"Ako ima boga, i ako se bog pača u rad književnih žirija, ovaj bi pisac trebao dobiti Nobelovu nagradu. Impresivnog, sažetog stila, sa psihologijom koja katkad ponire u traumatske dubine poput Dostojevskog, on zaslužuje divljenje", rekao sam na predstavljanju knjige "Kintsugi". Jászberényi živi u Budimpešti, Kairu i Aleksandriji. Ratni je fotoreporter koji je bio na fronti u Ukrajini, 2014. godine, kraj Debaljceva. Bio je u Egiptu, Gazi, na Zapadnoj obali, po cijelom Bliskom istoku. Svjedočio je "Arapskom proljeću". Njegove su knjige u izdanju OceanMore prevođene u Hrvatskoj, u prijevodu Xenije Detoni. Jászberényi demantira kinesku poslovicu prema kojoj jedna slika govori kao tisuću riječi. Njegove su riječi slikovitije od slika jer nas, pričajući priče, vode duboko u duše traumatiziranih ljudi. Kako je došlo do toga da svoja ratna iskustva pretoči u ovu jedinstvenu prozu, upitali smo ga.

- Prvenstveno, hvala vam što me spominjete u kontekstu s Dostojevskim, mada ga osobno ne smatram dobrim piscem. Imao je dobre priče, ali ne smatram ga dobrim piscem. Mislim da sam ratni reporter. Rođen sam kao mađarski seljak, kao seljačko dijete. Odgojen sam tako da imamo više zemlje, da budemo bogatiji. To je zajedničko cijeloj srednjoj Europi. Tako smo kodirani. Ja sam završio fakultet i shvatio da me akademija, poučavanje, ne zanimaju. Temeljna je zabluda da se sve o pisanju može naučiti na nekom fakultetu. Htio sam istupiti iz tog horizonta očekivanja. To nisu bila moja očekivanja. Nisam se želio obogatiti, to nije bio moj cilj...

Express: Što ste onda poduzeli?

Otišao sam na Bliski istok, kako bih pisao reportaže. Obišao sam dio Afrike. Nismo svjesni brzog protoka vremena. Dogodilo se 'Arapsko proljeće', ja sam bio u njegovu središtu - i dok sam došao sebi, prošlo je 15 godina. Nakon toga, 2014, godine, izbila je revolucija u Ukrajini. Jug i istok Ukrajine doživio je rusku opsadu pa sam otišao tamo. Nisam znao što želim činiti. Znao sam što ne želim.

Express: A to je?

Nisam želio biti seljak u Mađarskoj. Ne zato što to ne smatram dobrim, nego zato što to nije moj svjetonazor. Kako sam to učinio? Vrlo jednostavno. Pisanje... Ja sam običan romantik, a to znači da sam imao neku naivnu predodžbu da je dobro biti pisac. Sad ću svakome tko me pita reći da to nije dobro.

Express: Zašto?

Zato što postoje čitateljska očekivanja. To je puno veći zadatak nego što čovjek misli. Počeo sam pisati zato što sam osjetio pritisak, prisilu rata. Fotografirao sam umiruće ljude, ni sam ne znam koliko sam puta posegnuo za oružjem i držao oružje u ruci. U Kijevu sam 2022. ležao u rovu kad su Rusi napadali. Ne govorim vam to zato da me žalite. Ja sam to sam odabrao. To je zapravo metafizičko pitanje. Puno sam toga vidio na Bliskom istoku. Vidio sam tri religije koje istjeruju vraga. Ja nigdje nisam vidio boga. Vidio sam slabost, vidio sam bespomoćnost onoga što se rodi. I vidio sam i nekoliko smrti koje su mi to potvrdile. Moje pisanje odande, koje je kod mene blisko religijskoj praksi - puno prije nego ičemu drugom - jer sam shvatio, to je taj piščev moment, za razliku od života, ja sam dakle shvatio da moje pisanje ima smisla. Tragedija u svoj toj klaonici, ubojstvima i umiranju krije se u banalnosti svega toga. Ne pokazuje nikakav izlaz, put van, jer nema boga. Ja to ne mogu promijeniti. Ono što jest u mojoj moći jest da, za razliku od svih statističkih smrtopisa, podataka o ubijenima koje čitamo, za razliku od besmisla smrti, svojom pričom ukažem na neki put. Ne mislim pritom na neki happy end, na neki sretan kraj. Ne to, nego priča mora imati smisao. To mi je rekao terapeut.

Express: Što točno?

Da sam, zapravo, sretnik, jer popravljam realnost. Ne da bude bolje, nego da zadobije smisao. Eto, tako vam mogu odgovoriti na pitanje kako sam pisao.

Express: Bili ste na terapijama zbog PTSP-a, i u njima opisali niz likova, muškaraca i žena, gore i dolje, vojnika i civila, traumatiziranih ratom. Što je od tih priča stvarno?

