Godine će proći prije nego što pronađem način i pređem iz tog života u neki koji će kremšniti biti bliži, ili u kojem ću makar sporije prolaziti pokraj tog izloga. U međuvremenu, prije nego što ta sumorna veza dotraje, kremšnita će me susresti u tom drugom, Vaništinom obliku. Gledat ću tad u tu sliku, ustvari u njezinu reprodukciju, otisnutu u nekoj monografiji, opčinjen njezinim značenjem u mom životu, pričom koja je o toj istoj kremšniti ispripovijedana prije nego što sam je vidio na slici, a onda i njezinim povijesnim smislom i kontekstom.

Dok on 1958. slika taj maleni kolač, na širokoj, pustoj i bezobličnoj plohi boje leda, dok slika tu minijaturnu kremšnitu na ionako malo platnu, jugoslavensko društvo je upravo na izlasku iz onoga dugog i sumornog poslijeraća. Do 1948. trajale su strahotne godine Titovog staljinizma, partizanske retorzije i ranojutarnjih odvođenja onih koji su zbog nečega bili krivi. Zatim je započela era Informbiroa, razlaz sa Sovjetima, strah da će Crvena armija provaliti preko granice, Goli otok i strepnja od krivo izgovorenih riječi i vlastite nedovoljne odlučnosti u obrani tekovina revolucije. Onda, u ožujku 1953. umire Staljin, malo zatim Hruščov dolazi u Beograd, Titu na poklonjenje. A malo prije toga, u nedjelju 5. listopada 1952, na trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije, u Ljubljani, Miroslav Krleža drži svoj čuveni govor, koji otvara pitanjem reagira li hrvatska književnost na pravi način u vezi onoga što se zbiva između nas i Kremlja.

Vrijeme je, dakle, od nevremena. Ali koje to hrvatsko doba nije vrijeme od nevremena? Čovjekovo je, međutim, da živi s vlastitom tjeskobom i da je nekako nastoji uskladiti i harmonizirati s tjeskobom društvenog vremena. Harmonija stvorena između čovjekove duše i njezine unutarnje tjeskobe s jedne strane, i tjeskobe povijesti s druge strane, čini umjetnost Vaništine “Kremšnite” iz 1958. Osjećam divljenje prema toj slici, koju ću prvi put uživo vidjeti 2002. godine.

U petak, datuma koji ostaje neupamćen, u deset ujutru, stižem kod Vanište. Rukujemo se, slikar ima vrlo usku ruku, niži je od mene, teško mu lovim pogled. Postavlja me da sjedim nastuprot prozoru, tako da na mene pada svjetlo, dok on ostaje u sjeni. Govori vrlo tiho, ali tako da ono što kaže zvuči važno. Nedavno sam, kaže, pisao o knjizi “Smrt” Vladimira Jankélévitcha, koju bi on volio nabaviti, ali je objavljena samo u Sarajevu. Možda vam je mogu nabaviti, kažem. Revanširajući mi se za tu knjigu, Vaništa mi je darovao nekoliko svojih grafika: portrete Miroslava Krleže. “Vrijeme dolazi po mene”, mirno je obrazložio svoj interes za Jankélévitchevu knjigu, “moram se pripremiti”.

Dok smo prvi put sjedili ispitivao me je o svemu i svačemu. Za razliku od Murtića koji je mnogo govorio, i uživao je svoje riječi utiskivati u ljude kao u meku glinu, Vaništa je slušao. I bio je u tome vrlo vješt. Osjećao sam se potpuno izloženim. Moje grimase, kretnje rukama, riječi koje sam izgovarao. Ali ta izloženost nije bila opasna. Svaki put kada bih poslije sjedio kod Vanište, a posljednji put ću ga obići godine 2016, kad do kraja ostaje još manje od dvije godine, imao sam osjećaj posljednjeg dana Svijeta. Ali nije u tome bilo ništa strašno. Ako bi se kraj Svijeta dočekivao kao što se dočekuje Božić, onda bi to najbolje bilo u ateljeu, kod Josipa Vanište.

U jednom trenutku zatražio je da mu dam svoj broj telefona. To me je iznenadilo. Broj je zapisao u adresar, koji je bio od dlana manji. Izdiktirao mi je svoj broj, telefoni su još uvijek bili vezani žicom uza zid. Godinama kasnije razmijenit ćemo i brojeve mobilnih telefona, ali ne pamtim da smo ikad međusobno telefonirali. Vjerojatno jesmo, jer se o susretima više nismo pismima dogovarali, ali ja se, eto, tih razgovora ne sjećam, Kao što sam i mnogo toga drugog, sporednog, iz susreta s njim zaboravio. Pamtim da smo se pod zadnja doba oko svega dogovarali preko Nives G. Broj telefona te drage i neobične žene, bivše novinarke Vjesnika, koja već deset godina nije živa, nekim je čudom nastavio trajati u ledenoj memoriji mog mobitela. Ovdje ga bilježim: 095 9042 894.

Josip Vaništa bio je klasičan crtač i slikar, dobar u zanatu kojim sve manje njih vlada. Usporedo s tim, član postavangardne umjetničke skupine Gorgona, konceptualni i postkonceptualni umjetnik, praktičar i teoretičar. Također, pisac proznih fragmenata, u kojim fakturu stvarnosti, uglavnom prošlosti, izlaže na savršeno stiliziran način. U četvrtoj ili petoj ulozi, od kojih svaka zahtijeva i očekuje cijeloga čovjeka, Josip Vaništa čuvar je slikarske baštine Milana Steinera. Sišćanin, tjelesni invalid silnoga likovnog i umjetničkog talenta, školski drug i cimer Save Šumanovića, Steiner je živio fatalno kratko i umro mlad. Većina njegovih radova, nekolicina ulja na platnu, i veći broj crteža, pripadaju žanru školskih radova. Sve što je načinio, suštinom svojom je nedovršeno. Taj duh nedovršenosti, proizašao iz Steinerova života i sudbine, postaje nakon smrti stilska odlika njegove silno uzbudljive umjetnosti.

Brat njegov Ivo, međuratni činovnik i pariški student, dubinski znalac života i svijeta, uspijeva kao Židov pred ustašama za rata spasiti Milanovo djelo. Ne imavši sreće sa životom, Milan je umro 1918, od španjolske gripe. S djelom njegovim je Ivo imao više sreće: najprije je stajalo sakriveno ispod nekakvog stubišta, a onda je, godinama poslije rata, tragajući za nekim tko bi se doista brinuo za sudbinu i cjelovitost onog što je iza Milana ostalo, 1952, na zajedničkoj izložbi Miljenka Stančića i Josipa Vanište, pronašao nekog tko bi se za te slike mogao brinuti.

Poslije su se njih dvojica sprijateljili, pronašavši i mimo teme neku svoju formu bliskosti, ali čovjek ne može a da se ne divi tom gospodinu Slučaju, ili toj formi genijalnosti Ive Steinera, koji izabire upravo Vaništu za taj nemogući, na propast osuđeni posao odlaganja konačne smrti njegova brata. Navodno, Vaništu je prepoznao po stilskoj i likovnoj srodnosti s Milanom, koja je, doista, već 1952, kada je Vaništa tek dvije godine od Milanove smrti stariji, bila neprijeporna. Duh praznine na tim slikama, bilježenje ljudskih figura u pokretu, crtanje lica, uporni pokušaji da se svijet uhvati u njegovim čistim obrisima, sve to je Vaništin dug Milanu Steineru, ili Steinerov dug Vaništi. Neizvjesno je, naime, tko je od njih dvojice stariji, ili čija je umjetnost starija, u čiji duh je tko bio zagledan. Na kraju, doživivši 94 godine svoga života, Josip Vaništa odživio je skoro u dlaku tačno četiri života Milana Steinera. Premda se rodio šest godina nakon njegove smrti, na kraju je doživio da od njega bude punih sedamdeset godina stariji. Premda Milan Steiner nije vidio nijednu Vaništinu sliku, kao mlađi u njemu je imao svoga prethodnika. I mogao je, makar u snovima, u njemu vidjeti ono iz čega je sam nastajao.

Vaništa nije bio druželjubiv poput Ede Murtića. Ili ja nisam bio njegovo društvo. Ono što je između nas uspostavljeno moglo se ispuniti, pa se i ispunjavalo, u susretanjima između kojih bi katkad protekla godina, možda i dvije. Mimo toga, on mi je slao pisma. U tim je pismima donosio događaje. Ili bi se, ponesen, nekim mojim novinskim člankom i esejom, ili fragmentom iz mojih romana, nastavljao svojim doživljajem ljudi. Jedna od Vaništinih temeljnih gesta je gađenje. Ali gađenja u njegovom slikarstvu nema. Općenito, gađenja u smrti nema. On se, crtajući, slikajući, pišući o drugima mnogo više nego o sebi, najviše bavi smrću. Onom koju za sebe priprema i koja mu prilazi vrlo sporo. “Ne želim umrijeti osramoćen!”, rekao mi je početkom siječnja 2013, jednoga

kasnog popodneva, ne dozvoljavajući da se upali svjetlo. Sjedili smo opet jedan preko puta drugoga, već u potpunom mraku, kao dvije sjene. Pozvao me je, jer je od Pavića čuo da mi je umrla majka. Navodio me je da mu pričam o njezinom odlasku. Ali ništa indiskretno, ni previše sentimentalno. Recimo, kakvo je na dan pogreba bilo vrijeme. Ili kako u Sarajevu vonjaju one kapelice u kojima se postavlja odar i gdje se izgovara sućut. I tako je, usred toga, izgovorio: “Ne želim umrijeti osramoćen!” Pomislio sam da mu kažem: Nećete! Ali nisam rekao, jer bi to s moje strane bila laž. Jer kako bih ja to mogao znati?