Suočeni sa strahovima i paranojama tih ljudi, koji su oko osporavanja covida-19 ispleli raskošan trivijalni fanasy, u kojem se svaka tobožnja činjenica savršeno precizno uklapala u prethodno postavljene tobožnje činjenice, te je tako nastala moćna mentalna tvrđava, drugi su se ljudi, oni koji su na svojoj koži osjećali da bolest ipak postoji, počeli više plašiti onih koji agresivno tvrde da covida-19 nema, nego same bolesti i epidemije kojoj se ne vidi kraja.

Kada se suoče dva straha, tad može započeti rat. Kada društvo biva jasnom crtom podijeljeno na dva suprotstavljena strahovanja, taj rat se naziva građanskim ratom. (Bez obzira na to postoji li u svemu i vanjski agresor, a njega u ovom slučaju nije ni bilo.). Građanski rat oko covida-19 neće se povesti oružjem, ali će njegove posljedice na kraju sličiti posljedicama oružanih ratova. Tome će doprinijeti dolazak cjepiva, i prestravljenost nagacionista prema ideji da budu cijepljeni. Tako će se stvoriti antivakserski sustav folklornih vjerovanja, bogat i opsežan kao Frazerova "Zlatna grana", koji se se uzdizati u širu ideologiju, koja se nekoliko godina kasnije već tiče cjeline nečijih političkih, društvenih, svjetonazorskih, pa i moralnih stavova. Dvije će strane ostati podijeljene strahom, koji će biti biti trajno konzerviran u međusobnom prijeziru. Recimo, 2025. u Hrvatskoj će se sa stopostotnom sigurnošću moći zaključivati da ako je netko naš za Trumpa, tada je sigurno i antivakser, a vrlo vjerojatno je i mišljenja da covid-19 nikad nije postojao…

I tako je opet stigla zima, a nekoliko dana po zimskoj ravnodnevnici, tresnuo je potres na Baniji. Najprije, ranim jutrom 28. prosinca slabiji, pa sutradan u podne mnogo jači. U 12 sati i 19. minuta, sjedio sam 29. prosinca 2020. u svojoj fotelji, s kompjutorom u krilu, i slušao škripu armiranobetonske konstrukcije. Oko mene rušile su se piramide knjiga, a ja sam vrlo dugo zurio u tri planinske sličice. U dvije Jurkićeve Bosne, iz mladosti mojih None i Noneta, i u stakleni Tadićev "Sveti Rok", između njih. U objektivnom, ili u fizikalnom vremenu, prije nego što je Ana - još dok se treslo - zbunjeno prozborila: digni se!, možda nisu prošle ni tri sekunde, ali je u onom važnijem, subjektivnom vremenu prošlo nemjerljivo dugo razdoblje. Ne mogu ga drukčije nazvati nego razdoblje i ne mogu drukčije reći nego nemjerljivo dugo jer u hrvatskom jeziku ne postoje riječi ni pojmovi pomoću kojih bismo mogli fragmentirati subjektivno vrijeme.

Subjektivno vrijeme u našem govoru i diskursu postoji, možda, samo u onoj frazi, onom općem mjestu, da čovjeku u trenutku smrtne opasnosti, usred infarkta i prometne nesreće, dok leti u provaliju, kroz glavu prođe cijeli prethodni život. Kao i u svakoj drugoj frazi, ili kao što u stereotipima već biva, ne dogodi se baš to, nego se lošim riječima, rugobnom stilskom figurom, nastoji objasniti nešto za što govornik (ili još i gore: pisac) nema riječi. A to je ono dugo vrijeme, onaj vremenski procjep duži od života, što se najednom rastvori u tom odsudnom času. I premda se nisam stigao uplašiti, moj odsudni čas trajao je vrlo dugo. I moja zagledanost u tri sličice: dva nejednaka Jurkića, jedan rezigniran i slab, drugi od vrhunaca njegove umjetnosti, a između njih imaginarni "Sveti Rok" Stipana Tadića. Prva sličica (Jurkić) doslovna je, neproživljenja slika svijeta, druga sličica (Tadić) krajnje je imaginativno stanje, kada čovjek dopušta da mu mašta i sjećanje sasvim prekriju zbilju, treća je sličica (Jurkić) svijet stiliziran čovjekovim okom; metafizika krševitih bosanskih planinskih vrhova, Prenj, Vranica, Čvrsnica; prizor koji se razabire u molitvu, ono što i samom Bogu može biti interesantno, jer on, Bog, inače ne vidi svijet čovjekovim okom. Te tri sličice, i tri unutarnje senzacije: banalnost osjeta, rastvaranje mašte, slika koja najednom biva misao. Te tri senzacije čine tog trenutka cjelinu moje osobe.

Sve dok Ana ne izgovori: digni se!, a meni, prije nego što se dignem, prvi put na um pada da bi, nastavi li se potres, "Sveti Rok" mogao pasti i razbiti se. Sat ili dva kasnije, već smo u autu, vozimo se prema kući, i tamo u dnevnoj sobi zatičemo razbijene dragocjene vaze. (Njima je posvećena posljednja priča u knjizi "Trojica za Kartal".) Prvi povratku u stan staklenu sličicu Stipana Tadića skidam sa zida, pa je spremam na meko, u ormar među kapute, gdje će godinama stajati prije nego što je vratim na mjesto.

