Bila je to najvažnija književna nagrada u povijesti Jugoslavije, ali nije počela sretno. Zapravo, počela je upravo načinom na koji su književne nagrade funkcionirale u svim suspregnutim i neslobodnim društvima, pa na koji funkcioniraju i u današnjoj Hrvatskoj. Te 1954. godine Ivo Andrić dovršio je i objavio “Prokletu avliju”, koja će se desetljećima kasnije smatrati vrhuncem njegova ukupnog stvaralaštva i jednom od najvažnijih proznih knjiga srpske i jugoslavenskih književnosti. Andrić je u to vrijeme ugledan socijalistički pregalac, od prosinca 1953. je i član Saveza komunista Jugoslavije, prvi je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, predsjednik je Udruženja književnika Srbije, bio je narodni zastupnik u bosanskohercegovačkoj skupštini, a onda i u jugoslavenskoj skupštini, već je 18. veljače 1926., s navršene trideset i četiri, postao izvanredni član Srpske akademije nauka i umetnosti, čiji redoviti član postaje 1946.; od 1951. dopisni je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1953. i Slovenske akademije znanosti in umetnosti… Unutar kulturne zajednice i među političkim elitama postoji svijest o nečemu što, istina, nije mnogima milo: Ivo Andrić istodobno je najvažniji i najjugoslavenskiji naš pisac, čije je djelo našim književnostima i kulturama svojevrsni prozor u svijet. Ako nas uopće ikad budu razumjeli, razumjet će nas preko Andrića. E, ali na njemu, ipak, leži sjena: bio je kraljevski poslanik u Berlinu, Titovog, a opet sve više i partijskog dragovića Krležu ometa u ambiciji da samuje na Parnasu, premda zapravo Jugoslaven, u Beogradu ga često doživljavaju kao Srbina s genetskom manom, ostaci poraženog, ali duhovno utjecajnoga građanstva ne opraštaju mu što se tako lako i spremno ukrcao na voz revolucije… Možda je sve to bilo važno, a možda su članovi žirija loše čitali, tek tu je prvu Ninovu nagradu za 1954. godinu dobio mladi, perspektivni i politički besprijekorni partijski kadar - Dobrica Ćosić. Legenda kaže da je Borislav Mihajlović Mihiz, tada tridesetdvogodišnji književni kritičar i član žirija, uspio svoje mnogo starije i iskusnije kolege, predvođene starim Krležinim haverom Milanom Bogdanovićem, uvjeriti da “Prokleta avlija” ne može biti u konkurenciji za roman godine jer da je prekratka da uopće bude roman. Može biti i da je tako bilo. Čudo su kolektivne iluzije književnih žirija. Tek, nagrada je dodijeljena jednoglasno. Zadržimo se još malo u toj godini kad je sve počelo: u žiriju su još stolovali Velibor Gligorić, Eli Finci, Stevan Majstorović, Zoran Mišić. Nakon što je “pregledao literarna dela objavljena u 1954.”, žiri je “izvršio uži izbor”, u koji su još ušli: Aleksandar Vučo, roman “Raspust”, Radomir Konstantinović, “Dan nam danas”, Ivan Potrč, “Na kmetih”, Jara Ribnikar, “Nedovršeni krug” i Ervin Šinko “Optimisti: roman jedne revolucije”. “Raspust” je i danas vrlo zanimljiv, čitljiv i suvremen prozni komad, a Konstantinovićev egzistencijalistički roman njegova teška prohodnost i stilski artizam čine bezvremenskim. Vrijeme je to jugoslavenske kulturne i jezičke sinteze, kad se nije dopuštalo ni da su nam slovenski i makedonski posve strani jezici, tako da se u finalu našao i ljubljanski socijalistički klasik Ivan Potrč sa svojim za ono vrijeme vrlo hrabrim romanom, po kojemu će 1970. Živojin Pavlović snimiti film “Crveno klasje”. I tu lista preživjelih romana završava. Jara Ribnikar dugo će biti prisutna u jugoslavenskim književnostima, ali njezina prisutnost nije ostavila traga. Ervin Šinko, pak, specijalni je slučaj: Krležin pulen i sugovornik, madžarski je pisac koji naš jezik slabo govori. “Optimisti” objavljeni su u prijevodu Ive Adum. Kad sam to pokušao čitati, vrijeme je već do potpune nerazumljivosti pregazilo tekst. “Proklete avlije”, jasno, nije moglo biti u užem izboru jer “Prokleta avlija”, kao, nije bila roman.