To je jako uzbudljivo pitanje, ali u to neću ulaziti. Nisam planirao ovu knjigu, ali kad se čovjek vrati s fronta - a u Ukrajini sam bio kad su okružili Kijev - pali smo u središte vatre. Potom sam otišao u Donjeck. Sve granate koje su ostale iz Drugog svjetskog rata su eksplodirale. Bombardira se u nevjerojatnim količinama. To su bili projektili od 82 milimetra, dovoljno snažni da u zemlji proizvedu oveći krater. Kad sam bio tamo, osam stotina takvih na sat bi se sručilo na zemlju. Ja sam to, ponavljam, odabrao i ne kažem to zato da me žalite. Nije moja velika duša osakaćena patnjom, moj problem je praktičan. Bio je to, kako se stručno kaže, živčani šok. Jer kad imate osam stotina udaraca na sat, tjedan dana zaredom, onda naučiš - ako si dovoljno blizu - razlikovati sve tri faze granatiranja. Raspoznaješ ih po zvuku. Prvo spuste projektil u cijev, to je prvi glas, jedna klokot. Zatim krene ispaljivanje, ima jedan 'vup', kad izleti iz cijevi, a treći je zvuk kad projektil pada, šumi kao vjetar. Nisam htio napisati ovu knjigu. No dogodilo se da sam bio u Francuskoj sa suprugom, potrošili smo nekako sav novac koji sam imao. Nismo čak ni kavijar jeli. Ostrige, pjenušac i dobar seks, znate već sve to. Netko je ostavio bocu pjenušca, kad je auto pregazio tu bocu pjenušca, imala je zvuk kakav ima projektil od 82 milimetra. I to samo po sebi nije tragedija, nego to da ja to nisam mogao kontrolirati, nego sam zgrabio suprugu za vrat i automatski se bacio na pod. Bio je to beton i Esther je zbog mog pokreta razbila glavu. Takvih je scena bilo još.

Express: Kako je okolina reagirala na takve prizore?

Dvije su reakcije. Prva je da me žale. Druga: 'Lud je'. Tad smo morali to popraviti, ne zbog sebe, nego zato što je to utjecalo na moje bližnje. Ja sam tako reagirao na svaki zvuk u okolini. Tad nisam mogao razmišljati ni o čemu drugom. Ni razgovarati. Jako su me živcirali ti PTSP-ovci. Oni su kao sekta. Prepoznaju jedni druge. Bilo je to toliko snažno da sam sve ostavio i htio to napisati. Susreo sam se s mnogo arhetipova, mnoge sam arhetipove opisao u 'Kintsugiju'. Ti tekstovi su sazdani, pokazuju frojdovske i jungovske stereotipije i arhetipije. Pokazujem da um pokušava nekako popraviti, izliječiti stvarnost. Postoji nešto poetično u duševnoj bolesti, čak i u psihozi. Jedna gospođa, u bolnici, umišlja da je jako bogata. Ona racionalizira zašto je njen sin - koji je u Iraku otet, a američke vlasti nisu htjele platiti otkupninu jer je za taoce nikad ne plaćaju - poginuo. Ona sama nije mogla platiti i sama je sebi racionalizirala zašto to nije mogla učiniti. Ja sam na terapiji dobio uvod u povijest moderne psihologije te puno čitao o Freudu i Yungu. Najbolji mađarski stručnjak za ova pitanja, Meszaros Arpad, puno mi je pomogao da to ispišem. Kad sam mu pričao o problemima, upitao me kako osjećam vrijeme.

Express: Zašto vrijeme?

Imamo trenutak kad se trauma urezala i današnje vrijeme. Po medijima vidimo kako pojedini branitelji, negdje, npr. u supermarketu, prebiju prodavačicu. Njima vrijeme 'preskoči'. On se vrati u trenutak u kojem je bio ugrožen i ne osjeti da živi u ovoj stvarnosti, u ovom vremenu. Dakle, opažanje vremena kod mene se iskrivilo, izvitoperilo. Onda mi je Meszaros rekao: 'To je nervni šok, puno povrća, puno kretanja, i puno razgovarati o tome'. Većina se ne može izraziti; ja sam shvatio da je to moja misija, da ja to mogu i da imam sredstva, oruđa za to. Ovo nisu reportaže, ovo je svjesno minimalistička proza. I na ovom se stilu mora raditi jednako kao i na baroknim rečenicama. Péter Esterházy je započeo jedan ulomak koji nije mogao završiti na 300 stranica. Ja ne pišem novinarski, pišem stilom koji u Mađarskoj nema tradiciju. Napisao sam ovu knjigu jer mi je na raspolaganju bila moć jezika da ispričam ono što želim. Ja se time bavim i imao sam pritom sreće da mi je to oruđe na raspolaganju. Najveći je problem govoriti o tome, PTSP-ovci ne znaju artikulirati traumu. Prva priča iz moje knjige moj je slučaj. Ja nisam bio težak slučaj, ali ih znam i htio sam ih ugraditi u knjigu. PTSP je zapravo žalovanje slomljenog života. Nema načina na koji se slomljeni život može sastaviti. Tu sam dobio ideju da napišem što rat može učiniti. Hrvatima ne moram govoriti o tome, vi to znate. Napisao sam knjigu bez plana.

Express: Bili ste u dva rata koja još traju, u Gazi i Ukrajini. Kako će završiti?

Izraelci će pobiti sve Palestince koje uspiju, a one koje ne pobiju će prognati. Upoznao sam mnogo ukrajinskih vojnika. Oni će se boriti do kraja. Ne čekaju nas dobra vremena. Mislim da ćemo opet gledati veliku navalu na granice. Palestinci neće ostati dolje, neće moći.