U obnovljenoj Galerija likovnih umjetnosti "Slavko Kopač" u Vinkovcima otvorena je u utorak velika izložba Vinkovčanina akademika Vanje Radauša, znamenitog hrvatskog kipara, slikara i pjesnika, sveučilišnog profesora te jednog od najplodnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća. Od tog autora slavnog "Bacača diska", postavljenog ispred maksimirskog stadiona, i Petrice Kerempuha u Zagrebu, izloženo je 25 radova, od kojih 11 iz fundusa Galerije likovnih umjetnosti "Slavko Kopač". Ostali eksponati dolaze iz Hrvatskog povijesnog muzeja, dok posebnu vrijednost donose dosad neizlagana djela iz privatnih zbirki, koja će publika prvi put moći doživjeti uživo. Izložba je zapravo svojevrsni apel za revitalizacijom njegova golemog opusa i njegovo adekvatno zbrinjavanje, a realizirana je u povodu 120. godišnjice rođenja Vanje Radauša, 80. godišnjice osnutka Gradskog muzeja Vinkovci te 60. godišnjice osnutka Galerije likovnih umjetnosti. Također, projekt je ostvaren u partnerstvu s Gliptotekom HAZU i Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti.
Vanja (Ivan) Radauš bio je nevjerojatno produktivan autor, koji je tijekom gotovo 40-godišnjeg stvaralaštva realizirao golem opus. Taj opus obuhvaća brojne kiparske, slikarske i grafičke cikluse, velik broj spomeničke i portretne plastike, više od tisuću crteža, nekoliko zbirki pjesama, kao što su “Slavonijo, zemljo plemenita” i “Kosilica vremena” te poema “Rekvijem za tifusare”, u kojima se bavio Slavonijom i motivima smrti i nasilja te velik broj snimljenih fotografija, ukoričenih u dvije fotomonografije. Napisao je i roman, koji je ostao neobjavljen. Bio je umjetnik neiscrpnih interesa, erudit i žestoki polemičar, koji je svojim radovima, posebno u kiparstvu, koji se kreću u modernističkim okvirima ekspresionizma, naturalizma, impresionizma i apstrakcije, ostavio snažan pečat. Radauš je bio i predstavnik Jugoslavije na Venecijanskom bijenalu 1950. godine zajedno s Vojinom Bakićem, Kostom Angeli Radovanijem i Zoranom Mušičem, a dobitnik je i brojnih nagrada među kojima se ističu Godišnja nagrada Vladimir Nazor za likovnu umjetnost 1959. i Nagrada AVNOJ-a 1967. godine.
Figure iz ciklusa Krvavi fašnik
No nije volio pričati o svom privatnom životu, stvarajući tako, nenamjerno, o sebi sliku samozatajnog umjetnika. “Da govorim o životu, o svom životu? Bez biografskih podataka, naravno... Pa, kratko: Ne sjećam se da sam ijedan dan prokartao. Svaki dan, pa i kad nisam radio, bio mi je ispunjen”, bilo je sve što je Radauš jednom ispričao o svojem privatnom životu. Ipak, nešto se saznalo o njegovoj osobnosti: u Mondrianu je prepoznavao čisti red Partenona, uživao je u silovitoj glazbi Musorgskog, Joycea je toliko volio da je uokvirio njegovu sliku, a iznad svega je obožavao Beethovena, kako je govorio, “veličanstvenog buntovnika koji je poderao ‘Heroiku’ komponiranu Napoleonu u čast jer se potonji prokurvao i od revolucionara postao upišani car”.
Vanja Radauš (Vinkovci, 1906. - Zagreb, 1975.) rođen je u obrtničkoj obitelji Franje i majke Terezije, rođene Andress, kao najstariji sin od petero djece.
