizmi: zakoni, deportacije, pokrštavanja, logori, strah...
Besarović je bio korisna iznimka, a korisne iznimke u takvim sustavima najčešće ne ukidaju pravilo. One ga samo čine podlijim. Svojom žrtvom spasio je mnoge glave, ali jednu nije uspio, svoju.
Za razliku od ostalih Pavelićevih ministara, ostao je u Sarajevu i sačekao partizane.
Bila je to kobna pogreška. Vojni sud u Sarajevu osudio ga je na smrt i smaknuo u ljeto 1945. godine (u srpnju ili rujnu, ovisno o povijesnim izvorima) vješanjem ili strijeljanjem u dvorištu centralnog zatvora u Sarajevu.
Do predzadnjeg daha vjerovao je da će biti pošteđen. Za grob mu se, kao i tolikim drugima, ne zna.
GLEMBAJEVI I PROBLEMATIČNA GOSPOĐA WAREN
Dok se Europa ruši, kazališta idu po redu vožnje - sve do jednom. U Zagrebu se normalno najavljuju predstave, raspravlja se o repertoaru, ćudoređu i uvredama javnom moralu. Krleža i Bela očekuju premijeru “Glembajevih”, bogataške obitelji koju čine falschspieleri i ubojice, provučeni kroz veš mašinu povijesti, unaprijeđeni u aristokraciju.
Od premijere, međutim, neće biti ništa, jer će je s dasaka skinuti rat i proglašenje NDH, no Bela, Leposava Kangrga, ipak će opstati kao zvijezda endehazijskog glumišta pa će 1945. dočekati pripremajući se za rolu jedne opet problematične egzistencije.
George Bernard Shaw i njegov “Zanat gospođe Warren” savršeno pristaju u svibanj 1945., to je komad o licemjerju, novcu i pristojnom društvu koje se zgraža nad grijehom od kojega živi.
Gđa Warren, naime, jest “madame” koja organizira prostituciju, nad čime se viktorijansko društvo (javno) zgraža, ali džentlmeni često navrate do njezinih štićenica. Tako i NDH u svoj sumrak organizira natječaje pristojnoga govora, dok po stablima umjesto plodova vise ljudi. Bela Kangrga opet neće imati sreće s premijerom: “Glembajeve” joj je spriječio početak, a “Gđu Warren” kraj rata.
KRLEŽINI ŽUTI LIMUNI
Kad je 6. travnja počeo rat, Miroslav Krleža nije najprije napisao manifest, sazvao komitet ili pao u nacionalni zanos. Rekao je Beli da se otiđe okupati, a zatim kupiti limune. Bela je, razumljivo, pobjesnila. Bombe padaju, a njemu je do kupanja i limuna!? Ali Krleža, kako to često biva, vidi ono naizgled banalno, a zapravo presudno. U ratu nestaje tople vode. U ratu nestaje voća. U ratu nestaje sve što čovjek misli da mu pripada samo zato što je jučer postojalo. Ta tri kilograma limuna nisu anegdota o ekscentričnom piscu. To je kratki tečaj preživljavanja. Velika povijest uđe u kuću kroz kuhinju, kupaonicu i smočnicu (vidi “Šubašić”). Krleža zna da rat ne počinje samo bombama, nego i nestašicom. Smak svijeta je strašan, ali čovjek koji drži do sebe dočekat će ga s vitaminom C.
ERUDIT JOSIP HORVAT
Josip Horvat bio je novinar Obzora i Jutarnjeg lista, liberal, erudit, stilist i čovjek kojemu je povijest dodijelila nezahvalnu ulogu: biti na izvoru informacija u trenutku kad informacije više nemaju vrijednost jer se sve vrijednosti prevrednuju. Ljudi misle da novinari sve znaju. Horvat bilježi upravo suprotno: novinar je često samo bolje obaviješten o tome koliko nitko ništa ne zna. Njegovi dnevnički zapisi dragocjeni su jer ne glume proročanstvo. Nema tu naknadne pameti, velike kompozicije i generalskih strelica nacrtanih poslije bitke. Ima straha, zamračenja, glasina, telefona koji ne rade, radija koji urla, grada koji počinje disati kao bolesno srce, seksa, orgija, rakije, šampanjca... Horvat je veliki svjedok jer pristaje biti zbunjen. U vremenu u kojem svi naknadno sve znaju, takva je skromnost rijetka i dragocjena.
Josip Horvat bio je novinar Obzora i Jutarnjeg lista, liberal, erudit, stilist i čovjek kojemu je povijest dodijelila nezahvalnu ulogu
TOLSTOJEVAC S NABIJENIM SAMOKRESOM, VLADKO MAČEK
Vladko Maček, šef HSS-a i najjači hrvatski političar iza kojega stoji većina hrvatskog naroda, odbio je njemačku ponudu da preuzme vlast u Hrvatskoj pod njihovim pokroviteljstvom. Bio je pacifist, legalist, čovjek Banovine i političar koji je znao da Osovina ne može dobiti rat, ali da Jugoslavija može izgubiti glavu već sutra ujutro. Nijemci su ga nagovarali. On je odbio. Na rastanku mu je njemački izaslanik ostavio nabijeni pištolj. Bila je to kratka, ali teška, diplomatska poruka, sastavljena od čelika, materijala koji će uz olovo i barut uskoro postati dominantan i na našim prostorima.
PAL TELEKI, KOJEMU JE ČAST BILA DRAŽA OD ŽIVOTA
Mađarski premijer Pal Teleki - treba zapamtiti njegovo ime i odati mu počast minutom šutnje - ubio se u travnju 1941. jer nije mogao izdržati da Mađarska pogazi ugovor o prijateljstvu s Jugoslavijom i propusti njemačku vojsku prema njezinim granicama. Bio je aristokrat staroga kova, pripadnik danas izumrle, nepoznate vrste, koja je nekoć stvarno postojala: političar koji riječ shvaća ozbiljno. Što bismo danas imali da imamo takve? Pun Mirogoj političara! Hitler je tražio prolaz, povijest je tražila izdaju. Teleki je odgovorio metkom. U isto vrijeme Maček u Zagrebu ima onaj njemački nabijeni pištolj i sad, čitajući vijest o Telekiju, savršeno razumije poruku. Travanj 1941. bio je mjesec u kojem diplomacija ima oblik oružja. Neki pištolje ostavljaju drugima, neki ih okreću prema sebi. Teleki nije spasio Mađarsku, ni Jugoslaviju, ni mir. Ali je ostavio bilješku o vremenu u kojem su čak i čast i ludost počele govoriti istim kalibrom.
“NAFTALINCI”
Kad 10. travnja po Zagrebu počinju izlaziti ljudi u starim austrougarskim uniformama, izgledaju kao karikature koje je netko izvukao iz ormara povijesti zaboravivši im proluftati kapute. To su često vrlo operetni bivši časnici, umirovljenici, nositelji starih činova, starih uspomena i starih frustracija. Austro-Ugarska je mrtva više od dvadeset godina, ali njezina uniforma još ima publiku. U ulasku Nijemaca oni ne vide samo kraj Jugoslavije. Vide možda malu šansu da se vrate činovi, hijerarhija, mirovine, salutiranja i ona izgubljena važnost koju čovjek najdulje pamti. U tim uniformama ima nečeg komičnog, ali i jezivog. Dok jedna država umire, druga se još nije rodila, a treća, davno mrtva, nakratko izlazi iz ormara. Povijest isprva miriše na moljce, ali ubrzo poprima miris baruta i krvi: najslavniji “naftalinac” zove se Slavko Kvaternik, najvažniji spiker 10. travnja. On radio u Vlaškoj preimenuje u Krugoval, dok Banovinu na istok proširenu, a na zapad skraćenu za, kako će se brzo pokazati, lavovski dio obale, proglašava Nezavisnom Državom Hrvatskom. Kao legitimist i legalist, za to traži i dobiva suglasnost dr. Mačeka, a proglas će, sleđen od iznenađenja, na drugoj strani Jadrana, u Italiji, čuti i doktor Pavelić. Šok će prestati tek kad čuje da je “Naftalinac” Nezavisnu (trebala se zvati “Neodvisna”, primijetio je nedavno umrli Slobodan Šnajder) proglasio u njegovo ime i za njegov račun.
SABLJAMA NA TENKOVE
Vladimir Velebit, mladi konjički poručnik, 6. travnja gleda prizor koji bi bio smiješan da nije užasan. Njegovi vojnici bruse sablje prije polaska na front protiv njemačkih tenkova. Svaki ima dvadesetak metaka. Oficiri po jednu ručnu bombu. Cijeli eskadron pet bombi. Dovoljno, otprilike, za kraću kavansku tučnjavu, ne za Wehrmacht, najmoćniju vojnu silu koju je svijet ikad vidio.
U toj sceni nema samo vojne zaostalosti. Ima cijele države. Jugoslavija ulazi u moderni rat s mentalitetom parade, s konjicom, sabljama, velikim riječima i malim zalihama. Tako je i Buđoni, brkati sovjetski heroj iz vremena Revolucije, na Nijemce htio ići konjima. Nasreću, bilo je i pametnijih od njega koji su smislili T-34. Pamet im nije bila u topuzu. Vladimir Velebit će poslije postati partizan, diplomat i čovjek velike politike, ali zasad je samo oficir koji vidi da sablja, koliko god dobro naoštrena, nije argument protiv nezvanih gostiju koji dolaze na gusjenicama.
Vladimir Velebit, mladi konjički poručnik, 6. travnja gleda prizor koji bi bio smiješan da nije užasan. Njegovi vojnici bruse sablje prije polaska na front protiv njemačkih tenkova. Na fotografiji 1953.
