Prvu knjigu, roman “Tuđi život”, objavila je s navršene četrdeset i četiri. Ranije je pomalo pisala za djecu i živjela s poznatim romanopiscem i dramatičarom. Radila je u školi, kao profesorica hrvatskog i knjižničarka. Bile su devedesete, pa početak novog tisućljeća, i bio je to neki skromni život umjetnika u Hrvatskoj. On je bio suosnivač teatra na Brijunima, tamo su provodili ljeta, obasjani tim dalekim i ustrajnim svjetlom Šerbedžijinih pozornica. Tad nije pisala ili je pisala nešto što nije objavljivala. Stotinu raznih, odreda krivih pretpostavki, zasnovanih na muško-ženskim stereotipima, uspostaviti bi se moglo oko toga zašto je on pisao, a ona nije. To je, možda, već samo po sebi, jedna romaneskna tema, koju bi se moglo ispisati mimo svih stereotipa. Naravno, jednako kao što je tema zašto nije pisala i objavljivala dok je bio živ, ista je tema zašto je propisala kad je ostala udovica. U nekoliko je godina objavila niz od sedam romana, koji će biti vrlo čitani i s kojima će zauzeti vrlo važno a upražnjeno mjesto u hrvatskoj književnosti i u književnom životu. Ispisujući priče o tuđim životima stvorila je svojevrsnu mitologiju svakodnevice, uvijek suvremene, određene prostorom prepoznatljivoga velikoga grada, u kojoj se njezini čitatelji i čitateljice lako prepoznaju. Zasnovani na čvrstim fabulama, likovima običnih žena i muškaraca, njezini romani teku u finom nijansiranju bliskih odnosa među ljudima. Ništa strašno ni krvavo neće se u njima zbiti i ništa što bi iznevjerilo taj okvir postavljen s naslovom prve knjige: tuđi životi. Usporedo s romanima, piše i dramske tekstove, koji redovito osvajaju nagrade što nose ime Marina Držića, ali bivaju postavljeni uglavnom na manjim ili sporednim pozornicama.

Osim socijalnih okolnosti kojim se ta sporednost da objasniti - ipak moraš biti poželjna i mondena faca, distingvirana u držanju, apartna u svakom pogledu, da bi se tvoji komadi igrali na glavnim pozornicama - tu je i razlika između prozne i dramske književnosti u Hrvatskoj. Dok su u prozi modeli običnih i tuđih života, te poopćenih egzistencija, vrlo poželjni, prisutni, čitani, pa i kritički visoko valorizirani, u teatru bismo željeli nešto neobično, drukčije, iščašeno - možda najprije tekst bez teksta, dramu bez drame, nekakav bućkuriš od riječi, koji bi pozornicu nadahnuo autentičnim i izvornim idiotizmom. (Ovu riječ, molim, shvatiti izvan kliničkog i pogrdnog konteksta i govora.) Tako je došlo do toga da jedna vrlo čitana, primijećena i kultivirana prozaistica bude u Hrvatskoj skrajnuta kao dramatičarka. I na kraju, ako niste čitali romane i drame Borislava Vujčića, i romane i drame Marine Vujčić, treba reći da ćete u tekstu uzalud tražiti korijene i razloge Marinina kasnog propisivanja. Borislav Vujčić kao prozaist bio je vrlo hermetičan pisac - to je, nažalost, razlog slabe prisutnosti njegovih romana u vremenima poslije njega - zanimljiv, uzbudljiv ako se čitatelj zadubi, ali uvijek vrlo hermetičan, uvijek na tragu nekoga ranog modernizma. Kao dramatičar, pak, bio je isti takav, ali, rekli smo, ono što odmaže u romanu, katkad pomogne u drami. Danas bi se Vujčića, kad bi kazališni dramaturzi i ravnatelji išta čitali, moglo lako i mnogo igrati. No u svakom slučaju, bio je skroz različit pisac nego što će Marina Vujčić to biti. Za sve koji su ih poznavali i koji su s njih dvoje drugovali i prijateljevali - a lijepo je bilo njima biti prijatelj - u toj potpunoj razlici nešto je začudno, a istovremeno ganutljivo. U životu bili su isti takvi: dvoje najrazličitijih i najbliskijih ljudi koje ste mogli sresti. Začudni tuđi životi.

