Chiara Bonfiglioli, autorica znanstvene studije "Žene i industrija na Balkanu: Uspon i pad tekstilne industrije u Jugoslaviji", koju je u prijevodu Dore Kosorčić Januš objavio zagrebački izdavač Srednja Europa, rođena je 1983. godine. Radi kao profesorica suvremene povijesti na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta Ca' Foscari u Veneciji. Doktorirala je na Sveučilištu u Utrechtu. Doktorsku disertaciju posvetila je ženskom političkom aktivizmu u Italiji i Jugoslaviji u vrijeme Hladnog rata. Polje njezina interesa bio je feminizmom i način na koji je svoj politički kapital iskoristila generacija antifašistkinja koje su sudjelovale u Drugom svjetskom ratu, jesu li se emancipirale u politici i kako su se odnosile prema pitanju ženskih prava. Posljednjih godina istražuje utjecaj postsocijalističke tranzicije i deindustrijalizacije na rodne odnose u zemljama bivše Jugoslavije s naglaskom na tekstilnim radnicama.
Prije nego što je objavila svoju studiju, Chiara Bonfiglioli, koja je naučila hrvatski jezik, što na svoj način govori o njezinoj posvećenosti, objavila je niz radova o propalim tekstilnim tvornicama, o Makedonki u Štipu, Sani u Bosanskom Novom, odnosno u Novom Gradu, kako se Bosanski Novi danas zove, te o varaždinskom Varteksu, zagrebačkom Kamenskom i pulskoj Areni u Hrvatskoj. Glavninu istraživačkog materijala predstavljaju intervjui, njih oko šezdeset, koje je autorica obavila od jeseni 2012. do proljeća 2016. s bivšim i sadašnjim radnicama i radnicima u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Svoju studiju Bonfiglioli započinje izjavom bivše pulske tekstilne radnice Sanje iz svibnja 2016. godine, koja uspoređuje prava radnika u bivšoj Jugoslaviji u odnosu na postratnu tranziciju: “Nama je bilo puno bolje, nama osobno, ljudima je bilo puno bolje u doba socijalizma nego danas, u svakom slučaju. U svakom pogledu. Od međuljudskih odnosa, od prava koja smo imali, od zaštićenosti nas kao radnika, sto hiljada puta nam je bilo bolje nego danas. Danas nemaš nikakvo pravo naspram nekada, ništa. Ako ti nije dobro, idi ča. To ti je rečenica koju ćeš svugdje čuti i gotovo. Ako si nezadovoljan, idi ča. A prije si imao pravo i da se nešto pobuniš, i da nešto tražiš, i da se nešto razmotri”.
Žene i industrija na Balkanu: Uspon i pad tekstilne industrije u Jugoslaviji, Chiara Bonfiglioli, Srednja Europa. Prijevod: Dora Kosorčić
Bez obzira na neujednačen učinak jugoslavenskog socijalizma u pogledu ispunjavanja obećanja o klasnoj i rodnoj ravnopravnosti, razdoblje socijalizma bivše radnice vide kao svojevrsno zlatno doba, ne samo zbog sveprisutne nostalgije: “Ova knjiga polazi od teze da je ta postjugoslavenska nostalgija za radnim i socijalnim pravima ukorijenjena u specifičnoj strukturi osjećaja koja je stvorena na radnim mjestima u industriji tijekom socijalističkog razdoblja, na križanju između ideologije, socioekonomskih transformacija i svakodnevnog života radnika, kao i u procesu deindustrijalizacije koji je pratio kolaps socijalizma”.