JEDNO ČUDESNO OZDRAVLJENJE
Mirko Puk, budući ministar pravosuđa NDH i jedan od ljudi vezanih uz najcrnje pravne mehanizme režima, početak travnja dočekuje u sanatoriju dr. Đure Vranešića, u koji će kasnije navraćati Miroslav Krleža, Krsto Hegedušić i brojni Židovi. Navodno je teško bolestan. Toliko bolestan da ga sestre peru i hrane. Gotovo nepokretan. Čovjek na rubu. A onda dođe 10. travnja. Puk naglo ozdravlja. Hodnicima juri kao ptica trkačica, pun energije, spreman za novu državu. Medicina poznaje razna čuda, ali ovo je imalo izrazito politički kalendar. Bolest je bila korisna dok je bilo opasno biti viđen. Zdravlje se vratilo čim je vlast promijenila ruke. U samo nekoliko sati Puk od bolesnika postaje funkcionar. To nije ozdravljenje, nego dijagnoza vremena. Nešto kasnije postat će glavni arhitekt glinskih pokolja.
DAMA S KIFLAMA U VINU
Među zagrebačkim ratnim pričama kruži i ona o dami s kiflama u vinu. Jedna verzija kaže da je svjetlom navodila njemačke avione. Druga, vjerojatnija i ljudskija, kaže da je bila previše pijana da ugasi svjetlo. U normalnim vremenima to bi bila anegdota iz rubrike “gradske neprilike”. U travnju 1941. to postaje sigurnosno pitanje. Semantika sukoba kaže kako rat ima tu osobinu da svemu daje značenje. Upaljena žarulja više nije žarulja nego signal.
Pijana žena nije pijana žena nego moguća agentica. Kifla u vinu više nije gastronomska katastrofa nego državni problem.
Uplašeni grad ne podnosi slučajnost pa je pretvara u zavjeru. A žena je samo izabrala večeru. Lošu, ali očito utješnu večeru.
TRANSIĆI PRVIH DANA RATA
Države se raspadaju i niču, ali novinari moraju raditi svoj posao. Randolph Hearst lijepo je postavio tri kanona: “Vijest je ono što netko želi sakriti. Sve drugo je reklama”.
Dva: “Svakoga dana novine moraju imati po jednu senzaciju”.
Tri: “Izdavanje novina bez samopromocije je kao da namigujete djevojci u mraku: namjera je dobra, ali nitko ne zna što radite…”.
U osvit (ili u nadolazećem sumraku) Endehazije (pojam skovao Krleža, kao što je nazvao i Eshaeziju) novine imaju i vijesti i senzacije, a među najvećima je Rabija iz Nevesinja.
Ona je djevojka koja živi kao muškarac, nosi mušku odjeću, radi “muške” poslove, ide u kafanu, karta, pije, nosi pušku, revolver i nož. Zovu je Ragib. Ide u ašikovanje, navodno ima djevojku i govori: “Kad se ja oženim...”. Čitatelj želi pobjeći od Berlina, Beograda, Pavelića i Hitlera u Nevesinje, gdje netko prkosi spolu, načelniku i očekivanjima.
Na trenutak Ragib je zanimljiviji od Reicha. Taj će luksuz potrajati vrlo kratko.
TRAŽI SE PJEVAČICA
U oglasima se pojavi rečenica kao gotova pjesma: “Sevdalinska pjevačica traži mjesto za odmah, uslovi po sporazumu”.
Adresa uredna, ton poslovan, svijet pred raspadom.
Žena traži posao. Ništa više.
A u toj maloj rečenici ima više atmosfere nego u mnogim ministarskim priopćenjima. Rat dolazi, vlade se ruše, njemački emisari vršljaju Zagrebom, Pavelić čeka u Italiji, Maček pokušava spasiti mir, a netko još treba sevdalinsku pjevačicu.
“Za odmah” zvuči kao opći zahtjev epohe.
Sve treba odmah: odluke, bjegovi, lojalnosti, izdaje, lažne vijesti, nova država, stari strah. “Uslovi po sporazumu” zvuči još bolje, Kao da se sudbina može dogovoriti...
ZADNJE PRIVATNO UBOJSTVO
Rozalija Letoni, 44-godišnja Zagrepčanka, ubijena je na Bijeničkoj cesti početkom travnja 1941.
Ruke vezane za noge, krpa u ustima, udarac tupim predmetom, davljenje.
Novine danima prate slučaj. Je li riječ o pljački? Tko je misteriozni čovjek u prefarbanom robijaškom odijelu koji prodaje kreme po kućama? Zašto nije odnesen sav novac? Slučaj je važan baš zato što je još “slučaj”.
Jedna smrt još može biti javna zagonetka, tema kavanskih nagađanja, policijski rebus. Za nekoliko tjedana smrt više neće biti misterij, nego procedura.
Ubojstva će prestati biti iznimka i postati sustav.
Rozalija Letoni tako stoji na prijelazu: posljednji trenutak u kojem novine mogu danima pisati o jednoj mrtvoj ženi. Uskoro za mrtve više neće biti dovoljno ni stupaca ni imena.
