Esej Miljenka Jergovića o NIN-ovoj nagradi ili jedina šansa hrvatskog pisca je da ga čitaju u Beogradu

Bila je to najvažnija književna nagrada u povijesti Jugoslavije, ali nije počela sretno. Zapravo, počela je upravo načinom na koji su književne nagrade funkcionirale u svim suspregnutim i neslobodnim društvima, pa na koji funkcioniraju i u današnjoj Hrvatskoj. Te 1954. godine Ivo Andrić dovršio je i objavio “Prokletu avliju”, koja će se desetljećima kasnije smatrati vrhuncem njegova ukupnog stvaralaštva i jednom od najvažnijih proznih knjiga srpske i jugoslavenskih književnosti. Andrić je u to vrijeme ugledan socijalistički pregalac, od prosinca 1953. je i član Saveza komunista Jugoslavije, prvi je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, predsjednik je Udruženja književnika Srbije, bio je narodni zastupnik u bosanskohercegovačkoj skupštini, a onda i u jugoslavenskoj skupštini, već je 18. veljače 1926., s navršene trideset i četiri, postao izvanredni član Srpske akademije nauka i umetnosti, čiji redoviti član postaje 1946.; od 1951. dopisni je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1953. i Slovenske akademije znanosti in umetnosti… Unutar kulturne zajednice i među političkim elitama postoji svijest o nečemu što, istina, nije mnogima milo: Ivo Andrić istodobno je najvažniji i najjugoslavenskiji naš pisac, čije je djelo našim književnostima i kulturama svojevrsni prozor u svijet. Ako nas uopće ikad budu razumjeli, razumjet će nas preko Andrića. E, ali na njemu, ipak, leži sjena: bio je kraljevski poslanik u Berlinu, Titovog, a opet sve više i partijskog dragovića Krležu ometa u ambiciji da samuje na Parnasu, premda zapravo Jugoslaven, u Beogradu ga često doživljavaju kao Srbina s genetskom manom, ostaci poraženog, ali duhovno utjecajnoga građanstva ne opraštaju mu što se tako lako i spremno ukrcao na voz revolucije… Možda je sve to bilo važno, a možda su članovi žirija loše čitali, tek tu je prvu Ninovu nagradu za 1954. godinu dobio mladi, perspektivni i politički besprijekorni partijski kadar - Dobrica Ćosić. Legenda kaže da je Borislav Mihajlović Mihiz, tada tridesetdvogodišnji književni kritičar i član žirija, uspio svoje mnogo starije i iskusnije kolege, predvođene starim Krležinim haverom Milanom Bogdanovićem, uvjeriti da “Prokleta avlija” ne može biti u konkurenciji za roman godine jer da je prekratka da uopće bude roman. Može biti i da je tako bilo. Čudo su kolektivne iluzije književnih žirija. Tek, nagrada je dodijeljena jednoglasno. Zadržimo se još malo u toj godini kad je sve počelo: u žiriju su još stolovali Velibor Gligorić, Eli Finci, Stevan Majstorović, Zoran Mišić. Nakon što je “pregledao literarna dela objavljena u 1954.”, žiri je “izvršio uži izbor”, u koji su još ušli: Aleksandar Vučo, roman “Raspust”, Radomir Konstantinović, “Dan nam danas”, Ivan Potrč, “Na kmetih”, Jara Ribnikar, “Nedovršeni krug” i Ervin Šinko “Optimisti: roman jedne revolucije”. “Raspust” je i danas vrlo zanimljiv, čitljiv i suvremen prozni komad, a Konstantinovićev egzistencijalistički roman njegova teška prohodnost i stilski artizam čine bezvremenskim. Vrijeme je to jugoslavenske kulturne i jezičke sinteze, kad se nije dopuštalo ni da su nam slovenski i makedonski posve strani jezici, tako da se u finalu našao i ljubljanski socijalistički klasik Ivan Potrč sa svojim za ono vrijeme vrlo hrabrim romanom, po kojemu će 1970. Živojin Pavlović snimiti film “Crveno klasje”. I tu lista preživjelih romana završava. Jara Ribnikar dugo će biti prisutna u jugoslavenskim književnostima, ali njezina prisutnost nije ostavila traga. Ervin Šinko, pak, specijalni je slučaj: Krležin pulen i sugovornik, madžarski je pisac koji naš jezik slabo govori. “Optimisti” objavljeni su u prijevodu Ive Adum. Kad sam to pokušao čitati, vrijeme je već do potpune nerazumljivosti pregazilo tekst. “Proklete avlije”, jasno, nije moglo biti u užem izboru jer “Prokleta avlija”, kao, nije bila roman.