Već sljedeće 1955. Ninov žiri, koji je, čini mi se, radio u nepromijenjenom sastavu, opravdava jugoslavenski karakter nagrade i njome časti hrvatskog pisca. Roman “Neisplakani” drugi je dio Kurlanske trilogije velikoga dalmatinskog pisca Mirka Božića. Za razliku od Dobrice Ćosića, koji ne samo da je faktotum srpske politike u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, onaj što u sebi objedinjuje titoističkog totemista i srpskog nacionalista, nego je i klasik srpske književnosti, Mirko Božić je čak i za onu otužnu profesorčad koja se po svim našim provincijskim filofaksovima bavi kroatističkim i književnim naukama skoro sasvim nepoznato, temeljito nepročitano, te u velikoj mjeri i nerazumljivo književno stvorenje. Premda je pisao jasno, jednostavno, a moderno, Božića je lijenost naših suvremenika i suštinska nesolidnost hrvatske književnosti došla glave. A kako i ne bi kad ovaj Sinjanin nije bio, za razliku od, recimo, Ivana Raosa, ni naročito duhovit. Nepismena svijest, čak i kad je kroatistička, pouzdaje se u preduvjerenja, pa je tako važno preduvjerenje da su Dalmatinci duhoviti, kosmopolitski orijentirani, vedri i kad su depresivni. Mirko Božić iznevjerio je njihovu nepismenost, pa ga zato danas nema. A nema ga ni zato što je bio partizan, komunist, intelektualac među šumskih puhovima i ljenjivcima. “Neisplakani” su u sjećanju ovoga čitatelja najbolji dio Kurlanske trilogije. Vrijedilo bi ih ponovo čitati. Nagrađeni su većinom glasova žirija. 

U narednim godinama Ninova nagrada kritike za najbolji roman ustalila se u nekoj pomalo neobičnoj kombinaciji stilskog i idejnog tradicionalizma te katkad i radikalnog avangardizma. Nagrađivani bivaju romani prijeratnih beogradskih nadrealista Vuča i Daviča te njihovog legitimnog nasljednika Konstantinovića, ali i roman “Ne tuguj bronzana stražo” najvećega našeg pisca za djecu i odrasle Branka Ćopića. Ubrzo će Dobrica Ćosić dobiti svoga drugog Nina. Ono što je u svemu ovom dobro jest da se žiri nije držao republičkoga i nacionalnoga ključa. Ishod je da su nagrađivani uglavnom srpski pisci, uz Ćopićev izuzetak i rođeni u Srbiji. Možda u tome katkad i nije bilo književne i čitateljske pravde, možda je Ninova nagrada pored ostaloga i iskaz srpske kulturne hegemonije, ali mnogo je bolje da je tako nego da se nagrađuje po etničkoj, rodnoj, regionalnoj, seksualnoj, prehrambenoj, cehovskoj, rodovskoj, rođačkoj, mužjačkoj ili bilo kojoj drugoj neknjiževnoj pravdi. Ova je nagrada postala neusporedivo najveća jer su se članovi njenog žirija oduvijek bavili čitanjem knjiga koje bi se našle u konkurenciji i presuđivanjem na osnovi pročitanog. S

ljedeći hrvatski pisac naišao je, međutim, već 1962. Ni manje ni više nego Miroslav Krleža. Nagradu je zaslužio za prvu knjigu romana “Zastave”, koja je objavljena u pet nastavaka u netom ustanovljenom Forumu, časopisu za književnost JAZU. Bit će to prvi i jedini put da se nagrađuje knjiga koja kao cjelina, zapravo, ne postoji. Nagrada je ponovo dodijeljena jednoglasno, a članovi žirija bili su isti kao i prve godine. U desetljećima poslije raspada Jugoslavije, kad ovo postane samo srpska nagrada, koju pisac izvan Srbije može zaslužiti samo ukoliko je etnički Srbin te ako mu je u katalogu Narodne biblioteke Srbije kao jezik djela deklariran srpski, nagrađivanje prvog toma Krležinih “Zastava” bit će kod nekih otpisivano i opisivano kao nagrada nedovršenom romanu, autora koji je bio politički podoban i isticao se mržnjom prema Srbima. 

Naravno, ostalo je u Beogradu i u Srbiji sasvim dovoljno Krležinih zagovornika da takvi stavovi ostanu u manjini. Ali kako književnost nije, niti smije biti, kako u boljim tako ni u lošijim svojim trenucima, prostor demokracije i demokratskog odlučivanja, ovakvi manjinski stavovi dragocjeni su za povijest jedne književne nagrade. Pritom, jedine zbilja značajne nagrade koju je Krleža dobio, dok je Andrića, eto, zaobišla. Proći će samo tri godine, kad stiže i treći hrvatski pisac, čašćen opet jednoglasnom odlukom žirija, u kojemu sad uz Gligorića, Fincija, Mihiza i Mišića sjede Muharem Pervić, Miloš I. Bandić i Petar Džadžić. “Kiklop” Ranka Marinkovića mnogo će godina kasnije, 2010., u jednoj zanimljivoj anketi Jutarnjeg lista, biti izglasan za najbolji hrvatski roman svih vremena, a objavljen je te 1965. u izdanju beogradske Prosvete, i to ćiriličnim pismom. Kad je u siječnju 1966. “Kiklop” nagrađen, ovaj se njegov čitatelj već treći-četvrti mjesec gnijezdio u majčinu trbuhu, izmičući polako eventualnoj pogibelji abortusa. Sedamnaest godina kasnije “Kiklop” će biti u obaveznoj lektiri srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini, a mojoj će generaciji u sarajevskoj Prvoj gimnaziji biti, bez veće konkurencije, najdraže lektirno djelo, koje će pročitati i oni đaci koji inače ništa ne čitaju. U to je vrijeme “Kiklop” bio svojevrsni generacijski legendarij, poput stripa Alan Ford ili filmova Slobodana Šijana, iz kojeg su se crpile govorne fraze, slike, anegdote i stilske figure. Šokantno će biti, i porazno po hrvatsko školstvo, a bogme i književnost, kada dvijetisuće i dvadesetih čujemo da hrvatski srednjoškolci nisu više u stanju da “Kiklopa” čitaju s razumijevanjem. Ovaj roman jedan je od uporišnih kamenova kulture i književnosti iščezle zemlje. Bez obzira na to što je svaki roman akt samoće, individualnog talenta, te iskustva i sjećanja jednoga jedinog čovjeka, “Kiklopa” i njegovu slavu hrvatska književnost uveliko duguje Jugoslaviji, Ninovoj nagradi, Beogradu. Jeste li sigurni da bi zagrebački književni kanonici sami po sebi “Kiklopa” uzdigli u vrhove? Ja nisam. 

A još tri godine kasnije Ninovu nagradu dobiva roman “Mirisi, zlato i tamjan” Slobodana Novaka. Žiri je isti, odlučio je većinom glasova. Kada 2004. u velikoj Ninovoj anketi, upriličenoj povodom pedesete godišnjice nagrade, bude birano deset najboljih romana u povijesti nagrade, koji će zatim biti reizdani u specijalnoj ediciji, uz Marinkovićeva “Kiklopa” našao se tu i Novakov roman. Staroga su, još uvijek vrlo živog i aktivnog hrvatskoga klasika tad morali pitati za autorska prava, i on je, premda vrlo neraspoložen prema svemu što je jugoslavensko i prema svima koji su skloni kulturnoj suradnji sa Srbima, rado pristao da “Mirisi, zlato i tamjan” izađu u Beogradu, na ćirilici. Dobro je bilo tako, a još bi bolje bilo da stražari domoljublja nisu tada drugima branili ono što je dopušteno bilo Novaku. Koju godinu ranije, naime, socijaldemokratski je ministar kulture Antun Vujić skupinu pisaca okupljenih oko akronima FAK optužio za izdaju jer su nastupali u Novom Sadu i Beogradu, bez obzira na to što Srbija nije vratila u ratu opljačkano kulturno blago. Kad bismo se mogli pouzdati u ministrovu trezvenost, rekli bismo da je lijeva vlada tad promovirala dvostruke kriterije, koji će, uz poslovično šovenstvo, karakteristično za pijane koliko i za trijezne u svakoj balkanskoj krčmi, na kraju sasvim logičnim učiniti legalizaciju ustaškoga pozdrava i svega što za njim slijedi. Ali sve će to doći mnogo kasnije: te 1968. “Mirisi, zlato i tamjan” bili su veliko svejugoslavensko književno otkriće, koje je označilo i završetak jedne plodonosne etape u hrvatskoj romanesknoj prozi.

