Jergović: Marina Vujčić, tajna i smisao potonulih stolarevih očala

Prvu knjigu, roman “Tuđi život”, objavila je s navršene četrdeset i četiri. Ranije je pomalo pisala za djecu i živjela s poznatim romanopiscem i dramatičarom. Radila je u školi, kao profesorica hrvatskog i knjižničarka. Bile su devedesete, pa početak novog tisućljeća, i bio je to neki skromni život umjetnika u Hrvatskoj. On je bio suosnivač teatra na Brijunima, tamo su provodili ljeta, obasjani tim dalekim i ustrajnim svjetlom Šerbedžijinih pozornica. Tad nije pisala ili je pisala nešto što nije objavljivala. Stotinu raznih, odreda krivih pretpostavki, zasnovanih na muško-ženskim stereotipima, uspostaviti bi se moglo oko toga zašto je on pisao, a ona nije. To je, možda, već samo po sebi, jedna romaneskna tema, koju bi se moglo ispisati mimo svih stereotipa. Naravno, jednako kao što je tema zašto nije pisala i objavljivala dok je bio živ, ista je tema zašto je propisala kad je ostala udovica. U nekoliko je godina objavila niz od sedam romana, koji će biti vrlo čitani i s kojima će zauzeti vrlo važno a upražnjeno mjesto u hrvatskoj književnosti i u književnom životu. Ispisujući priče o tuđim životima stvorila je svojevrsnu mitologiju svakodnevice, uvijek suvremene, određene prostorom prepoznatljivoga velikoga grada, u kojoj se njezini čitatelji i čitateljice lako prepoznaju. Zasnovani na čvrstim fabulama, likovima običnih žena i muškaraca, njezini romani teku u finom nijansiranju bliskih odnosa među ljudima. Ništa strašno ni krvavo neće se u njima zbiti i ništa što bi iznevjerilo taj okvir postavljen s naslovom prve knjige: tuđi životi. Usporedo s romanima, piše i dramske tekstove, koji redovito osvajaju nagrade što nose ime Marina Držića, ali bivaju postavljeni uglavnom na manjim ili sporednim pozornicama.