Napadom na Charlie Hebdo, koji su 7. siječnja 2015. izvršili islamisti, predvođeni braćom Chérifom i Saïdom Kouachi, rođenim Parižanima, završila je u Hrvatskoj, a možda i u Europi, era empatije i sućuti prema mrtvima drukčijih svjetonazora i političkih uvjerenja. Na neki je način tog dana kraju došla epoha prosvjetiteljstva. Ubojice su, naime, uz tek načelno pranje ruku od svakog nasilja, podržali konzervativci, religiozni svih konfesija, ali i pojedini ljevičari, glasnogovornici svakovrsne i vječne muslimanske ugroženosti i uvrijeđenosti, propovijedajući nad mrtvim tijelima osmero francuskih satiričara, umjetnika i novinara, te još četvorice kolateralno usmrćenih građana, kako je njihova smrt, maltene, prirodna i logična posljedica nedopustive blasfemije i vrijeđanja islamskih, a onda i svih drugih vjerskih svetinja. Treba samo prelistati hrvatske novine iz dana nakon 7. siječnja, pretražiti nepouzdane prostore internetskih portala i shvatiti da se tih dana dogodilo nešto strašno i definitivno, nešto čega ranije nije bilo, a što će u svim budućim slučajevima postati pravilo. Besramno slavljenje neistomišljenikove smrti tako je postalo dio folklora balkanskih i europskih urođenika, neprosvijećenih divljaka, podjednako desnih i lijevih uvjerenja. Zapravo, veći je tu problem bio s ljevičarima, koji su nad truplima Charlie Hebdoa razmatrali fenomen europske islamofobije i lošeg položaja nekršćanskih manjina u europskim zemljama, naročito u Francuskoj, nego s desničarima i fašistima, koji ionako nisu bili načisto s tim je li im milije što su blasfemični i anarhični satiričari, koji su se, ipak, najviše zajebavali na njihov račun, kažnjeni na ovako drastičan način, ili im je milije što su njihove ubojice upravo muslimani. Bila je to jedna nova, originalna dilema Buridanova magarca: bi li podržali islamiste koji su ubijali slobodare, umjetnike i anarhiste ili bi žalili slobodare, umjetnike i anarhiste da bi mogli preko njihovih ubojica, islamista, sotonizirati sve muslimane? Philippe Lançon bio je novinar lista Libération, koji je honorarno, više iz ljubavi, a pomalo i iz navike, surađivao s Charlie Hebdoom, čuvenim satiričkim magazinom koji je odavno već bio na granici financijske i svake druge propasti. Naklada je pala, urušio se svaki interes javnosti, institucija francuskog duha i duhovitosti stradala je od fatalnog spoja liberalizma, konzervativizma i nacionalizma, koja je prevladala u posthladnoratovskom društvu. Osim toga, Charlie Hebdo je, na užas lijeve margine te vječito aktivnih i uvrijeđenih lijevih moralnih vertikala, vrijeđao ne samo većinske, nego i manjinske francuske osjećaje. Štoviše, zadnjih su se mjeseci i godina baš poduhvatili muslimana. U vrijeme pokolja, što su ga islamisti isplanirali upravo u vrijeme redakcijskog sastanka, Philippe Lançon iz blizine je, uz obavezne pokliče Allahu, ustrijeljen u lice. Ostao je ležati na podu Charlie Hebdoa, u lokvi krvi, s razorenim donjim dijelom lica i, praktično, bez donje čeljusti. Ali bio je živ.

Tri godine kasnije u Gallimardu, a još tri godine zatim, u odličnom prijevodu Željke Somun, kod Goge Sfeci, u OceanMore, pod urednikovanjem Nataše Medved, izlazi Lançonova knjiga “Zakrpan”. Svako od ovih imena nabrojali smo, naglasivši nazive oba izdavača, i francuskog, i hrvatskog, ne samo zato što je riječ o dobroj i važnoj knjizi, nego i zato što ova knjiga nadilazi vlastiti žanr i medij, pa nije važna samo kao književna i knjiška, nego je važna kao čovječanska i civilizacijska gesta. Premda, uglavnom, govori o dugoj, višegodišnjoj sezoni u bolnici i o pokušaju da se rekonstruira jedna razorena muška čeljust. Ali, istovremeno, i o pokušaju da se rekonstruira jedno razoreno društvo, njegovi ideali, skupa s onim najvažnijim i nosivim, idealom slobode. Pitanje čeljusti nije estetsko, nego je životno i funkcionalno: tko nema čeljust, ne može da jede, ne može da govori, ne može da živi u jednakosti s drugim ljudima. Slično je s idealom slobode. Ako niste slobodni da crtate i objavljujete karikature muslimanskog vjerovjesnika Muhameda, a onda i ako niste slobodni da vrijeđate i da budete uvrijeđeni, nije slobodna ni zemlja u kojoj živite. Nitko nema pravo biti slobodan od vrijeđanja. To pravo prvenstveno ne pripada većincima, ali ne pripada ni manjincima. Ekskluziviranje islama neprihvatljivo je u slobodnoj Francuskoj.

Philippe Lançon vrlo pomno i akribično, do u najsitnije detalje, bilježeći i najsitnije obrise agoničnih sjećanja, opisuje svoje stradanje. I opisuje ubojice koji su, u njegovu prikazu, jadni i smiješni, čak i bez obzira na ono što su učinili. Svjestan je on toga da je žrtva, dobro on zna od čega je stradao, ali ne prihvaća da odigra ulogu žrtve niti je spreman da mijenja vlastita mišljenja u skladu s drastičnim promjenama svoje egzistencijalne situacije. Jasno rečeno: Lançon je sklon muslimanima i zgađen nad lažnom podrškom žrtvama terorističkog napada, koja stiže od francuske ekstremne desnice, i u trenucima kad iznakažen već mjesecima leži na bolesničkoj postelji, nemoćan da jede, pije i govori. Ovo je važan detalj, već samo zbog njega vrijedilo bi čitati knjigu.

“Zakrpan” je odlično napisan dokumentarni roman. Neortodoksna memoarska knjiga, izvještaj o vlastitom stradavanju, višegodišnja bolnička reportaža... Izvanserijska intelektualna rasprava na temu duha i tijela. Pomalo i ljubavna priča, vrlo neobična, distancirana, o pacijentu i njegovoj kirurginji. Taj sloj knjige, ta priča koja se provlači skoro od početka pa sve do kraja, najneobičnija je. Premda takvo što još nismo čitali, ima u tom pokušaju, čiji su konačni rezultati krajnje neizvjesni, da se čovjeku rekonstruira dio glave, nečega drevnog i vječnog. Golema je čovjekova moć nad prirodom i nad samim sobom, golema je njegova moć nad drugima, golema je njegova moć nad pričom, ali gotovo da je nemoćan pred prezrenim savršenstvom vlastitog tijela. Recimo, ta čeljust. Inferiorni smo pred tim savršenstvom.

Negdje već na dvadesetoj stranici zavolio sam Philippea Lançona. Dok opisuje trenutak u kojem se njegov život prepolovljuje i dijeli u dva života, jedan prije, drugi nakon atentata, pogađa me s nekoliko rečenica koje me se izravno tiču, jer zatitraju oko nekih bivših prijateljstava: “Uvijek mi se smuči od pisaca koji izjavljuju da svaku rečenicu pišu kao da im je posljednja u životu. Time pridaju previše važnosti svome djelu ili pak premalo životu”. Prijatelje sam gubio iz vrlo trivijalnih razloga, koji nisu vrijedni da se zabilježe. Lançon je svoje prijatelje gledao mrtve. I mrtve je gledao umjetnike kojima se divio. Međutim, to iz njegove perspektiva ne mijenja ništa na smislu i tonalitetu scene: “Uostalom, atentat je ujedno bio i kazališna predstava, dramolet, i to bi dijelom i ostao da su ubojice, recitirajući pritom, netočno, poneku suru iz Kurana, koristili petarde ili ćorke.Smrt je bila svršetak koji nas ne smije spriječiti da se smijemo komičnosti situacije koja joj je prethodila”. Taj humor situacije, ta smiješnost ubojica koji nisu baš najbolje svladali riječi svojih molitava niti umiju baš najtočnije zazvati Boga u ime kojeg ubijaju, kao i sva ta komika koreografije u kojoj jedan za drugim padaju čuveni pisci, karikaturisti, ljudi, ne mogu i ne smiju biti prebrisani. Ubojicama, najprije toj bijednoj i glupavoj braći Parižanima, podrijetlom iz Alžira, ne smije se dopustiti to uozbiljenje.

A onda mu je u posjet, u bolničku sobu, došao François Hollande, francuski predsjednik, prethodnik trgovca borbenim avionima, Kolindina prijatelja Macrona. “Ustrajao sam na činjenici da ne gajim nikakvu srdžbu prema ubojicama i da ih ne povezujem s muslimanima. Moja era ‘političke korektnosti’ - ili, ako želite, moje evanđeosko razdoblje - upravo je otpočelo. Otkako sam trpio svoju malu bolničku golgotu, no o kome nisam želio misliti zlo, a poslije sam uvijek žalio, ma kako glupo zvučalo, zbog tog stanja potpunog, intimnog, prekida neprijateljstava. François Hollande imao je još dvije-tri dobre opaske koje sam zaboravio, ali koje su bile sasvim prikladne, a onda je rekao: ‘U pravu ste, treba se suzdržati, sagledati to s određene distance, ne treba unositi pomutnju i držati govore’.” Ali onda se na vratima sobe, kao što i treba biti u velikoj ljubavnoj priči u kojoj se ljubav ne spominje, pojavila kirurginja. “Nosila je bijelu kutu i sigurno se vraćala s nekoga manjeg zahvata: dugotrajne operacije bile su ponedjeljkom i četvrtkom. Vrlo uspravna, s tračkom bunta i poruge, došla je vidjeti kako se njezin pacijent snalazi s jatom uglednika i, naravno, sraziti se s njima da ih podsjeti da su na njezinu terenu. Stajali smo u boravku i odjednom se pravili kao da se ništa nije dogodilo, ali nešto se ipak dogodilo. François Hollande zagledao se u Chloe i naznaka ugode, kao sjena oblaka, preletjela je njegovim glatkim, oblim, opuštenim, gotovo prinčevskim licem, koje me, u većoj mjeri nalik na Luja XVI., pomalo podsjetilo na Regenta, da, na hedonista Filipa od Orleansa, imalo je nešto od njegova opuštena spokoja. Želio sam zaustaviti to strujanje ugode, ili ga izrezati, poput šablone, i rastegnuti ga preko onoga što mi ostaje od života.” I tu se negdje, krajnje delikatno, lijepo napisano, jednako lijepo prevedeno, scena završava. U njoj čitatelj mora osjetiti to zrnce ljubomore, usred dirljivo bedastog, najdublje doživljenog erotskog naboja u životu glavnoga lika i pisca ove knjige.

Sljedeća, ovom čitatelju naročito uzbudljiva epizoda tiče se susreta s bolničkim kapelanom. Taj je, saznavši da se na njegovu teritoriju nalazi jedan tako znamenit, krupan i izazovan kandidat, poželio da s njim razgovara, da ga obrati, da ga ispovjedi. Kako su to, ipak, Francuzi, a ne krvoločni Balkanci, razgovor je krenuo od teme praštanja. “S prvog se susreta sjećam polica s medicinskim priborom koje su nas opkoljavale od poda do stropa i toga da smo, zagledani u kompase, razgovarali o oprostu. Nisam imao što oprostiti ljudima koji su mrtvi i koji uostalom nisu tražili ničiji oprost niti sam ih osuđivao. Iskreno, živo mi se fućkalo za braću K., kao što mi se fućkalo za govorancije kojima ih se osuđivalo ili kojima su ih, pod socijalnim ili psihološkim izlikama, već pokušavali opravdati. Opet sam pomalo počeo čitati novine, na internetu, i bio sam zaprepašten, ja, novinar, koji to svakako ne bih trebao biti, tom zapanjujućom sposobnošću ljudi da se prepucavaju s objašnjenjima i komentarima po pitanju ama baš svega i svačega. U halabuci oko braće K. buknula je epidemija Dostojevski: svatko si je umislio da je epileptični romanopisac, svatko je želio shvatiti i objasniti postupke dvojice luđaka. Kapelan je pak bio stidljiv i znao je kvalitetno šutjeti. Bio je bez halje i hodao je kao po jajima. ‘Vi ne vjerujete u Boga’, šapnuo mi je nakon prvog susreta, ‘ali možda bi vam neki oblik molitve ipak mogao pomoći?‘ ’Razmislit ću o tome’, rekao sam mu.” A onda je, u šetnji bolničkim krugom, susreo drugog pacijenta, navodno slikara, kojemu je otišla jetra. I taj mu se slikar obraća istom temom kao i kapelan, ali ugao je malo drukčiji. U toj šetnji prate ga, naravno, policajci - jer on je, tako bez čeljusti, štićena osoba. Slikar mu se obraća: “E pa sad znate što da mislite o muslimanima! Govorimo to već dvadeset godina, a nitko nas ne želi čuti. Tijekom rata protiv Srbije služio sam kao živi zid na mostovima, suočen s bombardiranjem NATO-a. Vidite, Srbi su shvatili. Možda će sad i Francuzi napokon shvatiti, zar ne? U svakom slučaju, ja sam sto posto Charlie.” Užasnut, Lançon se osvrće za svojim policajcima, očekuje od njih zaštitu. Ali oni mirno stoje. Ne zbiva se ništa od čega bi ga oni mogli zaštititi. Među policajcima, kaže, ima bijelaca, crnaca, Arapa. “Jedan od njih ušao je u moju sobu i rekao mi: ‘Moja se žena svaki dan moli za vas’. Potom je izišao.”

“Zakrpan” je dragocjena knjiga našeg doba. Svojevrsni priručnik za preživljavanje promjene temeljne civilizacijske i moralne paradigme. Kad na Facebooku čitate oduševljene antivakserske komentare ispod nekrologa žrtvama COVID-19, kad čitate imena onih koji su ispod ostavili iscerene emotikone i kad zatim uđete unutra, pa gledate obiteljske fotografije tog novog svijeta, kad gledate sve te majčice s dječicom i te očeve sa sinovima u dresu omiljenog nogometnog kluba, imajte na umu da je Philippe Lançon napisao knjigu koja bi vam, možda, mogla pomoći. A ljubavna priča, kako se završila? Završila se tako što je kirurginja uspjela nakon bezbrojnih operacija rekonstruirati čeljust, a zatim je pacijenta deložirala iz svoje bolnice u jednu drugu bolnicu objašnjavajući mu, i ne pretjerano uviđavno, da se možda previše vezao. Na jednome mjestu Lançon parafrazira Milana Kunderu. Ništa se ne oprašta, sve se samo zaboravlja, napisao je Kundera. Dobro je što se zaboravlja.