U siječnju 2016. Marina Vujčić ponudila mi je da na Ajfelovu mostu, malenom internetskom književnom časopisu pri mojoj autorskoj web stranici, objavim fragmente njezina dnevnika. Unaprijed sam se obradovao tekstu - volim dnevnike, dnevnici su istovremeno ogled iz književnosti i iz ljudskosti, koješta se o osobi iz dnevnika, a posebno iz načina pisanja dnevnika, može saznati - ali još i više obradovala me je ta mogućnost načelne promjene u Marininu diskursu, stilu i nastupu. Jer pisati i objavljivati dnevnik na suprotnoj je strani od zalaženja u “tuđe živote”. Poslije smo u još nekoliko navrata na Ajfelovu mostu objavljivali njezine dnevnike. Uvijek je uzbudljivo otkrivanje novog autorskog glasa, ali možda je i uzbudljivije kad u istom piscu otkrivamo drugi njegov glas. Književnost je metafizička disciplina. U istom fizičkom tijelu stanuje više lica i svjetova. I svako to lice ima svoj stil, rukopis i način. Iz te množine osoba i svjetova nastaje ono što čitatelja čini povlaštenim među nečitajućima. Čitanje je uvod u metafiziku, kapija koja sa svake strane vodi prema unutra. Sredinom rujna 2021. Fraktura je objavila “Stolarevu kćer”, “dnevničke zapise” Marine Vujčić. Premda je u knjizi značajan dio onoga što je već bilo na Ajfelovu mostu, isti se tekstovi čitaju drukčije. Na točno dvjesto stranica rahlo prelomljenog teksta skoro desetljeće je života. Dio zapisa je datiran, a dio nije. Mjesta zbivanja su: Zagreb, Trogir, Palagruža i Seget Gornji. Jedan život u gradu, jedan život na selu i jedan godišnji odmor. U to (skoro) desetljeće, koje poteče 2012., staju dvije smrti, očeva pa majčina, koje osim što su većini ljudi egzistencijalno i antropološki važne, jer tim dvjema smrtima prestaju biti nečija djeca i postaju siročad vijeka, one, opet u većini slučajeva, označavaju životnu prekretnicu, koja je žanrovski vezana upravo za dnevnike. Naime, kad ti umru majka i otac, gubiš dvoje najvažnijih sugovornika o onom što ti je prethodilo. Vrijeme kao da se najednom skrati, ostao si sam sa svojim sjećanjima. Ono što si putem zaboravio, kao da je umrlo skupa s njima. Marina Vujčić tu okolnost ne spomene u tekstu, ništa o tome ne izgovori, ali kao da dnevnik najednom poteče oko tog nametnutog, biološki uvjetovanog zaborava. Ona piše o malim događajima, doživljajima, senzacijama svijeta. Nema tu mudrovanja i umovanja, a pogotovu nema tog tako iritantnog uzdizanja vlastitog života na opću razinu, nema kolektivizacije vlastitog slučaja, uživljavanja u rodnu, socijalnu, nacionalnu ulogu. Kao što u svom tekstu Marina Vujčić nije predstavnica plemena Hrvata, tako nije predstavnica žena (naravno oštećenih, zanemarenih, diskriminiranih, samosvjesnih...), niti je predstavnica bilo koga drugog. U dnevniku predstavlja ona svoj život, ali samo sebi, onako kako to jedino i ima smisla, a ne mogućim čitateljima. 

Ako niste Gombrowicz, a ne bojte se, sigurno niste, onda u dnevniku nećete paradirati velikom proznom predstavom vlastite osobe nasuprot svijeta, jer takvo što, uostalom, nije činio ni Krleža. I on je, naime, dnevnik pisao samom sebi. Kao i Max Frisch. Kao i Zdravko Malić, Ksenija Zečević, Rodoljub Čolaković, Edvard Kocbek, kao i toliki drugi znani i neznani pisci i književni iskušenici. Drukčije, mimo Gombrowicza, postupaju samo infantilni, do kraja neopismenjeni klinci iz domaćeg i regionalnog susjedstva, koji su, avaj, pomislili da su dnevnici u modi, pa da i oni tako mogu... “Stolareva kći” je, kao i svaki dobar dnevnik, u velikoj mjeri nehotičan autopoetički manifest. Jedan od nadnevaka koje prepisujem u svoj čarobni notes, da mi potraje dulje i da ga, prema potrebi, krivotvorim i ukradem, glasi ovako: “Pisanje je na neki uvrnut način uvijek autobiografija, bez obzira na sadržaj. Jer kad se to što smo pisali objavi, kao da smo drugima dali na uvid sve svoje vrijeme u samoći. Oni onda znaju što smo radili tisuće svojih samotnih sati. Kad bi se duh mogao odijevati, pisanje bi bilo njegova zastrašujuća golotinja”. Svidjela mi se ova lijepo izvedena metafora. Među ostalim i zato što kroz nju Marina Vujčić nehotice razotkriva nešto za što je već dugo sumnjičim: stid, gotovo pa sramežljivost pred vlastitom tekstom i pred mogućnošću da će se u njemu u svom jadu razotkriti. Meni koji, ako ne čitam, onda upravo o svom jadu, o svojoj šepavosti, nakaznosti i emotivnoj razjedenosti neprestano pišem, takav stid je izazovan. A opet bih ga kod bližnjih i kod dragih želio razbiti. Što ja to imam protiv stida drugih, dragih ljudi? “Stolareva kći” nije ispovjedni tekst. Osim što je za takvo što odveć dobra pisačica i kultivirana čitateljica, koja zna da se ispovjedni tekstovi ne pišu u dnevničkom žanru, nego ih treba (ako uopće treba) pisati u romanima, pripovijetkama, autofikcijskim mistifikacijama, memoarima, Marina Vujčić ispovijedima nije sklona. Dnevnik za nju je sredstvo protiv zaborava i samoće. Što je, opet, paradoksalno, jer se na samoću nigdje ne žali, nego u njoj, čini se njenom čitatelju, uglavnom uživa. U tom njenom bilježenju dnevnih sitnica, slika i senzacija postoji u njenom slučaju i nešto od one dubinski pjesničke, lirske inspiracije. Recimo, ovo: “U ljekarni su mi preporučili umjetne suze. Ima u tome ironije. Na umjetan način vlažit ću oči. Ne znam bi li prave suze imale isti učinak. To mi je u ljekarni bilo neugodno pitati”. E, da se čovjeku jednom dnevno pošteno isplakati...
