Nakon te noći S. K. zvani K. lakše je spavao, osjetio je neki duševni mir kakvog ranije nije bilo, postao je tiši i s ljudima nekako finiji. Kada bi raju slao u akciju ili u Otes i na Žuć, na prvu liniju, nastupao je očinski, govorio im je neka se čuvaju, kod kuće ih čekaju mater, otac, žena, a s J.-om je, preko radio-veze, razgovarao kao da su u međuvremenu zamijenili uloge. Kao da je postao mudriji za jednu smrt. Ili kao da je pamet tog čovjeka kojemu ni imena nije znao, kojeg je ustrijelio dok se za vrijeme policijskog sata uspinjao uz zaleđenu Sutjesku, preselila u njegovu glavu. Sada je Vojnu enciklopediju čitao napreskok, onako kako mu se koja knjiga otvori. Čitao je s nekim novootkrivenim interesom, ne misleći da će je ikad cijelu pročitati.

Onda je u pretresu stana na Bjelavama, koji je pripadao nekom vojnom kirurgu, pukovniku JNA, koji je pobjegao na Pale, uzeo nekoliko knjiga koje su mu se svidjela. Anatomski atlas za studente medicine, lijepu veliku knjigu u kojoj je na nekoliko stotina crteža prikazano ljudsko tijelo, istranširano poput teleta u mesnici kod Majmunovića, potom veliku šarenu knjigu o tumorima, i brošuru “Likvidacija neprijatelja”. Ručno uvezana, šapirografirana knjižica bez korica privukla ga je naslovom. U njoj je nekim običnim, idiotu razumljivim jezikom pisalo kako najlakše, najbrže i najtiše, u različita doba dana i pri različitim vremenskim prilikama, ubiti čovjeka. I šta uvijek trebaš imati uza se da bi u odabranom trenutku efikasno likvidirao neprijatelja. Među tim ubojitim stvarčicama, uz maleni bodež za led, deblji ribarski silk i smotak prijanjajuće najlonske folije, pri likvidaciji neprijatelja uza se dobro je uvijek imati kirurški nož zakrivljenog vrha. Neprijatelju, pisalo je, valja prići s leđa, i jednim kratkim rezom, ne širim od centimetra, posjeći karotidnu arteriju. U knjižici “Likvidacija neprijatelja” bile su i četiri sličice, četiri crteža muškog vrata i lica, i šake u kojoj je skalpel zakrivljenog vrha. Uz svaku je sličicu bio broj. Na sličici jedan šaka s nožem još je daleko od vrata. Šaka drži nož onako kako se drži olovka. Lice je ljubazno nasmiješeno. Na sličici dva strelicom označeno je mjesto gdje treba zarezati. Šaka s nožem malo je bliže vratu. Lice kao na prvoj slici, smrznut osmijeh. Na slici tri šaka zarezuje vrat. Lice se iznenadilo, kao da je srelo poznato lice koje godinama nije vidjelo. Na slici broj četiri iz vrata šiklja krvoskok. Lice je nepromijenjeno, kao na slici tri.

S. K. zvani K. jednom je, pa još jednom pročitao tekst u kojem je opisano kako se posiječe karotidna arterija. Začudio se, jer je pri drugom čitanju od riječi do riječi već znao što tu piše. Prvi je to tekst koji je napamet u životu naučio. Ustvari, nije ga naučio, nego mu se sam od sebe primio. Opčinjeno je gledao u slike, prelazio s prve na drugu, pa na treću i četvrtu. Dugo je gledao, ali nije bio svjestan porijekla ugode koja ga je cijelog obasjala. Osjećao se kao evlija, dok je lebdio nad površinom svega. U času mu se sjeme razlilo po vojničkim hlačama. I načas je osjetio bijes.

Te noći u kojoj je S. K. zvani K. čitajući brošuru “Likvidacija neprijatelja” otkrivao onaj književni čar koji većina čitatelja ne otkrije nikad, a koji čitatelja dovodi do pitanja života i smrti, pjesnik sa Sepetarevca sjedio je uz kandilo, čitao Julija Cortázara i pisao priču “Kandilo”. Čitao je sve dok mu se ne umore oči, sve dok se na slabom izdišućem svjetlu ne rastope slova i riječi se pretvore u nemuštu sivu crtu, a onda bi nastavio pisati priču. Pisao je naslijepo, udarajući ritmično po pisaćem stroju, pisao je zaneseno, ushićeno, pisao je onako kako pisac jednom u životu propiše otkrivši vlastitu priču. Glavni lik kandila bio je Almas, inženjer elektrotehnike, koji je prvih dana rata ženu i djecu poslao iz grada, u Brist, a on je ostao u Sarajevu, da čuva stan. Barem je tako ženi rekao. Ostat će da čuva posao, stan i njihov život u gradu, tako da se mogu vratiti kad ubrzo završi rat. Ali imao je Almas drugi razlog, onaj koji joj nije mogao reći i koji ga retnim. Bio je sretan zato što je ženu i djecu (trojicu sinova: od petnaest, dvanaest i deset godina) poslao van, u Brist. Ali bio je sretan i zato što je počeo rat, i što taj rat neće završiti onako brzo kako im je govorio. Vjerovao je Almas, i nekom se svom Bogu molio, Bogu elektrotehnike, da rat potraje onoliko dugo koliko mu je potrebno da završi svoje poslove na zemlji, i molio se da Bog tako udesi da on, Almas, pogine posljednjeg dana rata.

