‘Cesta i ptica i oblak’ moj je prozni prvijenac koji je nastajao u fazama, a nekako prirodno se nastavljao na zbirku poezije koju sam objavila 2019. i u biti on je peta cjelina ‘Crte na dlanu’. Tako se zove zbirka, ali i poglavlje u romanu. Naslov je prijedlog urednice koji mi se isprva svidio jer zrcali bit romana. Dragan Popadić je u svom Pogovoru napisao da je ovo roman o strahovima i razgovoru sa zidom. Luna u psihijatrijskoj sobi, bez prozora, razgovara s neravnim zidom, punim ispucalih crta koje su mogle biti i cesta i oblak i ptica. I eto naslova romana. Ideja o zidu mi se nametnula kao izlaz u jednoj izuzetno teškoj životnoj situaciji i mogu reći da me je baš taj zid, koji je živi lik u romanu, izvukao, dao mi odgovore na pitanja, dileme i sve ono što čovjek sebi postavlja kad se nađe pred zidom. No ovo je roman o ljubavi koja pod tim imenom često biva strah, licemjerje ili izgovor, zabluda. Tim je riječima započela razgovor Vanda Babić, profesorica Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru, podrijetlom iz Boke. Jedna je od onih vječnih spona Boke i Hrvatske koja živi i radi u toj neraskidivoj vezi ova dva podneblja izrasla iz zajedničke domovinske kolijevke. 

- Radi se o psihološkom romanu, pisanom poetskim stilom gdje se raščlanjuju životna priča i okolnosti koje je na trenutak čine i nadrealnom. Radnja se događa u zatvorenom prostoru bez prozora i sve se odigrava na jednom zidu koji je uz glavne protagoniste živi lik romana - rekla je Vanda i nastavila: 
- Jasno da se jedan dio priče događa u Boki, no to ovdje neće biti olakotna okolnost s obzirom na to da ovaj roman protresa i najučmalije sredine, kutove, institucije, ljude... Pisala sam ga meni do sada, u možda najtežim životnim trenucima i sasvim sigurno on je moj krik i moja molitva, moja opomena i oprost, moj obračun i moja igračka. No upravo sve to navedeno postaje dio čitatelja, njegova molitva, oprost, obračun ili igračka. Svatko pronađe sebe u nekom od 12 poglavlja, svoju bol ili svoju radost, i to je razlog zašto sam se odlučila objaviti ga. Kad fikcija ispunjena točkama fakta postaje zrcalo u kojemu se vide mnogi, onda znate da vaša priča ima smisla. Ne znači da je svima drago što ih zrcalo odaje, no sama činjenica da se prepoznaju i da ih prepoznaju govori kako je čista emocija jača od bilo kakve opačine i samo takva kristalno bistra može dati mir oprosta, dubinu nade i moć ljubavi. I upravo to je poruka romana. Objasnila je poveznicu njena novog romana s Mani Gotovac. 

- Između mene i Mani dogodio se klik pri prvom susretu i svaki sljedeći je bio rijeka pozitivne energije i ljubavi koja je realizirala neke važne projekte u Boki koji i danas žive. Podupirala me u poeziji, a ovom romanu je trebala biti urednicom i tome se jako radovala. Dugo smo razgovarale nakon što je pročitala prvu verziju i njezino oduševljene mi je dalo snagu i sigurnost da to što pišem ima poruku koju treba poslati dalje. I roman sam završila taman na vrijeme. No vrijeme je bilo varljivo i ako nas je preteklo nije nas pobijedilo. Mani je u romanu prisutna posvetom, no može je se pronaći između redaka, u rečenicama ili naprosto energiji priče - pojasnila je Vanda. Na pitanje je li roman kritične naravi, odgovara: 

- Roman ne kritizira, on propitkuje, otvara bolne rane, duboko zarezuje, čisti i dezinficira te na kraju slaže u sliku koju je glavna junakinja tražila. Nigdje ona ne proziva, samo u traženju odgovora protresa najprije sebe i svoje temelje, potom sve oko sebe, situacije, ljude, prostore, institucije, da bi se vratila sebi i zatvorila krug na 12. postaji. Svatko od nas je dužan biti iskren najprije prema samome sebi i katkad se preispitati u svojim postupcima prema sebi i drugima. Olako sudimo, olako ljubimo, olako prepričavamo i olako shvaćamo kako sve na ovom svijetu ima svoj smisao, samo nam nekad nije dano shvatiti ili naprosto ne možemo, ne znamo i nećemo. Zaboravljamo da se kad-tad moramo sresti sa svojim učinjenim, izgovorenim, prešućenim. Tu se izgubimo kao dijete u lunaparku. No kad se ugase svjetla, ako nismo razriješili čvorove, prate nas čudovišta koja smo sami iscrtali ne radeći ništa ili radeći pogrešno - zaključila je naša sugovornica.