Drugu Smrti, kažu, s primjedbama na život, odlaze samo samoubojice, posvećenici grizodušja i jurodivi. Odlazi još jedna skupina: majke da spašavaju odvedene sinove i sestre da spašavaju odvedenu braću. Urede se najbolje što znaju, ne bi li u njima drug Smrt prepoznao zgodne žene, a ne matere i sestre neprijatelja socijalizma. Drug Smrt, naime, osim što je bio tako neumoljivo smrtonosan, bio je i zavodnik. Osjetljiv na ženske čari, kao tijelo ljudsko na metak.

I pošla je tako moja draga mamica, nastavila je govoriti Olga Ismailovna, da spašava drugog sina, nakon što je izgubila prvog. A kako ga je izgubila? Tako što ga je poslala Hitleru, u njegovu vojsku, uvjerena da će tako najprije spasiti glavu. Gurnula ga je u izdaju, a sad bi drugog da spasi od druga Smrti, nakon što ga je već spašavala od Nijemaca… Sa stanovišta revolucionarne pravde i zdravog razuma, moja draga mamica počinila je gotovo sva najgora zlodjela našega doba, izdala je domovinu i socijalizam, rođenog sina nagovorila je na najgore zlo, na grijeh po svemu gori i strašniji od grijeha naših praroditelja, da bi onda i s drugim sinom, pod teretom vlastite savjesti i u ponešto različitim privatnim i povijesnim okolnostima, naumila učiniti to isto. A mene, svoju malenu djevojčicu, ostavila je samu doma, govoreći mi da će se možda vratiti, ali ako se ne vrati, neka se sama pobrinem za sebe. Kad nastupe posljednja doba, matere će sinove spašavati od neumitnosti historijskog i čovječanskog usuda, a kćeri neka se same snađu. Tako je mislila draga moja mamica, tako mi je govorila dok je odlazila, kazuje Olga Ismailovna. Tako mi je govorila dok je na noge navlačila kurvanjske crvene cipelice. Парижские каблуки, tako ih je zvala, stajale su iza stakla, u kuhinjskoj kredenci, gdje u muškim domovima stoji pištolj, bodež, sablja… Nikad prije парижские каблуки draga moja mamica nije navukla na svoja grizodušna stopala. Stajale su tako, crvene te cipelice, od vremena našeg rođenja, ili još od vremena slavnoga Oktobra, čekajući taj strašni dan da budu upotrijebljene. Ali kad ih je obula, bile su joj kao salivene. Kao pištolj u očinskoj ruci, čija drška je načinjena prema dlanu i prstima koji miluju naše dječje glavice, tamo su парижские каблуки obujmili stopala naše drage mamice. Pogledala me je, govori Olga Ismailovna, kao da me gleda posljednji put, i krenula prema posljednjem ishodištu u Volodimirskoj broj 33, da od druga Smrti izmoli milost.

Što bi se dogodilo da joj na pola puta nije pukla potpetica? Kako eros nema tu moć da nadjača neumitnost revolucionarne pravde, drug bi Smrt našu dragu mamicu, čiji jedan je sin pao kao narodni izdajnik i krvnik sovjetskog naroda, a drugi se tek kandidirao za tu ulogu, ustrijelio kao zadnju fašističku kučku. Govorkalo se, mamica je bila u toku s tom jezivom pripoviješću, koja se prenosila od usta do usta, uglavnom među kijevskim majkama, koje su pokušavale spasiti svoje do sad pretekle i preostale sinove od odlaska na front ili od smrtne kazne za dezerterstvo, što je drug Smrt učinio s izvijesnom drugaricom Evgenijom Jakovljevnom Štajn - moguće da to i nije njezino pravo ime, ali sve su je kroz šapat baš tako navodile - Jevrejkom, čija su dva sina i kći pale braneći domovinu, a ona je u podrumu skrivala najmlađeg, osamnaestogodišnjeg sina Isaka, da ga ne odvedu na front.

Товарищ Смерть naredio je Evgeniji Jakovljevnoj da pred njim klekne. Otvorio je rasporak, naredio joj da u usta primi njegov njegov erektirani penis, эрегированный пенис, izgovorila je Olga Ismailovna, smjerno sklanjavši pogled. Ona je to učinila, premda nije znala da se takvo što u svijetu radi, ali na sve je bila spremna da spasi sina. Товарищ Смерть uzeo je pištolj sa stola, prislonio ga na njezinu sljepoočnicu i bez razmišljanja opalio. Lubanja žene koja je čas ranije bila ispunjena strahom i užasom, većim i od Velike oktobarske revolucije i od Velikog domovinskog rata, razletjela se po prostoriji. Ostala su samo puste čeljusti i jezik, a na jeziku nedirnut, erektirani penis Grigorija Davidoviča.