Tekstilna industrija cvjetala je u socijalističkoj Jugoslaviji od 1950-ih, zahvaljujući ekonomskoj pomoći Zapada nakon sovjetsko-jugoslavenskog razlaza, kao i uvođenju polutržišnoga gospodarstva temeljenog na radničkom samoupravljanju. Tekstilna industrija je tijekom 1970-ih i 1980-ih pokrivala više od deset posto ukupne proizvodnje u Jugoslaviji i bila je izvozno orijentirana. Međutim, taj uspon prvenstveno se zasnivao na loše plaćenom radu žena, koje su činile većinu uposlenih. Postratna deindustrijalizacija posebno je pogodila tekstilnu industriju. Kao važan izvor za rekonstrukciju tih procesa pokazala se usmena predaja: “Na postjugoslavenskom prostoru postojanje nekoliko generacija običnih ljudi koji su živjeli i u socijalizmu i u postsocijalizmu doista je ono zbog čega je usmena povijest toliko relevantna i pronicljiva kad istražuje sjećanja na industrijalizaciju i deindustrijalizaciju. Uz opstajanje jugoslavenske ostavštine, još jedna važna ostavština koja oblikuje usmenu povijest u regiji jest ona jugoslavenskih ratova. Prema feminističkoj aktivistkinji Žarani Papić, rat je u osnovi destabilizirao ravnotežu između percepcije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti”. Deindustrijalizaciju je pratilo intenziviranje rada i pogoršanje socijalnih prava u postojećim tvornicama, kao rezultat globalizacije koja je inzistirala na smanjenju troškova proizvodnje.
“Iako je izrabljivanje radnika u tekstilnoj industriji u Aziji dobro poznati fenomen, mnoge izrabljivačke tvornice nalaze se i u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi, udaljene samo nekoliko stotina kilometara od velikih europskih prijestolnica. Rasprostranjeno nezadovoljstvo novim geopolitičkim poretkom koje se može osjetiti na cijelom postjugoslavenskom prostoru jednako je povezano s neoliberalnom prekarizacijom socijalne skrbi i rada, kao i s osjećajima poremećaja prethodnih multikulturalnih i multinacionalnih zajednica u kojima su etnički identiteti bili zamijenjeni i uravnoteženi socijalističkim vrijednostima”, piše Chiara Bonfiglioli.
Tekstilna industrija cvjetala je u socijalističkoj Jugoslaviji od 1950-ih, zahvaljujući ekonomskoj pomoći Zapada
Teški životni i radni uvjeti, uobičajeni među tekstilnim radnicima u međuratnom razdoblju, dodatno su pogoršani ratnim razaranjima uzrokovanima Drugim svjetskim ratom. Nakon rata, kad su socijalističke vlasti nacionalizirale privatne tvornice tekstila, većina tekstilnih radnika diljem zemlje živjela je u siromaštvu i oskudici. Tekstil se pojavio kao globalni proizvod na početku industrijalizacije. Globalna tekstilna industrija uglavnom je zapošljavala pretežno mlade žene iz ruralnih sredina, što je osiguravalo jeftinu radnu snagu. Industrijom Kraljevine SHS dominirale su strane tvrtke. Tekstil je 1920. činio 49 posto uvoza. Novim režimom carina, od 1925., stvari su se bitno promijenile. Između 1932. i 1939. radna snaga u tekstilnoj industriji porasla je s 31.461 radnika na 60.908 za cijelu Jugoslaviju. Žene su 1939. činile 57,43 posto svih zaposlenika u tekstilnoj industriji. Radni uvjeti u industriji bili su izrabljivački. Štrajkovi tekstilnih radnika početkom 1920-ih odvijali su se u Dugoj Resi, Zagrebu, Pančevu, Novom Sadu, Splitu, Beogradu i u brojnim drugim gradovima. Godine 1936. u Varaždinu je održan najpoznatiji štrajk radnika, u tekstilnoj industriji Tivar, osnovanoj 1918., koja je zapošljavala 2300 radnika, od kojih su više od polovice bile žene. Nakon šest tjedana štrajk je uspio i potpisan je novi kolektivni ugovor, a iste godine osnovan je zajednički sindikat tekstilnih radnika širom Jugoslavije.
“Budući da su tekstilni radnici snažno pridonijeli međuratnim ljevičarskim radničkim pokretima, a mnogi od njih izgubili su živote u antifašističkom otporu tijekom Drugog svjetskog rata, ne čudi da su u socijalističkom razdoblju pretvoreni u heroje i mučenike, a tvornice i ulice nosile njihova imena. Najvažnije, uvjeti teške eksploatacije koji su postojali u tekstilnom sektoru prije Drugog svjetskog rata postali su simbol i mjerilo neželjene kapitalističke prošlosti, koju je socijalistički sustav trebao prevladati”, piše Bonfiglioli.
