KSENIJA URLIČIĆ (1939.2026.)
Možda to današnjoj, sve malobrojnijoj i sve starijoj TV publici, i nije tako važno, ali nekoć se u eter nije moglo ako nemate otmjen, školovan glas, perfektnu dikciju, ugodan ton i savršene naglaske. Spikeri i spikerice TV Zagreb bili su praznik za uho - te zvonke, gotovo himnički elegantne glasove ne možete zaboraviti. Ksenija Urličić, Željka Fattorini, Jasmina Nikić, Vesna Spinčić Prelog, Helga Vlahović i, prije njih, prerano umrla Gordana Bonetti s pravom se nazivaju legendama. Današnje vrijeme, današnji medijski krajolik - stotine TV programa, TikTok i druge mreže, internet kao takav i nezainteresiranost urednika za školovanje dikcije vode prema zaključku da ta generacija neće imati ravnopravne nasljednike, možda tek pojedinačno iskoči netko.
Ksenija Urličić bila je samosvjesna žena, u svakom trenutku elegantna, otmjena i dostojanstvena kao malo tko. Fascinirala je kao ličnost. Rođena 7. prosinca 1939. godine kao najmlađe dijete u uglednoj obitelji put prema statusu ekranske dive započela je posve slučajno, i to zahvaljujući - sportu. Kao 16-godišnja gimnazijalka, zbog svojih vještina u plivanju i skakanju u vodu, dobila je glavnu ulogu u filmu “Mala Jole” redatelja Nikše Fulgosija. Stvar nije zvučala obećavajuće kako se čini. Film nikad nije dovršen, naporna snimanja trajno su je odvratila od glumačke karijere, no kao u Coelhovim pričama, kad se jedna vrata zatvore, otvore se druga. Fulgosijev pomoćnik bio je slavni Ivan Hetrich. On je uočio njezin fotogenični šarm i dikciju pa ju je 1958. godine pozvao na audiciju za najavljivačicu na Televiziji Zagreb. Usporedo s prvim koracima pred kamerama, koje je u početku smatrala samo “finim studentskim honorarčićem”, Ksenija je na Filozofskom fakultetu studirala i diplomirala romanistiku. Nakon diplome na televiziju dolazi prevoditi filmove, no magija ekrana već ju je potpuno zarobila. Prošla je najstrpljiviji mogući put - od najavljivačice i spikerice informativnih emisija do autorice velikih reporterskih projekata, da bi devedesetih postala apsolutna vladarica zabavnog programa, urednica koja je naciju držala prikovanu uz ekrane.
“Mi smo se sve razvijale s novim medijem koji je bio vrlo atraktivan. Svakodnevno smo ulazile u domove ljudi. Zajedno smo prešle granicu iz crno-bijele u sliku u boji i ostale smo u nekom neizbrisivom kolektivnom sjećanju”, rekla je Slobodnoj. Netko je za gospođu Urličić posudio nadimak Margaret Thatcher, i taj joj se doživotno zalijepio - odgovarao je njezinu karakteru. “Ako je taj nadimak sinonim za rad, red i disciplinu, nemam ništa protiv njega. Taj moj ‘čelik’ na površinu bi izbijao samo zbog dobrobiti projekata, zbog čega sam znala biti oštra, pa i neugodna”, rekla je Ksenija. Ali plijenila je pozornost na sve načine: Miroslav Lilić pisao joj je ljubavna pisma potpisivana krvlju, pseudonimom, no prepoznala ga je po rukopisu. Kasnije su se, desetljećima, oboje tome smijali. Pod njezinom su palicom nastali najveći televizijski spektakli devedesetih poput “Sedme noći”, “Krušaka i jabuka”, “Je l’ me netko tražio” i “Turbo limach showa”. Njezina je strogoća bila legendarna, no suradnici su znali da posjeduje izniman njuh za talente, lansiravši brojna poznata voditeljska lica. Duško Ćurlić se u razgovoru za Novi list prisjetio njezina ključnog i duhovitog kreda: “Zabava je ozbiljna stvar”. Ksenija Urličić bila je idejna začetnica i “mama” domaće Dore. Festival je nazvala po Dori Pejačević. Kao šefica hrvatske delegacije na Eurosongu uvela je visoke standarde profesionalizma koji su devedesetih donijeli povijesne uspjehe. Nakon kraja karijere počela je s ljubavlju obrađivati svoj vrt, koji je dobivao nagrade kao najljepši u gradu. Njezina životna ljubavna priča započela je 1966. godine na Televiziji Zagreb, gdje je upoznala inženjera tehnike i kasnijeg tehničkog direktora HRT-a Ivicu Icu Urličića. Ksenija se za naš portal Miss7 u jednom od zadnjih intervjua kroz smijeh prisjetila kako mu je namjerno pokvarila tranzistor ne bi li privukla njegovu pozornost. Uspjelo joj je. U braku su proveli 60 godina, a nakon što je Ivica preminuo 12. kolovoza 2026., otišla je za njim u razmaku od svega 19 dana.
STJEPAN JIMMY STANIĆ (1929.-2026.)