-Ovako dezerterske majke! - obratio se krupnookom mladiću, još uvijek dječaku, koji se, s rukama okovanim na leđima, uvlačio u ugao sobe, ne dajući ni riječi od sebe. Naredio je da Isaka Jehudiča Štajna oslobode i puste na slobodu. Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, govorio je Grigorij Davidovič Čukovski, prva je na zemlji ostvarena zajednica slobodnih ljudi. Međutim, čovjek se od čovjeka razlikuje upravo po formi i sadržaju svoje slobode. Grigorij Davidovič presudio je kakva će biti Isakova sloboda kada mu je kao dezerteru poštedio život.

Olga Ismailovna svojom je pričom začarala D.-a. Slušao je, kako narod veli, netremice, ne trepćući, tako da mu se oko sušilo, pa se, malo pomalo, kroz njezinu priču okrenulo unutra, prema onome što su doživjeli on i svi njegovi. Ali to je bio samo početak. Majka njezina, kojoj Olga Ismailovna neće izgovoriti imena, spasila se tako što joj je pukla potpetica na cipeli. Ako je to bio spas, ako bi se moglo reći da je spašena tako što nije doživjela sudbinu kijevske Jevrejke Evgenije Jakovljevne Štajn, koja je, opet, svojim besprimjernim i neusporedivim junaštvom, koje se ne moće ni opričati a da se pritom ne izgubi razum, od smrti spasila najmlađeg sina Isaka, koji je, pravednom odlukom Grigorija Davidoviča Čudovskog, život platio razumom, te je od časa kad mu se pred očima raspukla majčina glava, glavinjao svijetom lud.

Ono što je D. suhih očiju čuo, i što je Olga Ismailovna dopričavala do duboko u noć, u baru hotela Uzbekistan u Taškentu, u priči sve strašnijoj, u kojoj već postoje i detalji koje na ovom mjestu ne možemo dalje prenositi, bilo mu je nekako blisko i poznato, poznavao je one o kojima je priča govorila, a u nekom je trenutku u toj njezinoj priči zatekao i sebe. Premda mu je pričaćica štedro nudila mater svoju kao svjedokinju - jer i D.-ova je majka isto tako sina izgubila kao neprijateljskog vojnika, da bi poslije njega, D.-a, spašavala da i njega vojska ne odvede i da i on glavu ne izgubi u ratu - i premda je D. u njezinoj priči vrlo jasno prepoznavao svoju priču, u čemu je slutio KGB ili tko zna koju obavještajnu službu, koja ga je obradila i koja mu je poslala ovu konjoglavu ženu da ga uzme pod svoje i očara, premda mu je, dakle, sve bilo jasno i blisko, nešto ga je vuklo prema onoj još mnogo strašnijoj i goroj priči o Židovki Evgeniji Jakovljevnoj i o mladiću koji je vidio nešto što nijedan sin nikad ne bi smio gledati.

Te je noći, bježeći od njezine priče, koja će mu, ipak, do jutra cijela biti ispripovijedana, D. je obljubio Olgu Ismailovnu Dostum. Zaustavljao ju je, neka više ne govori, ali ona nije prestajala. Potom je pio, pa je nju, kao i sebe nalijevao vodkom i gonio je da jede onaj crni kruh s kavijarom, crn i zemljan kao da zemlju jede, crni kruh zamiješen od brašna pod koje su svi mrtvi zakopani. Njezina priča bila je mučna i strašna, ne toliko zbog onog što se u priči zbilo, koliko zbog D.-ova dojma da mu se pred očima nanovo sastavlja jednom razbijeno zrcalo, čiji su staklići prethodno bili rasuti svud naokolo, po blatnjavim kakanjskim sokacima i glavnoj sarajevskoj ulici koja danas nosi Titovo ime, širom Jugoslavije i Balkana, pa preko Madžarske, Ukrajine i Rusije, sve do Moskve i do nepreglednih dubina svemira, sastavljaju se u priči Olge Ismailovne Dostum staklići razbijenog zrcala, rasutog u prošlost, sadašnjost, budućnost, i sve se to sad skuplja u nekom razornom pustošećem prepoznavanju.

-Но откуда вы всё это знаете?, pita je više puta tokom te noći.

Ona mu ne odgovara, ili se gorko osmjehuje.

-Но откуда вы всё это знаете?, pita je dok mu drži čelo nad zahodskih ponorom čučavca, nakon što je prvi put povratio.

-Я знаю всё. И я не знаю ничего, odgovarala mu je, a njemu bi se u njegovoj pijanoj glavi samo još više zavrtilo od njezina odgovora.