Sustav samoupravljanja u socijalističkoj Jugoslaviji imao je depolitizirajući učinak na sindikate, koji su bili na čelu radničkih borbi u međuratnom razdoblju. Sindikati su uvođenjem samoupravljanja “postali dio unutarnjeg funkcioniranja tvornica”, pa se njihova uloga svela na poticanje samokontrole unutar radničke klase: “Sindikati su uglavnom bili zaduženi za funkcioniranje skrbi za radnike (dodjeljivanje stanova, stipendija, organiziranje odmora, izleta i drugih marginalnih nagrada) te za različite oblike pravne pomoći radnicima”. Sindikati su u osnovi bili dio državnog aparata. Nakon raspada Jugoslavije stvari su samo krenule na gore:
“Slabost sindikata u razdoblju socijalizma, prema tome, pojačana je nakon postsocijalističkih promjena, kad se sindikati nisu uspjeli preorijentirati kako bi branili interese svojih članova u novom kapitalističkom okruženju”.
Tekstilna industrija imala je najveću stopu rasta produktivnosti i najveću stopu izvoza
Socijalistička revolucija nije riješila pitanje patrijarhalne dominacije, iako je osporila tradicionalne patrijarhalne poglede koji su bili ukorijenjeni u ruralnom životu i njegovoj rodnoj podjeli rada: “Čak su i u međuratnoj Jugoslaviji patrijarhalne prakse uvelike ovisile o različitim regionalnim tradicijama i povijesnim nasljeđima. Međutim, podređenost i eksploatacija žena u ruralnim područjima bila je široko rasprostranjena i općenito vezana za hijerarhije na temelju spola i dobi koje su bile tipične za prošireno kućanstvo, zadrugu”.
Ravnopravnost žena upisana je u Ustav Jugoslavije iz 1946. godine, kao i socijalna zaštita majki i djece: “Međutim, radnici, a posebno radnice, početkom 1950-ih bili su daleko od toga da budu svjesni samoupravljači zaduženi za proizvodnju. U samim počecima rada tvornice samo su vrlo siromašne seoske djevojke prihvatile posao u tvornici, dok su zajednica i lokalne obitelji smatrali nemoralnim da djevojke rade izvan doma”. Kao primjer koji odskače u pozitivnom smislu autorica navodi pulsku tekstilnu tvornicu Arena, koja je već 1972. bila opremljena klimatizacijskim sustavom, “prije svih većih pulskih hotela”. Tvornička kantina pretvorena je u moderan restoran, a postojale su i dobro opremljene kupaonice za radnice u vrijeme kad dobar dio radnica nije imao kupaonicu u kući.
“Sedamdesetih godina pokrenuta je i tvornička klinika koja je imala liječnika i medicinsku sestru, kao i ginekologe, ortopede, stomatologe i oftalmologe koji su povremeno posjećivali tvornicu. Čak je postojao i cvjećar zadužen za aranžiranje svježeg cvijeća u tvornici.”
Tijekom socijalističkog razdoblja, pogotovo 1970-ih i 1980-ih, naporan rad krojačica omogućio je procvat izvozno orijentirane proizvodnje odjeće. Tekstilna industrija imala je najveću stopu rasta produktivnosti i najveću stopu izvoza.
“Međutim, tekstilni radnici primaju najniže plaće. Uz jugoslavenski izvoz gotovih kolekcija, u kasnom socijalističkom razdoblju došlo je do povećanja podizvođačkih ugovora, tzv. lohn poslova, u kojima su radnici sastavljali već dizajnirane modele od materijala koje su dobili od klijenata na zapadu. Profitabilnost takvih sporazuma uglavnom se temeljila na jeftinoj radnoj snazi i bila je posljedica sve veće ovisnosti Jugoslavije o stranim kreditima, izvozu i tvrdim valutama.”
Bonfiglioli piše i o nevoljkosti tekstilnih radnica da uđu u Partiju. Jedna od radnica Arene, Ines, izjavila je da nije željela plaćati članarinu, da bi radije iskoristila taj novac da kupi nešto što joj je potrebno kod kuće. Pavlica, činovnica u Areni, rođena 1938., u Partiju je ušla 1973. Nije se mogla vjenčati u crkvi s obzirom na to da joj je budući suprug bio časnik u JNA, ali je ipak inzistirala da se njezina kći krsti. Jedna od Pavličinih sestara bila je časna sestra, pa nije bila spremna u potpunosti odustati od vjerskog odgoja. Pavlica je spomenula slučaj radnice Arene koju nisu htjeli primiti u Partiju jer je redovito prisustvovala misi: “Pavlica se prisjetila da je ta radnica jako plakala kad joj je odbijeno članstvo u Partiji”.
