Bilo je to prije koju godinu, čekala sam tramvaj na stanici kraj Studentskog centra, na “svojoj” stanici i na mjestu za plakate stajala je ta fotografija, a ja nisam mogla prestati gledati, svaki put kad bih došla na stanicu, gledala sam kao prvi put.
Tanjur juhe koja mora da je pileća, onaj porculanski tanjur sa zlatnim obrubom, znamo kakav, i u njemu šest žlica zakrivljenog ruba, tanke drške, znamo kakvih, u juhi možda malo previše rezanaca, tanjur posve pristojno serviran, a ipak samo što se iz njega ne prelije. Drveni stol i žućkasti zid, sve toplo, boje oku ugodne, a sve to uznemirujuće do bola.
Bio je to moj prvi susret s Denisom Butorcem i namjerno kažem tako, a ne njegovim radom, jer toliko je osobnog u toj fotografiji, u svim njegovim fotografijama, da je tako jedino ispravno. Denisa sam posve slučajno upoznala i osobno, i nasreću, tako da ga danas mogu zvati prijateljem. To je ipak najmanje važno, u priči o njemu koja je svakako važna i za koju sam zahvalna da je mogu ispričati.
Denis Butorac je rođen u Ilači, malom selu na istoku zemlje. Završio je Drvodjelsku tehničku školu u Vinkovcima, diplomirao fotografsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je dviju Dekanovih i dviju Rektorovih nagrada te Nagrade “Marina Viculin”. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi, bavi se umjetničkom, modnom i komercijalnom fotografijom. Danas živi u Zagrebu i živi isključivo od fotografije. U djetinjstvu je prvo sanjao o slikarstvu.
Prvi analogni fotoaparat dobio je od tete za neki od rođendana, još u osnovnoj školi. Služio je kao obiteljski fotoaparat, kaže, nije bio isključivo njegov, ali njime je napravio svoje prve fotografije. “Fotografirao sam prijatelje, vrlo neopterećeno, ali kad ih sad pogledam, jasno je da su te fotografije bile ujedno i režirane. Dvije prijateljice poziraju u dvorištu, do koljena u bakinu cvijeću, obje s rukom na boku - kao prvi pokušaji modne fotografije koja me i danas zanima i veseli. Nekoliko godina kasnije kupili smo prvi digitalni obiteljski fotoaparat i sva odgovornost bilježenja važnih obiteljskih situacija pripala je meni. Tad sam shvatio da je i fotografija odlično sredstvo kreativnog izražavanja i da su, za razliku od slikanja, rezultati vidljivi odmah. Počelo je s mrtvom prirodom, fotografiranjem raznoraznih predmeta iz okoline, zatim autoportretima, dok su mi prvi modeli bili mlađa braća.”
Svoju je braću fotografirao i godinama kasnije, kad je shvatio kako ih je u obiteljskom fotoalbumu manje nego njega, najstarijeg djeteta. Tako je nastala fotografska serija “Tri moja brata”. Njih četvorica odrastala su u ruralnoj sredini, udaljenoj od većih gradskih središta, a time i kulturnih sadržaja. Pitam ga zato na koji je način dolazio do njih, što je prethodilo formalnom umjetničkom obrazovanju?
“Koristio sam prilike u školskoj knjižnici ili u vrijeme praznika kod tete u Austriji, tad sam imao neograničen pristup internetu pa bih pretraživao, spremao i printao sve što mi je bilo zanimljivo. Pregledavao sam velike količine fotografija i uglavnom pokušavao rekreirati ono što vidim. Napravio sam ujedno i račune na nekim fotografskim portalima gdje sam počeo objavljivati svoje fotografije pa su me pozitivni komentari i kritike tjerali da nastavim. Prijavio sam se na jedan fotografski natječaj, pobijedio sa svojim autoportretom, dobio novi fotoaparat i grupnu izložbu u Zagrebu.”