Ili ova antologijska crtica iz Segeta Gornjeg, po kakvima se istinski pisci nepogrešivo razlikuju od foliranata. I to opet na dva načina, po svijesti da je ovo nešto za ispričati, a onda, važnije, po načinu na koji će biti ispričano. Pažljivo čitajte: “Praznimo gustirnu jer voda iz nje otječe kroz pukotine koje treba pronaći i zakrpati. Na dnu je još samo malo nataloženog blata, a u tom blatu i jedan neočekivan predmet. Naočale moga oca. Stigle su gore k nama u siću koji smo konopcem izvukli na svjetlo dana. U tom malom priručnom liftu nije bilo ničega osim njih. Sve je iz prošlog trenutka kojemu nitko od nas nije svjedočio jasno: otac je otvorio poklopac gustirne, nagnuo se da pogleda koliko je u njoj vode, a naočale su mu spale s ušiju prije nego što ih je stigao spasiti od gravitacije. Nema ničega posebnog u toj priči o nezgodi koju jedan predmet godinama kasnije oživljava kao da se dogodilo danas, ali sadašnji je trenutak poseban. Naočale su tu, otac nije. Trenutačno nemamo tekuću vodu, ali imamo uspomenu koja je godinama na dnu gustirne čekala da je pronađemo. Imamo možda i poruku s onog svijeta, u koji je utješno na trenutak povjerovati”. I ovu epizodu, cijelu, prepisujem u svoj čarobni notes, premda jasno je da je ne mogu krivotvoriti i ukrasti. Ali to je kao sa slikama i grafikama koje vješam po svojim zidovima: važno mi je da u svom domu imam nešto lijepo. To onda u književnosti znači: mojom rukom prepisano.

Najvažniji Marinin autopoetički iskaz u “Stolarevoj kći” meni je, njezinu čitatelju, ali i piscu, najteže shvatljiv. Ovako ona piše: “Ja ne vidim oko sebe priče, vidim samo stanja. Priče moram izmisliti, zato pišem tako sporo”. Na stranu konstatacija da piše sporo, a u desetak je godina napisala čak sedam romana, ali kako je moguće da oko sebe vidi samo stanja? I je li to doista istina? Bit će da jest, ne bi Marina lagala, premda je laganje u dnevniku legitiman književni postupak. (U romanu, tvrdim, nije legitimno lagati. Laž se u romanu prepoznaje kao laž, kao greška, feler, laž je puknuta žica na čarapi romana...) Istovremeno, međutim, “Stolareva kći” vrvi pričama, čak i mnogo više nego stanjima. Recimo, zamoli ona majku, nekako pod sam kraj njezina života, da joj popiše sadržaj obiteljske grobnice u Trogiru. Kako to već biva u Dalmaciji, na grobnici je samo obiteljsko prezime, a od imena samo jedno: onoga tko je grobnicu podigao. Već je taj popis, kakav god on bio, niz priča koje čine poveliki roman ili možda mnoštvo romana. Obiteljsko prezime je Ciciliani, a rodonačelnik obitelji, njezin patrijarh, zvao se Giovanni Ciciliani, bio je marangun i došao je za poslom sa Sicilije u Trogir, da po jednoj od posljednjih epidemija kuge (a možda je to bila i kolera, jer se svaka morija u nas nazivala kugom) povede biznis izrade mrtvačkih sanduka. Zar to nije roman? Njegov sin Frane bio je svećenik i podigao je grobnicu u koju su se zatim, po redu ili mimo reda, pokoapali Marinini preci i rođaci. Među njima djed Kaja, prema čijem je stradanju Vatroslav Mimica snimio film “Kaja, ubit ću te”, i Kajina sestra Karmela, koja je stradala pod čudnim okolnostima kad joj je bilo šesnaest, a porodično vjerovanje je da se ubila jer ju je otac seksualno zlostavljao. Zar to nije roman? To ili osjećaj koji u tebi budi misao o toj djevojčici za koju te vežu krv i sudbinski niz sadržan u slučajnosti tvoga rođenja? Ali nije pravedno da čitatelj svom piscu, to jest spisateljici, točnije pisačici, ovako nameće i određuje stvari! Vjerujem Marini kad kaže da prepoznaje samo stanja, a priče mora izmišljati. Dobrim piscima vjerujemo. “Stolareva kći” odlična je, visoko kultivirana dnevnička knjiga, sjajan prozni komad kakvih je u suvremenoj hrvatskoj književnosti malo, ali to je i knjiga neke pomalo i neočekivane i ganutljive ljudske čestitosti.