Premda je bio rođeni Slavonac, kako je svojedobno ispričala za Jutarnji list njegova udovica Jelka Ribičić-Radauš, budući je kipar na temelju stasite fizionomije svojega pradjeda bio uvjeren da njegova obitelj vuče podrijetlo iz Ukrajine. Na geografskoj karti čak je pronašao selo Radauc! Tijekom školovanja u glasovitoj vinkovačkoj gimnaziji zainteresirao se za rusku avangardu. Kako mu je škola bila pored bolnice, penjao se na zid i gledao liječnike kako operiraju i režu noge. Jelka Radauš u spomenutom je članku napomenula da je ta sjećanja pretakao u skulpture još mnogo prije Akademije i umjetničke afirmacije. Također je samoinicijativno odlazio na predavanja o modernoj umjetnosti, koja je održavao Dragan Aleksić, prvi dadaist u tadašnjoj Jugoslaviji, čitao prvi avangardni časopis Zenit koji je uređivao Ljubomir Micić, a s obala Bosuta “vadio je velike grumene zemlje iz kojih je oblikovao različite iscerene likove koji su već tada dali naslutiti njegov put i razvoj”.
Radauš drži referat ‘O likovnoj umjetnosti’/Iz albuma Mladena Ivekovića Topusko, 1944.
No njegov talent za crtanje i modeliranje nije prepoznat u gimnaziji. U isto vrijeme, njegov otac, premda vrijedan i radišan kovač, potkivač, sedlar i tapetar, ali skromnih prihoda, jedva je prehranjivao ženu i petero djece. Zbog toga je želio da Vanja Radauš prekine školovanje i kao najstariji sin izuči tapetarski zanat i naslijedi očev posao. Međutim, on je prezirao tapetarstvo i molio je oca “da ga da u kovače”, što je bio i njegov djed po majci. U kasnijim godinama priznao je da su kontakt s radnicima u najranijoj mladosti, posebno s kovačima, kao i strahote Prvog svjetskog rata, ostavili tragove u njegovom poimanju života. Zato je s navršenih 17 godina odlučio studirati kiparstvo i, pobjegavši od kuće, zaputio se u Zagreb sa sandukom punim svojih radova. Budući da nije završio gimnaziju, morao je na prijemnom ispitu polagati gomilu testova, što ga je prilično ljutilo te je poslije često isticao: “Znam mnogo velikih intelektualaca koji nemaju te proklete mature i glupe gimnazije, ali znam i mnoge odlikaše sa sveučilišta, koji su se poslije dobivanja diplome izgubili u provinciji”. Sve je uspio položiti i upisao se na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt, što je bila potvrda njegova nesvakidašnjeg talenta.
Profesori su mu bili ugledni umjetnici, kao što su Robert Valdec, Ivan Meštrović i Robert Frangeš Mihanović, koji mu je govorio da “mora odlaziti na koncerte jer ima u sebi ritma”, a povijest umjetnosti predavao mu je Branko Šenoa. Na studiju je dobio i nadimak Vanja zbog svog rusofilstva. Diplomirao je 1930. godine pod mentorstvom slavnog Meštrovića, čiji je utjecaj vidljiv u stilizaciji njegovih studentskih radova. Radauševa buntovna priroda vrlo je lako prihvatila ideje koje nisu bile u skladu s tadašnjim režimom jer je on još na Akademiji pristupio studentskom marksističkom klubu i družio se s istaknutim komunistima, primjerice Augustom Cesarcem koji je za njega bio simbol revolucije jer je “cijeli život proveo po zatvorima i ćelijama”. Na stipendijskom boravku u Parizu, gdje je dijelio stan sa slikarom Antunom Motikom, upoznao se s radovima Watteaua, Rodina i Bourdellea, a u Italiji s Michelangelovim djelima, što ga je usmjerilo prema izražajnosti, pokretu i dramatici, što će postati trajnim obilježjem njegove skulpture. S obzirom na to da je živio u oskudici, prihvaćao je sve kiparske narudžbe pa tako za mauzolej u Otavicama kleše Meštrovićeve predloške u kamenu, u suradnji s Antunom Augustinčićem radi “Spomenik Petru Kočiću” u Banjoj Luci te oltarni reljef u kapeli Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata na Medvednici.
Ženski akt povinut naprijed, 1939. (do sada neviđeno djelo koje je inače u privatnom vlasništvu)
Nakon povratka iz Pariza, u ranim tridesetima, prirođena socijalna osjetljivost i strastven angažman približili su ga skupini Zemlja. Programska načela ove društveno osviještene i angažirane grupe ostat će njegov trajni ljudski i umjetnički izbor. Svoju prvu samostalnu izložbu imao je 1939. u salonu Ulrich u Zagrebu i na njoj se istaknuo naturalistički modeliranim figurama društvenih marginalaca, kao što su “Prosjak”, “Bludnica” i “Radnica”. Kao kontrapunkt takvim motivima pokazao je i aktove te izražajne portrete, primjerice, “Portret Beethovena”, od kojih neke izvodi u obojenom gipsu. Ti prizori s gradske periferije izazvali su šok, no usprkos tome svrstali su Radauša, kako piše Davorin Vujčić u deplijanu izložbe, u afirmirane i cijenjene hrvatske kipare.