“Bio je festival na Bundeku, Kukus je nastupao. Prije njihova seta Hiljson je otišao do šanka. Tamo mu je uletio Jimmy Stanić sa starom forom: ‘Halo, prosim, mladi gospon, imate farcajg?’. I kako je Hilje stavio ruku u džep, tako ga je Jimmy potegao šakom. Srušio se, pokušao dići, ali ga je Stanić sa štapom, mesinganim krajem, opalio po licu i počeo cipelariti. “Pečku bum ti zaštopal, ti jen auzvinklani aufingeru! Auzglajzal bum te!”, urlao je Jimmy. Svakim zamahom nova linija krvi po šanku. Ljudi vrište, osiguranje doletava, ne usude se prići bliže. Hilje krvav pokušava otpuzati, Jimmy stoji iznad njega i vitla. ‘Zbehandlal bum ti milostivu mamicu, čim te forhaltam pod nahtkasl! Ti buš Agramerima raufal, rinzolu!’. I još ga je jednom okinuo. Hilje se srušio i nije micao. Svi u šoku, samo gledaju.
Jimmy se okrene prema konobaru, krv mu po licu, po naočalama, po bijelom sakou i kaže: ‘Kelner, prosim jeden škropec, a za špilšule (pokaže na Hilju), jen gusti sa šlagecom’. I krene pljesak.”
Ovako bi vječni fakin Jimmy ispratio sam sebe na onu drugu, pomoćnu scenu, ali kako to još nikome nije uspjelo, učinili su to poštovatelji njegova talenta, to jest njegovih mnogostrukih talenata - pjevačkog, humorističkog, zabavljačkog, scenskog i drugih, pa su mu na dan smrti objavili ovu, urnebesno duhovitu, satiričku crticu.
Rođen je 20. siječnja 1929. godine u Zagrebu kao najmlađi od četvorice braće. Nakon rata okreće se glazbi. Iako je počeo s tamburicom, njegova najveća ljubav postaju jazz i američki crooneri. Najšašaviji trenutak karijere dogodio mu se 1956. godine u Zagrebu, kad je u Studentskom centru nastupao legendarni trubač Dizzy Gillespie. Dizzyjev kontrabasist Nelson Boyd zapeo je u Rimu, a organizatori su u panici tražili zamjenu. Dok su se drugi školovani glazbenici skrivali iza instrumenata, Jimmy je iskoračio na pozornicu. Bez ijedne probe odsvirao je maestralno. Oduševljeni Gillespie odmah mu je ponudio mjesto u orkestru i svjetsku turneju. No zbog neke pošalice vlasti su mu odbile izdati putovnicu. Svjetska jazz karijera propala je na šalteru, ali Jimmy je ostao vjeran svojem Zagrebu.
Bilo je to vrijeme nježnosti, barem u glazbi.
Debitantsku ploču “Cowboy Jimmy”, čitamo u tekstu Siniše Škarice, “snimio je slučajno, kao član Vokalnog ansambla Nikice Kalogjere. Zahvaljujući nadimku Jimmy (a ne obrnuto!), dopao ga je taj pseudo C&W švicarsko-njemačkog podrijetla kad ga je šef Nikica pozvao našalivši se: ‘Jimmy, imamo za tebe pjesmu po mjeri - Cowboy Jimmy!’. Tako je svojim premijernim tvrdim singlom na 78 okretaja godinama, tih 50-ih, svakodnevno jahao radio valovima”. Škarica dalje niže diskografiju Jimmyjevih ranih dana: “Slična će biti i sljedeća uspješnica ‘Mladi poštar’, koju je snimio 1956. (strana B: ‘Čekat ću’), s još tri ‘tvrda’ singla nafilana američkim standardima s prilogom domaćeg noveltyja (‘They Can Take’ i ‘My Heart Stood Still’; ‘Don’t Blame Me i Take A Chance On Love’; ‘Zlatne minđuše/Golden Earrings’ i ‘Mali Bam’). Sve to uz beogradski ansambl rođenog Zagrepčanina Aleksandra Nećaka, tijekom Jimmyjeva intenzivna treniranja noćnog života u glavnom gradu tadašnje države”. Slavni šlager “Jutro će promijeniti sve”, prvi put izveden 1968. godine na Opatijskom festivalu, njegova je uspješnica, iako to mnogi ne znaju. To je ozbiljna, sentimentalna i duboka balada, koju su istovremeno izvodili Indexi i on, ultimativni klasik koji su napisali Petko Kantardžijev-Mlinac (glazba) i Ivica Krajač (tekst). Ostala je popularna do danas. U Beogradu je čak snimljena serija koja se zove “Jutro će promeniti sve”. Bio je jednako zaljubljen u jazz kao i u sevdalinke. Nije nastupao jedino u operi, jer “čovjek je ‘tica koja voli slobodu”, a opera zahtijeva ropsku disciplinu i rad. S jednom je kolegicom, rekao je, pjevao “kao vulkan”. Kad je kolegicu pitao što to znači, rekla mu je: “Svega ste me popljuvali”. Bio je beskrajno pristojan, taj fakin sa zagrebačkih ulica. “Volio sam sevdah, a ono drugo, kak’ se ono zove...”, zapitao je novinara. “Novokomponirane”, pomogao mu je novinar. “Da, to, to je bila komercijala”, rekao je nježno Jimmy. Jimmy Stanić nije bio samo enciklopedija jazza, već i bon-tona, iako je katkad pjevao pjesmice na rubu opscenosti, poput famozne “Gospe Jele”, koju je snimio kao duet sa suprugom Barbarom Trohar, koju je upoznao krajem sedamdesetih. Nakon dugogodišnjeg udvaranja vjenčali su se tek kad je Jimmy navršio 60 godina. Bio je to njegov prvi i jedini brak. Postali su nerazdvojni na pozornici i izvan nje.