12. Milomir Kovačević Strašni: Dženaza, fotografija, Sarajevo 1992.

Neko svjetlo na ovoj fotografiji, izraz ženina lica, položaj glave, zatvorene, u se zagledane oči, krik upućen k nebu, pustom, praznom nebu, podsjete na Irenu Papas, na njenu Elektru, Helenu Trojansku, ili najprije Antigonu. Za razliku od većine Milomirovih fotografija, koje prikazuju ljude i svijet koje sam poznavao, ova je stilizirana, u svom izrazu daleka. Uzvišena, onako kako uzvišeno može biti samo ono što nam nije previše blisko. Uzvišeno je uvijek tuđe.

Slika prikazuje prizor dženaze, u Sarajevu 1992. Po svjetlu i odjeći, možda i po atmosferi, proljeće je ili rana jesen. Ono što sliku čini uzvišeno tuđom možda je udaljenost ovog oka, uma i srca od njezine biti ili njezinog dubinskog sadržaja. Do 1992. nisam poznavao nijednog ubijenog čovjeka. Ili sam iz viđenja znao ponekog od ubijenih 1991. u Dubrovniku i Vukovaru: Milana Milišića vidio sam jednom na književnoj večeri, Sinišu Glavaševića viđao sam po fakultetskoj auli i u buffetu, ali Siniša u proljeće 1992. nije bio među ubijenima, on je tad bio nestali. Osim toga, sve je to bilo tamo, a ne ovdje. Ovdje, svi su još uvijek bili živi, ili su umirali isključivo od vlastite smrti, ili u prometnim nesrećama. A to nisu situacije u kojima bih se mogao poistovijetiti, ili povjerovati kako je smrt pitanje slučajnosti, kako je smrt lako zamjenjiva, i prelazi s jednog lica na drugo, kao ptičje perce na povjetarcu kafane Pošta, u Sarajevu, koje neprimjetno leti s tvog lakta na moje rame, pa na njegovo uho, sve dok ne završi vrh pivske pjene nepoznatog čovjeka.

U travnju 1992. započinje rat u Sarajevu, i nakon straha od prvih rafala i eksplozija koje u životu čujemo, smrt stiže kao iznenađenje. Kao čudo o kojem ne znaš ništa, greška koja se ubrzo mora ispraviti. Nešto što je u svakom pogledu strano tvom svijetu. Ova fotografija slika je tog vremena, koje će kratko potrajati, sve dok se mrtvi ne namnože, a strah se ne razrijedi i ne raščini. Smrt tad postaje navika, a ljudima se preko lica navlači smiješak patnje. I sve biva kako treba biti u ratu, i kako se onda pamti nakon rata. Prvotno čuđenje je zaboravljeno.

13. Nepoznati fotograf: portret učenika M.J., Drvenik 1972.

Dvaput je tokom školske godine 1972/73. fotograf dolazio u područnu školu u Donjoj vali (Drvenik kod Makarske). Drugi put došao je posljednjeg tjedna nastave, početkom lipnja 1973, onoga tjedna kada mene više nije bilo u učionici, jer me je učiteljica Nada Kostanić pustila da ranije odem. Selili smo se u Sarajevo, u spačeku barbe Nacija, pa je Nona zamolila učiteljicu da izostanem tog posljednjeg tjedna. Moj odlazak nije bio dobrovoljan - a što je uopće u tim djetinjstvima bilo dobrovoljno? - niti je to presađivanje iz Drvenika u daleki grad provedeno bez posljedica, mislim da ih osjećam i danas, tako da sam sklon o sebi misliti kroz tri života i dva progonstva, s intermezzom. Prvi je život protekao od prvih sjećanja do 9. lipnja 1973, drugi je život tekao od 10. lipnja 1973. do 5. travnja 1992. kada su pale prve minobacačke granate na Sarajevo; tada je započeo intermezzo, koji je potrajao sve do onoga jesenjeg dana 2003, kada sam činom ovjere kupoprodajnog ugovora za svoj zagrebački stan konačno prihvatio da je rat završen, ali i da neće biti nastavka života koji je prekinut s ratom.

Desetak dana po doseljenju u Sarajevo, u poštanski sandučić na Sepetarevac 23 stiže koverta na kojoj je, urednim i lijepim rukopisom učiteljice Nade bilo ispisano moje ime i prezime. Koverta je bila plave boje, s dvije markice s istim profilnim portretom Josipa Broza Tita, jedna crvena, druga zelena. Unutra bilo je kratko pisamce i fotografija, snimljena kraj spomenika ispred škole. Na fotografiji: troje učenika prvog i četvero drugog razreda, s učiteljicom. Na stražnjoj strani potpisi su mojih razrednih drugarica i drugova. Do danas me, kad god naiđem na ovu sliku, obuzme ista davna žalost, teško opisiva. Moj izostanak s fotografije, koji će ujedno značiti i izostanak iz cijeloga jednog života, što ga, eto, nije bilo, jer sam, mimo svoje volje, preseljen u Sarajevo, žalosti me trajno, kao što svakog prognanika, bilo gdje na svijetu, žaloste svi njegovi progonstvom propušteni životni kontinuiteti. Možda bi moj život, da nije bilo tog odlaska, bio teži i nesretniji, možda sam odlaskom u Sarajevo propustio velika iskušenja i nevolje, ali taj prvi život bio je više moj od drugog koji je umjesto njega uslijedio, kao što će i drugi život biti više moj od trećeg života koji sam poživio nakon dugog intermezza.