Onoga dana kada je, na Vidovdan 1989, Slobodan Milošević držao govor na Kosovu polju, Almas je prvi put osjetio da gubi vid. Gledao je na televiziji taj događaj, i učinilo mu se da više ne vidi ono u što gleda. Samo na trenutak to mu se učinilo. Protrljao je oči, i sve je bilo u redu. Sljedećih dana, mjeseci i godina Almas je često trljao oči, dok mu je neka teško opisiva nevidica oduzimala pogled. Išao je na Očnu kliniku, mislio je da mu trebaju nove naočale. Slali su ga na VMA, u Beograd. Tamo mu rekli da mu može pomoći samo jedan doktor u Ženevi. Išao je i u Ženevu, kod tog jednog doktora, najskupljeg očnog doktora u Europi, koji mu ništa nije htio naplatiti, nego mu je rekao neka se dobro nagleda dok može. Jer za njegovu nevidicu, poznatu pod tim i tim latinskim nazivom, nema pomoći, nema objašnjenja ni lijeka. Dobro pamtite sve što vidite, jer će vam sve to trebati kad više ne budete vidjeli. Tako mu je rekao doktor u Ženevi, na francuskome jeziku koji Almas nije razumio, ali je njegove riječi upamtio, onako kako su izgovorene, pa mu ih je prevela jedna školska drugarica, nakon što se vratio u Sarajevo. To je rekao?, upitao je Almas. Da, to je rekao, odgovorila je Rajna. Tako se školska drugarica zvala: Rajna.

Od srama nije Almas ženi mogao reći da gubi vid. Svaki se čovjek nečega svog srami: jedan sirotinje, drugi ružnoće, treći impotencije. Većina njih srami se nekoga svog stvarnog ili umišljenog nedostatka, neke falinge, a on se, eto, sramio svoje nevidice. Sljepoće se sramio za koju nije bio kriv, kao što se i većina drugih ljudi sramila onog za što nisu bili krivi.

Almas je u svijetu živio kao u složenoj fizikalnoj jednadžbi. Mjerio ga je koracima i pamtio svaku prepreku na putu. Teže mu je bilo u stanu, nego vani. Prehodao je cijelo Sarajevo, imao je grad u šemi svojih koraka i mogao je, dok mu se povremeno još vraćao vid, prehodati zatvorenih očiju sve njegove ulice. Grad je čvrsta, fiksirana struktura, grad je jednadžba čije su vrijednosti vazda iste, dok je stan poput kaleidoskopa koji se neprestano vrti. U stanu prostor se mijenja, preobražava i restrukturira u vremenu. Stan je, shvatio je to Almas kako je gubio vid, nestalniji, pa samim tim onda i širi, veći od kosmosa. Takvim ga čine oni koji u stanu žive. Oni stalno pomiču stvari, mijenjaju njihov raspored, a time i raspored njegovih koraka, nehotice mu stvaraju stupice, i sve teže mu je da u takvom svijetu skriva to da više ništa ne vidi. Srećom, i stoput po Almasa srećom, zaratilo se, pa je on ženu i djecu mogao poslati u Brist. Vodio ih je na autobusni kolodvor, koji se u Sarajevu nalazi pokraj nove željezničke stanice, a nikad nijedan Sarajlija neće reći autobusna stanica i željeznički kolodvor, nego uvijek autobusni kolodvor i željeznička stanica. Tamo ih je smjestio u autobus, i onda je koracima omjerio hod do mjesta s kojeg će ih izvana gledati, mahati im, smiješiti im se kad pomisli da oni iza stakla plaču, ili da im se plače pa zadržavaju suze. Nije lako sakrivati od svojih da si slijep. Teže je to nego rješavati nerješive formule iz fizike i matematike. Da postoji Nobelova nagrada za hodanje gradom zatvorenih očiju i za skrivanje vlastite nevidice, Almas bi tu Nobelovu nagradu već dobio. I možda bi tako bila prekinuta opsada grada, jer u njemu živi jedan nobelovac. Ali zar Almas želi da opsada Sarajeva bude prekinuta.