Nakon smrti Josipa Broza Tita, 1980., socijalistička Jugoslavija bila je zemlja puna političkih, socijalnih i ekonomskih proturječja, “osobito kao posljedica vanjskog duga i mjera štednje, što je rezultiralo inflacijom, povećanom nezaposlenošću, padom životnog standarda i nestašicama”: “Kad je riječ o industrijskoj proizvodnji, međutim, kriza 1980-ih čini se manje ozbiljnom, pogotovo ako se usporedi s desetljećima deindustrijalizacije i uništavanja industrijske proizvodnje koja su uslijedila nakon raspada Jugoslavije i jugoslavenskih ratova”.
Nakon rata, kad su socijalističke vlasti nacionalizirale privatne tvornice tekstila, većina tekstilnih radnika diljem zemlje živjela je u siromaštvu i oskudici
U tekstilnom sektoru osamdesete predstavljaju zlatno doba. Tvornice tekstila postale su simbol lokalne industrijske proizvodnje. Kao rezultat tranzicije, što pogotovo dolazi do izražaja tijekom globalne ekonomske krize iz 2008., mnoge bivše socijalističke tekstilne tvornice prošle su stečaj i zatvaranje. Tijekom jugoslavenskih ratova i u ranim i kasnijim fazama privatizacije, ekonomski pad, inflacija i nezaposlenost još su više rasli, što je dovelo do uništenja radnih mjesta i industrijskog razvoja: “U usporedbi s 1989. godinom, u 2003. godini realna bruto industrijska proizvodnja pala je za 87 posto u Bosni i Hercegovini (bez Republike Srpske), za 48 posto u Hrvatskoj, 61 posto u Srbiji i Crnoj Gori te 55 posto u Makedoniji”. Osamdesetih godina Jugoslavija je bila među vodećim svjetskim proizvođačima tekstila i odjeće: “U socijalističkom razdoblju tvornice tekstila u Jugoslaviji proizvodile su tzv. ‘cijele’ kolekcije za unutarnje i vanjsko tržište i izmještale proizvodnju u suradnji sa stranim tvrtkama, naročito tijekom 1970-ih i 1980-ih. Između 1990-ih i 2010-ih, mnoge ranije uspješne tvornice prošle su privatizaciju i restrukturiranje, a podugovaranje za zapadne klijente postalo je norma, dok su lokalni brendovi i kolekcije postupno nestali. Stečajevi i zatvaranje tvornica gurnuli su tisuće radnika u nezaposlenost”.
Krajem 1980-ih tekstilna industrija zapošljavala je oko 474.000 radnika, za razliku od oko 128.000 radnika koji su trenutačno zaposleni u sektoru diljem postjugoslavenske regije: “Na temelju takvih podataka može se zaključiti da je u tekstilnoj i odjevnoj industriji u proteklih 30 godina izgubljeno oko 350.000 radnih mjesta”.
S tim da je tekstilni sektor i dalje jedan od najslabije plaćenih, u kojemu vlada rodna diskriminacija, zato što 85 posto radnika čine žene.
Industrijska propast zahvatila je sve industrijske sektore diljem postjugoslavenskog prostora, a industrijska se baština često povezuje s nepoželjnom socijalističkom prošlošću. To se događa čak i u gradovima i regijama koje se percipiraju kao progresivne, poput Pule: “Od devedesetih godina Istrom upravlja lokalna regionalistička Istarska demokratska stranka (IDS), koja se protivi tvrdokornom hrvatskom nacionalizmu na temelju lokalnog regionalnog i multietničkog identiteta”. Međutim, kao i drugdje u regiji, pulske vlasti “podcjenjuju industrijsku baštinu grada, posebno u svrhu turističkog ‘rebrandinga’. Grad se pretvara u turističko središte i popularno primorsko odredište, a lokalni i nacionalni investitori planiraju izgraditi novu luksuznu marinu i turističko naselje u napuštenim prostorijama bivše jugoslavenske pomorske baze”. Brodogradilište Uljanik, osnovano kad je Pula bila dio Austro-Ugarske, jedan od simbola socijalističke industrije, prolazi duboku krizu: “Brodogradilište riskira zatvaranje zbog problema s likvidnošću (i, mnogi tvrde, namjernih planova da se industrijski div likvidira kako bi se dodatno proširili turistički kapaciteti grada)”. Simbolički položaj žena u postsocijalističkom razdoblju najbolje je sažela jedna bivša radnica Kamenskog: “Kad smo u Domovinskom ratu šile u tri smjene za našu vojsku, onda smo bile kuća evropske mode, kad smo šile odijela po mjeri za prvog hrvatskog predsjednika, bile smo kuća evropske mode, a sad kad tražimo plaće, samo smo kuća evropske sramote”.
Često se kod eminentnih stranih autora, kad pišu o ovim prostorima, događaju katastrofalne omaške. Ima ih, nažalost, i u ovoj sjajnoj studiji u kojoj autorica, osim što je uložila silan trud, pokazuje neskrivenu empatiju i poštovanje prema sugovornicama.
“Početkom veljače 2014. prosvjedu radnika pet deindustrijaliziranih tvornica (Pita, Poliolchem, Polihem, Guming i Konjuh) pridružili su se aktivisti civilnog društva u bivšem industrijskom gradu Tuzli, potaknuvši radikalne antivladine mobilizacije koje su kasnije postale poznate kao bosansko proljeće, a koje su se ubrzo proširile i na druge gradove u zemlji, uključujući Sarajevo. Radnici, studenti i aktivisti kasnije su organizirani u spontanim skupštinama pod nazivom ‘plenumi’, što je također dovelo do stvaranja novoga sindikata pod nazivom Solidarnost i nove političke stranke Građanska snaga”, piše Bonfiglioli.
Chiara Bonfiglioli, autorica znanstvene studije 'Žene i industrija na Balkanu: Uspon i pad tekstilne industrije u Jugoslaviji'
Ne znam tko je dao autorici informacije o ovom događaju, jer se ovdje zapravo radilo o nacionalističkom divljanju koje je zasjenilo radničke demonstracije u Tuzli i pokrenulo spiralu nasilja diljem Federacije BiH, koje nije imalo nikakvih dodirnih točaka s radničkim protestima u Tuzli, tijekom kojega je zapaljen Državni arhiv u Sarajevu, gdje je izgorjela neprocjenjiva povijesna građa.
“Savjetnici” Chiare Bonfiglioli zaboravili su joj spomenuti štrajk u sarajevskoj tkaonici ćilima, koji bi ovoj studiji dao još veću dubinu, prvi štrajk u povijesti Bosne i Hercegovine, koji su samoinicijativno organizirale neuke tkalje početkom 20. stoljeća, o čemu govori pripovijetka Ive Andrića “Štrajk u tkaonici ćilima”, prema kojoj je 1986. u režiji Uroša Kovačevića snimljena istoimena televizijska drama u kojoj su igrala neka od najvećih glumačkih imena s ovih prostora, poput Ljube Tadića i Bogdana Diklića. Prenijet ću jedan odlomak iz Andrićeve priče koji pokazuje nevjerojatnu bliskost sarajevskih štrajkačica i hrabrih, samosvjesnih žena koje opisuje Chiara Bonfiglioli: “Ljudi su se iskupljali na ulici da slušaju kako uhapšene ‘ćilimuše’ pevaju. Policija je rasterivala svet i pri tome su nastajala nova hapšenja, a svet se ipak nije dao rasterati, nego se skupljao na drugim mestima, malo podalje. U kancelarijama policijske direkcije teško se radilo. Direktor Kotas, ogroman čovek sa mrkom bradom prosečenom po sredini kao u cara Franca Jozefa, bio je izvan sebe od besa. Naređivao je da se zaustavi to pevanje, koje je iz zatvora dopiralo do njega kao nepodnošljiv lelek i smetalo mu u radu, sramotilo ga pred strankama koje je primao. A radnice su pevale. Kratki prekidi nisu značili za direktora odmor, jer su prolazili u nervoznom očekivanju nove pesme. Ne znajući još nikakvih borbenih pesama, one su pevale svoje obične pesme, ženske, ljubavne, kojih su pune sirotinjske kuće po Bosni. Ali glavno je da ne ćute i da neće da umuknu”. (Među “ćilimušama”, prema nekim izvorima, bila je i majka budućeg nobelovca.)