Početkom četrdesetih godina počinje raditi kao nastavnik na Obrtnoj školi, njegovi radovi izlažu se na izložbama NDH, a on započinje, nadahnut Krležinim baladama, ciklus na temu Petrice Kerempuha koji se može vidjeti na zagrebačkoj Opatovini i u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici. Također radi portrete Vatroslava Lisinskoga i Ivana pl. Zajca za hrvatsko veleposlanstvo u Berlinu. Radi po narudžbi i klasičan portret Ante Pavelića, ali ga također interpretira i kao krvnika u sklopu ciklusa “Petrica i galženjaki”. Radauš se sve više protivi režimu NDH i s nekoliko istomišljenika iz svog ateliera bježi u jesen 1943. put Žumberka u partizane. Bio je to, kako je kazala Jelka Ribičić-Radauš, vrlo dramatičan odlazak jer ga je neposredno nakon odlaska tražila policija.
Na Žumberku Radauš nije umjetnički apstinirao. Zajedno sa Zlatkom Pricom i Nikolom Reiserom radi drvoreze za izradu plakata i partizanskih novina, a potom djeluje u Otočcu u kulturno-umjetničkom odsjeku ZAVNOH-a te na temu ratnih stradanja izvodi crteže, akvarele i linoreze tiskane 1944. na Petrovoj gori. Ti crteži kasnije su sakupljeni u grafičkoj mapi “Kronika”, a objavljeni pod naslovom “Mi pamtimo”, s autorovim predgovorom. Također radi u Topuskom u uredništvu Vjesnika i Naprijeda, te slika portrete suboraca, primjerice, dr. Ivana Ribara i Vladimira Nazora, s kojim je bio posebno blizak. Bio je i politički angažiran te je sudjelovao na Kongresu kulturnih radnika u Topuskom na kojem su bili i drugi umjetnici, kao što su Edo Murtić, Stjepan Rajković, Lela Čermak, Petar Šimaga, Zvonimir Agbaba i Vjekoslav Rukljač, a Radauš je držao referat “O likovnoj umjetnosti”. Također je sudjelovao na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a na kojemu je izabran za člana Predsjedništva. Iz partizana se vratio, osim s metkom u koljenu, i s vojničkim sandukom punim crteža i akvarela. Nakon oslobođenja Zagreba u svibnju 1945., Radauš se uključio, pun poleta i optimizma, u javni život sa željom da pridonosi afirmaciji novostvorene države: oblikuje službeni grb Narodne Republike Hrvatske, koji je bio u upotrebi od 1947. do 1990. godine, piše o likovnoj kulturi u Sovjetskom Savezu i shvaćanju umjetnosti Vladimira Iljiča Lenjina te postaje jednim od nositelja poslijeratne estetike socijalističkoga realizma, što je bilo vidljivo u partizanskim spomenicima. Međutim, Jelka Radauš naglašava: “Vanja se po završetku rata nije politički angažirao. On čak nije bio ni ljubimac komunističkog režima zato što se s puno toga nije slagao, a i bio je poznat kao Hrvat”.
Autoportret, Vanja Radauš
Kao Hrvat je početkom 70-ih otvoreno stao na stranu proljećara, na što režim nije blagonaklono gledao, te je na događaje tog doba ogorčeno reagirao metaforičnim ciklusima “Flora Croatica” i “Glagoljski alfabet/Crni herbarij”, u kojima prevladavaju životinjski i biljni motivi te mrtvačke glave. Vrijeme je uglavnom provodio na Akademiji i u atelieru na Zmajevcu, radeći i družeći se najčešće s dr. Olegom Mandićem, prof. Matkom Pejićem, akademikom Androm Mohorovičićem i pjesnikom Dragom Ivaniševićem.
Vrijeme Drugog svjetskog rata sudbonosno je odredilo, piše Davorin Vujčić, Radauševu ljudsku i umjetničku putanju. Možda niti jedan drugi hrvatski umjetnik nije tako sustavno prikazivao ratne užase, kao što je to činio Vanja Radauš, počevši od ciklusa “Danse Macabre”, nadahnutog Španjolskim građanskim ratom, gdje se pojavljuju dva važna motiva - motiv klonulosti i motiv lubanje kao univerzalni simbol ljudske prolaznosti, pa sve do ciklusa “Tifusari”, koji se smatra njegovim najzrelijim kiparskim ostvarenjem. Taj ciklus brončanih figura iz druge polovice pedesetih, postavljenih u spomen-parku Bijeli potoci–Kamensko kraj Korenice, predstavljaju, prema ocjeni Tatijane Gareljić, muzejske savjetnice Nacionalnog muzeja moderne umjetnost, izrazitu negaciju herojske patetike. “Nisam potpuno siguran da li to doista hodaju živi ili je ovo marš sjena koje bezizlazno odlaze u mračno podzemlje oca Dantea”, izjavio je godinama kasnije, napominjući da su ga progonili ti prizori, koje je gledao skriven u drveću s još osmoricom drugova, dok su bespomoćno promatrali “divljanje Nijemaca, ludovanje demona u nemirnim noćima, koji deru zaklane svinje ispod obješenih muškaraca i polumrtvih silovanih raskrečenih žena.”
Radauš je najširoj javnosti najpoznatiji po svojim antiratnim i antifašističkim ekspresivnim spomenicima, počevši od “Spomenika palim vojnicima u Prvom svjetskom ratu” na zagrebačkom Mirogoj, preko “Spomenika palim borcima i III. zasjedanju ZAVNOH-a” u Topuskom iz 1952., pa do “Spomenika ustanku naroda Hrvatske u Srbu” iz 1953., koji je devastiran 1995., a obnovljen šest godina kasnije. Autor je i nekoliko značajnih partizanskih spomenika koji su početkom devedesetih, zajedno s mnogim drugim antifašističkim spomenicima, podignutim u znak sjećanja na NOB i partizanske heroje, potpuno devastirani. To su “Spomenik Marku Oreškoviću” u tadašnjoj Titovoj Korenici, zatim “Spomenik žrtvama Jadovnog” u Jasikovcu kraj Gospića te “Spomenik palim borcima” u Karlovcu. I u rodnim Vinkovcima realizirao je “Spomenik palim borcima NOB-a”, a trag je ostavio i izvan Hrvatske, primjerice, realizirao je skulpturu “Bombaš” u Zemunu i “Ranjenik” u Beogradu. Treba spomenuti da je Radauš izradio još jednu varijantu skulpture “Ranjenik”, koja je 1951. postavljena u dvorištu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu.
Radauš je i autor ciklusa “Panopticum Croaticum” koji se svrstava u najosebujnija i najsamosvojnija kiparska ostvarenja u hrvatskoj skulpturi. Ciklus je inspiriran tjeskobnom lirikom Antuna Gustava Matoša i krležijanskom tezom o tragici hrvatskih povijesnih protagonista. Ciklus se sastoji od dviju cjelina, skupine figura “Suđenje” te fantazmagorične interpretacije tragičnih sudbina velikana hrvatske kulturne povijesti, od Vatroslava Lisinskog i Vjekoslava Karasa, preko Josipa Račića, Ivana Kozarac, Ivana Gorana Kovačića, do Augusta Cesarec i Slave Raškaj. Sa ciklusom “Panopticum Croaticum” nastavio je raditi ono što je njegov prijatelj, akademik i povjesničar umjetnosti Matko Pejić kasnije definirao kao “umjetnost smrti”, a njega nazvao “umjetnikom smrti”.
