Napadom na Charlie Hebdo, koji su 7. siječnja 2015. izvršili islamisti, predvođeni braćom Chérifom i Saïdom Kouachi, rođenim Parižanima, završila je u Hrvatskoj, a možda i u Europi, era empatije i sućuti prema mrtvima drukčijih svjetonazora i političkih uvjerenja. Na neki je način tog dana kraju došla epoha prosvjetiteljstva. Ubojice su, naime, uz tek načelno pranje ruku od svakog nasilja, podržali konzervativci, religiozni svih konfesija, ali i pojedini ljevičari, glasnogovornici svakovrsne i vječne muslimanske ugroženosti i uvrijeđenosti, propovijedajući nad mrtvim tijelima osmero francuskih satiričara, umjetnika i novinara, te još četvorice kolateralno usmrćenih građana, kako je njihova smrt, maltene, prirodna i logična posljedica nedopustive blasfemije i vrijeđanja islamskih, a onda i svih drugih vjerskih svetinja. Treba samo prelistati hrvatske novine iz dana nakon 7. siječnja, pretražiti nepouzdane prostore internetskih portala i shvatiti da se tih dana dogodilo nešto strašno i definitivno, nešto čega ranije nije bilo, a što će u svim budućim slučajevima postati pravilo. Besramno slavljenje neistomišljenikove smrti tako je postalo dio folklora balkanskih i europskih urođenika, neprosvijećenih divljaka, podjednako desnih i lijevih uvjerenja. Zapravo, veći je tu problem bio s ljevičarima, koji su nad truplima Charlie Hebdoa razmatrali fenomen europske islamofobije i lošeg položaja nekršćanskih manjina u europskim zemljama, naročito u Francuskoj, nego s desničarima i fašistima, koji ionako nisu bili načisto s tim je li im milije što su blasfemični i anarhični satiričari, koji su se, ipak, najviše zajebavali na njihov račun, kažnjeni na ovako drastičan način, ili im je milije što su njihove ubojice upravo muslimani. Bila je to jedna nova, originalna dilema Buridanova magarca: bi li podržali islamiste koji su ubijali slobodare, umjetnike i anarhiste ili bi žalili slobodare, umjetnike i anarhiste da bi mogli preko njihovih ubojica, islamista, sotonizirati sve muslimane? Philippe Lançon bio je novinar lista Libération, koji je honorarno, više iz ljubavi, a pomalo i iz navike, surađivao s Charlie Hebdoom, čuvenim satiričkim magazinom koji je odavno već bio na granici financijske i svake druge propasti. Naklada je pala, urušio se svaki interes javnosti, institucija francuskog duha i duhovitosti stradala je od fatalnog spoja liberalizma, konzervativizma i nacionalizma, koja je prevladala u posthladnoratovskom društvu. Osim toga, Charlie Hebdo je, na užas lijeve margine te vječito aktivnih i uvrijeđenih lijevih moralnih vertikala, vrijeđao ne samo većinske, nego i manjinske francuske osjećaje. Štoviše, zadnjih su se mjeseci i godina baš poduhvatili muslimana. U vrijeme pokolja, što su ga islamisti isplanirali upravo u vrijeme redakcijskog sastanka, Philippe Lançon iz blizine je, uz obavezne pokliče Allahu, ustrijeljen u lice. Ostao je ležati na podu Charlie Hebdoa, u lokvi krvi, s razorenim donjim dijelom lica i, praktično, bez donje čeljusti. Ali bio je živ.
1955
prikaza
Jergović: Komedija jednog pokolja ispripovijedana glasom žrtve
1/4
‘Zakrpan’ Philippea Lançona je dragocjena knjiga našeg doba. Svojevrsni priručnik za preživljavanje promjene temeljne civilizacijske i moralne paradigme.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka