Talijanski redatelj Tinto Brass, koji je preminuo u 94. godini, ostao je upamćen prvenstveno po provokativnim ostvarenjima koja su desetljećima, pogotovo od sredine 1970-ih, kad nastaju dva njegova najvažnija ostvarenja, filmovi “Salon Kitty” (1976.) i “Kaligula” (1979.), izazivali burne reakcije publike i kritike. To se posebno odnosi na povijesni spektakl “Kaligula”, čiju su produkciju obilježili skandali, sukobi i problemi s cenzurom. Brass je tijekom višedesetljetne karijere izgradio reputaciju autora koji nije zazirao od kontroverznih tema, a njegovi filmovi nerijetko su se suočavali s cenzurom. Radio je u Francuskoj kinoteci, a surađivao je i s poznatim redateljima, među kojima se posebno ističe Roberto Rossellini. Upravo su ga ta iskustva usmjerila prema filmskoj režiji i oblikovala njegov osebujan autorski pristup, zbog kojega je početkom 1970-ih opisivan kao novi Michelangelo Antonioni.
Plakat filma 'Salon Kitty' iz 1976. godine
Iako je karijeru započeo eksperimentalnim i avangardnim ostvarenjima, široj publici ostao je najpoznatiji po, uvjetno rečeno, erotskim filmovima, među kojima posebno mjesto zauzimaju dva spomenuta filma. Oba ova ostvarenja zapravo su mračni i sjajno režirani filmovi o zloporabi moći i nasilju povezanim s tim. “Salon Kitty” i “Kaligula” su erotski filmovi, da navedem primjer koji mi prvi pada na pamet, u istoj mjeri u kojoj su “Kad jaganjci utihnu” Jonathana Demmea horor film. “Jaganjci” su, među ostalim, i horor film, ali to je samo jedna njegova dimenzija. Isto bi se, bez ikakvih ograda, moglo ustvrditi i za Tinta Brassa. “Salon Kitty” i “Kaligula” su uistinu i erotski filmovi, ali ni približno u tolikoj mjeri da bi ostali upamćeni isključivo po erotskim scenama. Kod Brassa, erotske scene nisu bile svrha same sebi, što je osnovna žanrovska karakteristika erotskih filmova, već su pomno uklopljene u jednu mnogo širu, dublju i mračniju priču. Povijesni spektakl “Kaligula”, najpoznatije Brassovo ostvarenje, u kojemu glume velike filmske zvijezde poput Hellen Mirren, Petera O’Toolea i Johna Gielguda, govori o usponu i padu rimskog cara Kaligule. Izvorni scenarist filma bio je poznati američki književnik Gore Vidal, čija su tri romana prevedena na hrvatski krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, koji je najpoznatiji po svojem povijesnom romanu “Julian” koji govori o rimskom caru Julianu Otpadniku, koji je u 4. stoljeću pokušao ponovno uspostaviti rimski politeizam kako bi se suprotstavio kršćanstvu. Producent filma bio je Bob Guccione, osnivač časopisa Penthouse, koji je angažirao Giancarla Luija da snimi postprodukcijske hardcore scene, značajno mijenjajući ton i stil filma. Film je najprije prikazan u talijanskim kinima 1979., a zatim sljedeće godine u Sjedinjenim Američkim Državama. “Kaligula” se suočio s pravnim problemima i kontroverzama zbog nasilnog i seksualnog sadržaja. Različite skraćene verzije objavljene su diljem svijeta, dok je njegova necenzurirana verzija i dalje zabranjena u nekoliko zemalja. “Ultimate Cut” verzija filma u trajanju od 178 minuta, koju je odobrio glumac Malcolm McDowell, koji u filmu igra Kaligulu, premijerno je prikazana na Filmskom festivalu u Cannesu 2023. godine, gdje je dobila povoljne kritike. Guccione je primijetio Brassa nakon velikog međunarodnog uspjeha njegova filma “Salon Kitty”, iznimno mračnog prikaza stvarnog nacističkog bordela u Berlinu koji se koristio za špijuniranje stranih dužnosnika. Vizualna estetika Brassova filma savršeno je odgovarala Guccioneovoj viziji velikog, dekadentnog i masovnog pornografskog filma. Brass je, nezadovoljan originalnim scenarijem, uveo u film scene orgija i mnoštvo golotinje, zbog čega se Vidal vrlo brzo javno odrekao filma i cijeloga projekta.
Povijesni spektakl ‘Kaligula’, najpoznatije Brassovo ostvarenje, u kojemu glume velike filmske zvijezde poput Malcolm Mcdowell, Hellen Mirren, Petera O’Toolea i Johna Gielguda, govori o usponu i padu rimskog cara Kaligule
Pravi medijski sukob nastao u fazi postprodukcije, kad se grubo umiješao sam producent Guccione. Bez Brassova znanja i službenog odobrenja, Guccione je samostalno angažirao modele iz svoga časopisa s kojima je naknadno snimio i jednostavno ubacio u film scene eksplicitnog, nesimuliranog hardcore seksa. Brass je bio izvan sebe od bijesa i osjećao se duboko izdan kao umjetnik. Njemu je time uskraćeno pravo na završnu montažu u koju je ulagao najveći dio svoje kreativne vizije, zbog čega je pokrenuo duge pravne bitke i konačno uspješno tužio moćne producente pred sudom. Cilj mu je bio zauvijek maknuti svoje ime s odjavne špice tog izrazito kontroverznog filma. Pristao je na kraju da ga se navede isključivo kao osobu zaduženu za glavnu fotografiju. Film je po izlasku dočekan na nož od strane ugledne kritike, ali je kasnije, ipak, stekao kultni status. Najbolje filmsko ostvarenje Tinta Brassa, po mojemu mišljenju, predstavlja film “Salon Kitty” koji se, apsolutno pogrešno, opisuje kao “erotska ratna drama”. Film je nastao u koprodukciji Italije, Francuske i Zapadne Njemačke, a temelji se na istoimenom romanu Petera Nordena, koji govori o stvarnoj operaciji “Salon Kitty”, koju je osmislio ambiciozni nacistički SS oficir Wallenberg, kojega u filmu igra Helmut Berger. Wallenberg je uoči Drugog svjetskog rata posebnu skupinu ženskih doušnica smjestio u berlinski luksuzni bordel s ciljem prikupljanja obavještajnih podataka o raznim važnim članovima nacističke stranke i stranim dostojanstvenicima. Zgrada se prisluškuje uređajima za prisluškivanje i drugom opremom za nadzor. Kritičari Brassov “Salon Kitty” smatraju pretečom podžanra nacističke eksploatacije koji uključuje naciste koji čine seksualne zločine, često kao nadzornice logora ili zatvora tijekom Drugog svjetskog rata. Većina slijedi formulu žena u zatvoru, preseljenih u koncentracijski logor, logor za istrebljenje ili nacistički bordel, s naglaskom na sadizam, krvoproliće i ponižavanje, koji su uglavnom snimani u Europi, odnosno u Italiji. Filmovi su kritički napadani i oštro cenzurirani, a podžanr je gotovo nestao do kraja 1970-ih.
Tinto Brass i ukrajinska glumica Julija Majarčuk na setu filma ‘Trasgredire’ 2000.
Jednu od glavnih uloga u filmu igra karizmatični Bekim Fehmiu, koji glumi pilota Luftwaffea, Hansa Reitera, koji se zaljubljuje u Wallenbergovu miljenicu Margheritu, koju igra Teresa Ann Savoy. Tijekom prvih nekoliko mjeseci rata Reiter, razočaran onim što je vidio na frontu, priznaje Margheriti da planira prebjeći. Ona podnosi izvješće u kojem tvrdi da je Reiter odani nacionalsocijalist, ali njegovo priznanje je ostalo na snimci, zbog čega je uhićen i pogubljen. Ključna scena filma, koja po suspensu više podsjeća na prozu Wolfganga Borcherta i Heinricha Bölla nego na scenu iz jednog “erotskog filma”, odvija se na berlinskom željezničkom kolodvoru, gdje se Margarita oprašta od Reitera, koji se vraća na front. “Europa je u plamenu, uništene kuće, polja u plamenu, mrtvi konji koji trunu na suncu... i ljudi, žene, djeca, gomile leševa. Tiha, deformirana tijela, naduvena i raspadnuta. Sve smo razorili! I ja sam ubijao te jadne ljude koji se nisu mogli braniti. Ljude koji proklinju, s rukama prema nebu... Jesam li ja za to rođen? Mislio sam da ću graditi kuće, stvarati prostor za život i ljubav. Umjesto toga, postao sam arhitekt groblja”, kaže vidno razočarani Reiter. Pri kraju filma Margherita otkriva prislušne uređaje i utvrđuje da kupaonice nisu ozvučene. Uz pomoć Dina (Stefano Satta Flores) nabavlja vlastiti uređaj za snimanje. Margherita uvlači Wallenberga u snimku gdje joj on govori da je otac njegove supruge bio Židov, da ne vjeruje u nacionalsocijalizam te da ima prljavštinu o cijeloj najvišoj nacističkoj hijerarhiji i da ih namjerava sve srušiti. Margherita odnosi snimku Wallenbergovim kolegama u SS-u, nakon čega je Wallenberg uhićen i strijeljan. Povijest filma obilježile su i propuštene prilike. Ulogu Hannibala Lectora u filmu “Kad jaganjci utihnu”, prije nego što je dodijeljena Anthonyju Hopkinsu, kojom se proslavio, odbio je niz velikih glumačkih imena, poput Jeremyja Ironsa, Roberta De Nira, Jacka Nicholsona, Roberta Duvalla, Patricka Stewarta, Johna Hurta, Christophera Lloyda... U filmskoj “povijesti propuštenih prilika” ostalo je upisano i ime Tinta Brassa, čiji je rani avangardni renome privukao i velike holivudske studije, pa mu je tako Warner Bros 1968. godine ponudio režiju filmske adaptacije kultnog distopijskog romana “Paklena naranča” engleskog književnika Anthonyja Burgessa, koji govori o maloljetnom delinkventu Alexu koji uživa u nasilju, odnosno “ultranasilju”. (Brass, navodno, nikad nije javno žalio zbog te propuštene prilike.) Kubrick, po mojemu mišljenju, bez obzira na to što njegova “Paklena naranča” uživa status neupitnog klasika, nije do kraja prenio duh Burgessova romana. Kubrick je više pažnje, čini mi se, posvetio visokostiliziranoj koreografiji nego filmskoj karakterizaciji likova. Iako će to nekome zvučati heretično, mišljenja sam da bi Brass, da je prihvatio režiju “Paklene naranče”, napravio možda bolji film od Kubricka, što na svoj način govori o podcijenjenosti ovoga redatelja.