Sljedeći hrvatski pisac koji će dobiti Ninovu nagradu, dogodit će se to 1974., bit će Jure Franičević Pločar, za roman “Vir”. Žiri, koji je već pomalo bio izbalansiran po republičkom i nacionalnom ključu, sačinjavali su Petar Džadžić, Mladen Leskovac, Muharem Pervić, Sreten Asanović, Radovan Vučković, Žika Bogdanović i Dalibor Cvitan. Franičević Pločar bio je težački sin, iz Vrisnika na otoku Hvaru, mlađi i neškolovaniji, ali ponešto darovitiji brat Marina Franičevića. Obojica komunisti, partizani, zanimljivi folklorni lirici, ali u biti nezanimljivi pisci. U nekom lokalnom, otočkom i hvarskom pripovjednom svijetu, Niko Bartulović neusporedivo je bio talentiraniji i književno ostvareniji od Franičevića Pločara, da bi obojica jednako netragom nestali iz hrvatske književnosti. Franičević Pločar likvidiran je iz nje kao partizan, čija likvidacija nije skupo plaćena jer nije bio veliki pisac, dok je Niko Bartulović iz književnosti likvidiran na način na koji je likvidiran i iz života. Godine 1945. su ga kao četnika i predratnog orjunaša partizani bez suda zatukli negdje na putu od Obrovca prema Topuskom, tako da nije ni doživio vremena Ninove nagrade. Ali čitatelju nije mrsko da na osnovi odličnih Bartulovićevih otočkih pripovijetki zamišlja kakvi bi bili njegovi poslijeratni otočki romani. “Vir” Jure Franičevića Pločara nisam, međutim, bio u stanju pročitati. Jednom sam pokušao i osjećao sam se kao da čitam prozu kakvoga nedovršenog partizanskog pisca, napisanu na isteku 1945. godine. Tužno je kad se čovjek zatekne pred romanom u koji nije u stanju ući. Mrtav roman je poput živoga groba. Dok Jure Franičević Pločar ipak, makar i kao književni fosil, postoji u povijesti hrvatske književnosti, sljedeći hrvatski dobitnik Ninove nagrade, Petko Vojnić Purčar, ime je iz nevelikoga kataloga manjinskih hrvatskih pisaca u Vojvodini. Sjetio bih ga se čim na vijestima spomenu međudržavne hrvatsko-srpske prijepore i sukobe oko Bunjevaca i pokušaja ustanovljenja bunjevačkog jezika, jer on je potekao iz tog svijeta, i imao je tu dvojnu, graničnu pripadnost. Bio je hrvatski pisac usred srpske književnosti, zanimljiv filmski avangardist, ali mnogo manje zanimljiv romansijer. 

“Dom sve dalji” drugi je hrvatski roman među dobitnicima Ninove nagrade koji nisam uspijevao pročitati. U žiriju koji je nagradu Vojniću Purčaru jednoglasno namijenio bili su Miloš I. Bandić, Vaso Milinčević, Vuk Krnjević, Muharem Pervić, Čedomir Mirković, Jovica Aćin i Vladimir Stojšin. Kako nije bio srpski pisac, niti je bio afirmiran unutar hrvatske književnosti, ime Petka Vojnića Purčara javlja se u proteklih tridesetak godina pri ama baš svakom nabrajanju promašenih dobitnika i precijenjenih knjiga. A njega i njegovo djelo nema tko da brani. Za velike Hrvate on je samo ime koje potvrđuje hrvatsku folklornu i povijesnu prisutnost u Bačkoj, premda im ne pada na pamet da čitaju njegove romane, dok je za velike Srbe Vojnić Purčar ništa, ili je dokaz da je nagrađivanje Hrvata za roman godine vazda bivalo samo posljedicom antisrpskih ujdurmi. Čitatelju biva žao pisca i njegovih pustih knjiga.

Pretposljednju hrvatsku Ninovu nagradu zaslužio je 1981. Pavao Pavličić za roman “Večernji akt”. Bio je to vrhunac afirmacije žanrovske proze u jugoslavenskim književnostima i trenutak ustanovljenja njezina nestora Pavla Pavličića u istinsku književnu veličinu. Nestalo je granice na kojoj se dugo insistiralo, između visokoga i niskog u beletristici, a krimići i trileri dobili su pravo književnoga građanstva. Tog dana mogao je biti ukinut i OOUR Romani i stripovi, unutar NIŠRO Vjesnik. Nije više bilo razloga postojanju roto romana. Premda se “Večernji akt” nije našao među deset najboljih romana u pola stoljeća postojanja nagrade, nagrađivanje Pavla Pavličića među važnijim je događajima u njezinoj povijesti, a na neki način i u povijesti južnoslavenskih književnosti. Ako bismo se dalje poigrali, s ovom Ninovom nagradom rađa se postmodernizam u našim književnostima. Bio sam petnaestogodišnji klinac, i bio sam oduševljen “Večernjim aktom”. Vjerovao sam, naravno sasvim krivo, da će ova nagrada sve promijeniti, ali i da će Pavao Pavličić sad pisati samo takve knjige. Međutim, samo će još jedan njegov roman, “Diksilend” iz 1995., ali na posve drukčiji način, dirnuti čitatelja u meni. Zanimljiv je bio žiri Pavličićeve nagrade: Boško Petrović, Svetozar Koljević, Marko Nedić, Milivoj Solar, Andrej Inkret, Dušan Veličković. Nagrada je dodijeljena jednoglasno.

Posljednjeg hrvatskog Nina zaslužila je 1988. prva dobitnica u povijesti nagrade, Dubravka Ugrešić, za roman “Forsiranje romana reke”. U žiriju su bili Jovan Deretić, Igor Mandić, Slavko Gordić, Branko Popović, Novak Kilibarda, Svetozar Koljević i Teodor Anđelić. Odlučeno je većinom glasova, a sama okolnost da je nagrađena žena te je godine događaj učinila glasnijim i kulturno prisutnijim. Ambivalentan je moj doživljaj tih događaja: s jedne strane, doista je neobično to što je skoro trideset i pet godina bilo potrebno da nagradu zasluži jedna romansijerka, a s druge strane mi je, u eri fanatizirane političke korektnosti, kad su svi izvanknjiževni kriteriji bitniji od onoga jednog književnog i estetskog, nekako milo što su postojala i vremena kad se, makar i frljavim i ćoravim okom, gledalo isključivo na tekst. Dubravka Ugrešić danas je najvažnija i najprisutnija hrvatska i južnoslavenska književnica na Zapadu, čiji se prozni i esejistički komadi pojavljuju u najeminentnijim svjetskim edicijama, te u konkurenciji za najvažnije nagrade. Domoljubi su je bijesno napadali, dok god su se nadali da u književnosti imaju još nekih šansi. Zatim su zaboravili i književnost i Dubravku Ugrešić. Tako je na osmom imenu dovršena etapa hrvatske književnosti u povijesti Ninove nagrade. Od osam dobitnika živi su i vrlo aktivni Pavao Pavličić i Dubravka Ugrešić. Status kanoniziranih nacionalnih veličina uživaju Krleža, Marinković i Novak. Božić i Franičević Pločar izbrisani su iz hrvatske književnosti. Vojnić Purčar samo je prigodno doživljavan njezinim dionikom. Dubravka Ugrešić trajno je neprisutna veličina. Šestorica dobitnika bili su, Pavao Pavličić jest, članovi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koja će biti preimenovana u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Mirko Božić i Jure Franičević Pločar bili su srednje pozicionirani hrvatski političari, kao i Marinković, kratko prije smrti. Krleža, Marinković i Novak umirali su u dobru s režimom, kao njegovi miljenici. Božić, Franičević Pločar, te donekle i Vojnić Purčar, otišli su kao opozicionari u svojim zemljama, prva dvojica sasvim prezreni od režima. S Vojnićem Purčarom malo je kompleksnija situacija: u Hrvatskoj, koja mu nije bila domovinom, premda jest bila njegovim etničkim titularom, ponio je orden Danice s Marulićevim ne znam čime. I još jedan zanimljiv dodatak. Među trideset šest knjiga u trideset i sedam godina postojanja nagrade, koja jedne godine nije dodijeljena, i među trideset i tri dobitnika, pošto je Oskar Davičo nagradu triput osvajao, a Dobrica Ćosić dva puta, još su dvojica pisaca koja u naknadnom obračunu nesumnjivo svojim životnim djelom uz srpsku pripadaju i hrvatskoj književnosti. To su Bora Ćosić, avangardist i vjerojatno najvažniji beletristički krležijanac jugoslavenskih književnosti, koji i tematski i biografski, a onda i jezično, pojedinim svojim knjigama jest hrvatski pisac, i Mirko Kovač, romanopisac, esejist i pripovjedač, koji je hrvatskoj književnosti također djelomice pripadao, da bi je na kraju izabrao kao svoje jedino jezično, životno i književno utočište. U tome je bio i vrlo sentimentalan. Ćosić, pak, nije od takvih sentimenata. 