Grupa likovnih umjetnika u Topuskom, 1944. (slijeva nadesno: Edo Murtić, Stjepan Rajković, Lela Čermak, Petar Šimaga, Zvonimir Agbaba, Vanja Radauš i Vjekoslav Rukljač)
Dana 25. travnja 1975. Vjesnik je na naslovnici objavio: “Umro Vanja Radauš.” U članku je obznanjeno da je jedan od najvećih jugoslavenskih kipara iznenada preminuo u četvrtak u šezdesetdevetoj godini života. Pronađen je u svom ateljeu na Zmajevcu, upucan u srce. Pištolj je pronađen kraj njegovog tijela. Ubrzo se proširio glas da je umjetnik počinio samoubojstvo. Likovni Zagreb je bio konsterniran. “Ne mogu još uvijek shvatiti,” izjavio je Grga Novak za Večernji list, “Zar Vanja? Drugi su dugo vremena bili bolesni, a on je još prije dva dana bio kao gora.” Jelka Radauš pak tvrdi kako je točno da je “Vanju u trenutku znala razljutiti neka sitnica zbog čega bi od bijesa poludio”, ali je on, isto tako, “bio vesele naravi i često je pričao viceve na svoj račun” te kategorički odbija bilo kakve insinuacije o samoubojstvu. Dan nakon Radauševe smrti, Tito je njegovoj udovici Jelki Radauš poslao brzojav: “Njegovom smrću izgubili smo velikog vajara i istaknutog umjetnika. Jovanka i ja upućujemo Vama i porodici izraze dubokog saućešća.” Matko Peić je napisao: “Radauš je bio takav kakvoga poznamo zato što je od glave do pete bio artist, čovjek kojim je Umjetnost cirkulirala kao što mnogim ljudima cirkulira samo krv. Napokon: u hrvatskoj umjetnosti bilo je mnogo žrtava, a Radauš je jedna od najevidentnijih. Radauš je upravo umro od Umjetnosti.” Bez obzira na kojekakve insinuacije, Radauševa tragična smrt, koja je prouzročila nenadoknadiv gubitak u hrvatskom kiparstvu, nikad nije do kraja rasvijetljena.
"Posljednja organizirana izložba o Radaušu bila je izložba 'Vanja Radauš i Stipe Sikirica - dijalog učitelja i učenika', ostvarena 2006. godine suradnjom Gradske galerije Sikirica u Sinju i Gradskog muzeja Vinkovci, a ova sada izložba dio je jednog ciklusa posvećenog autorima koji su rodom iz Vinkovaca ili su ostavili neki trag u Vinkovcima. Ona je također nastala međumuzejskom suradnjom tako da su se u ovaj projekt uključili Gradski muzej Vinkovci, Gliptoteka HAZU i Nacionalni muzej moderne umjetnosti, a postav obuhvaća i građu koju smo posudili iz Hrvatskog povijesnog muzeja te djela koja se nalaze u privatnom vlasništvu", rekao nam je Zoran Šimunović, voditelj Galerije Slavko Kopač.
"Izloženo je 25 radova te je obuhvaćeno nekoliko njegovih ciklusa tako da izložba pruža jedan dobar presjek njegove karijere od 30-ih pa nadalje, a upravo se među tim ranim djelima iz 30-ih nalaze i tri rada koja do sada nikad nisu viđena, sva tri iz privatnog vlasništva, te se tome jako veselimo", ističe Šimunović.
Do sada nikada viđena djela Vanje Radauša uključuju "Konja" u bronci, nastalog krajem 1930-ih, "Ženski akt povinut naprijed" iz 1939. godine te "Muški torzo", također u bronci i također nastao krajem 1930-ih godina.
Izložbu prati i katalog, za koji je predgovor napisao dr. sc. Davorin Vujčić, koji je istaknuo kako "niti jedan kipar u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća nije bio toliko nespokojnog duha kao Vanja Radauš, toliko posvećen grozničavoj potrazi za likovnim izrazom kojim bi ispunio svoje emotivne i intelektualne potrebe, kojim bi otjelovio svoje traume i ushićenja".
"Vanja Radauš je bio jedan od naših najplodnijih kipara, reformator medalje i vehementan crtač, pjesnik objavljenih i neobjavljenih stihova, heritolog, erudit i polemičar, „posljednji naš renesansni umjetnik“, kako je rekao Krleža. Zaljubljenik u svoju Slavoniju, njenu povijest i baštinu, bio je jedan od osnivača Vinkovačkih jeseni. Slavonija je oblikovala njega, u istoj mjeri kako je on oblikovao njenu ilovaču. Bio je Šokac, a Slavonija je bila njegova doživotna kolijevka, trajna utjeha, sigurno i voljeno sidrište", napisao je Vujčić u predgovoru.