“Najstariji sam od četiri braće što je ujedno i značilo da su od mene roditelji imali i najveća očekivanja”, priča mi Denis ono s čime će se vjerojatno složiti sva najstarija djeca. Od djetinjstva je, kaže, imao osjećaj da ga doživljavaju kao drugačijeg, prvenstveno zbog interesa netipičnih za okolinu u kojoj je odrastao. Izboru srednje škola presudili su udaljenost i loša prometna povezanost, pa je tako umjesto željene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, na nagovor oca, upisao Drvodjelsku tehničku školu u Vinkovcima, smjer dizajna.
“Znao sam da je Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu jedini logičan izbor fakulteta, ali nisam pristupio prijamnom odmah nakon srednje škole, jer sam vjerovao da je bolja odluka upisati nešto drugo samo kao izgovor da se preselim u Zagreb, pa da jednu godinu posvetim pripremi za ADU.”
Tako je upisao Krajobraznu arhitekturu na Agronomskom fakultetu. Godinu dana kasnije prvi put prijavljuje prijamni ispit na studiju Snimanja. I ne uspijeva. “Mapa s fotografijama koju sam prijavio nije prošla prvi eliminacijski krug. Nisam ni uspio doći do komisijskog dijela ispita što me me izrazito pogodilo, imao sam osjećaj kao da mi je uskraćena šansa da se uopće predstavim i pokažem profesorima koliko mi je stalo do upisa na fakultet. Mislim da su me naposljetku ljutnja i inat natjerali da se više potrudim pa sam odmah odustao od Krajobrazne arhitekture i iskoristio slobodno vrijeme za pripremu i rad na novoj mapi. Išao sam na konzultacije, kontaktirao sve druge studente, čitao literaturu, pozivao razne fotografe da mi pogledaju mapu i daju komentare. Iako su mi gotovo svi govorili da je nemoguće upisati Akademiju ako nemaš vezu, odustajanje nije bila opcija.”
Htio je, govori mi, dokazati sebi, ali i drugima, da je ipak moguće. Uspio je iz drugog pokušaja, tad s najboljim rezultatom na roku. Studiranja na Akademiji prisjeća se kao najljepšeg razdoblja života. Ubrzo su uslijedile i grupne, pa i samostalne izložbe, zatim komercijalni angažmani. Diplomirao je 2019. godine radom naziva “Poslanica”.
Autoportret s aluzijom na svetog Sebastijana. Izbliza fotografirana tek jedna muška suza. Očevim rukopisom ispisana tetovaža - bilješka iz knjige dojmova s njegove izložbe, dugo priželjkivana pohvala. U gotovo svim svojim radovima, Denis Butorac se vraća, kako se to uglavnom i dogodi, upravo tom domu, toj maloj sredini iz koje je htio pobjeći. Fotografije mu prikazuju drugu stranu onoga poznatog, istovremeno su zadivljujuće, koliko i mučne. Prizori brutalnih običaja klanja životinja postaju gotovo sanjivima.
Svoj posljednji umjetnički projekt “Noću je hladnije nego vani” izložio je u Galeriji umjetnina u Splitu 2022. godine nakon nagrade na 35. Salonu mladih. Rad je još u procesu, najavljuje kako planira nadogradnju istoga kako bi ga potencijalno izložio nagodinu u Zagrebu. A teme kojima će se baviti, ostaje li u prostoru osobnog i bolnog? “Imao sam želju odmaknuti se od preokupacije traumama i osobnim iskustvima te se posvetiti možda nekoj društveno angažiranoj temi, ali polako prihvaćam činjenicu da je u mojem slučaju to gotovo nemoguće. Stvaram kad me nešto opterećuje, ne znam se baviti ‘sretnim’ temama.” I u tome je, dopustit ću si reći, dokle god netko uspijeva zastati pred istom fotografijom makar i na tramvajskoj stanici, iznova s istim grčem, sav društveni angažman.