Bora Ćosić nagradu je dobio 1969. za roman “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”, Mirko Kovač nagrađen je 1978. za “Vrata od utrobe”. Ninova nagrada zauvijek se odrekla svoga jugoslavenskoga karaktera iste godine kad su se nesrpski pisci odrekli sudjelovanja u konkurenciji za Ninovu nagradu. Za Hrvate posljednja je godina bila 1990., premda već tad više nije bilo člana žirija iz Hrvatske. Posljednji član, iz 1989., bio je Igor Mandić. Za nesrpske pisce iz Bosne i Hercegovine posljednja godina bila je 1991. Odustajanjem od Ninove nagrade, koliko god ono bilo uvjetovano ratom i raspadom države, hrvatska je književnost odustala od svoje vjerojatno i najviše postavljene platforme. Konačno, nije li Ninova nagrada najveća koju je u dvadesetom stoljeću mogao dobiti neki hrvatski prozni pisac? Izuzmimo Dubravku Ugrešić i još ponekoga, vjerojatno jednako neomiljenog, tko je mogao zaslužiti i poneku ozbiljnu europsku nagradu. Gubitkom konteksta cjeline zajedničkog ili zajedničkih jezika, te odustajanjem od jugoslavenskoga koncepta, izgubile su, naravno, i Ninova nagrada te sama srpska književnost. Taj se gubitak ne može svesti na onih osam hrvatskih laureata u trideset i sedam godina postojanja nagrade. A još manje na činjenicu da je ta nagrada nekad budila interes u Sarajevu, Zagrebu ili Ljubljani, koji se doista po intenzitetu i po posljedičnom čitanju nije razlikovao od interesa koji je budila u Beogradu. Nenadoknadiv gubitak sastoji se u tome što srpski pisci više nemaju svoj prirodni kontekst, nemaju tačku razlikovanja, nemaju kulturno i književno prostranstvo, pa čak ni mogućnost jasnog prepoznavanja unutar cjeline vlastitog jezika. Bez drugih književnosti štokavskoga jezičnog izričaja srpska, kao i hrvatska, bošnjačka ili crnogorska književnost, gubi vlastiti nacionalni karakter i postaje provincijska, lokalna, užeregionalna, u svakom slučaju mnogo beznačajnija književnost. Kojoj značaj više ne mogu pružiti ni njeni najveći pisci. Koja ne biva manje provincijska ni u trenucima kad nam se čini da je nose značajne generacije žive književnosti. Jedina šansa srpskog pisca je da bude prisutan u Zagrebu i Sarajevu. Jedina šansa hrvatskog pisca je da ga čitaju u Beogradu. Od Ninove nagrade nesrpski su pisci odustali da ne bi u zla doba ostali zarobljenici Jugoslavije. Ili da ne bi postali nacionalni izdajnici. Protiv njihovog povratka u konkurenciju srpski se pisci bore istim argumentom: ne žele biti zarobljenici Jugoslavije. Ovo je srpska nagrada, kažu. U pravu su i jedni i drugi. Samo što su nesrpski pisci mislili da će izvan Jugoslavije biti bolji i veći, da će im velika europska književnost biti bliža. Moram to tako reći: zajebali su se! Srpski, pak, pisci danas misle da će čuvanjem Ninove nagrade od prodora književne razbraće sa Zapada sačuvati Nagradu za sebe. Neće, nego će je na kraju učiniti beznačajnom. Moć te nagrade je u živom sjećanju na onih osmero nesrpskih pisaca koji su je zaslužili. Kad toga nestane, bit će gotovo. A nestat će. I ne može se priča o Ninovoj nagradi drukčije završiti. Ali i kad je više ne bude, ili kad se na kraju svede na ono na što se mora svesti, čitatelju će ona ostati najvećom i najzanimljivijom pozornicom književnoga života koju smo ikad imali.