I tako Krleža pristaje da razgovara s mladim redateljem i da mu objasni zašto Bela i on nikako ne mogu dopustiti da ih on snimi u njihovih cjelodnevnim aktivnostima. Murtić zadovoljan odlazi, ima još posla u Beogradu, ali mu je ovo bilo glavno. Mladić stiže već sljedećeg jutra. U trapericama je i u crnom plišanom sakou, koji kao da je izvađen iz kazališnog depoa. Podsjeća Krležu na mladog Ljubu Babića. Odmah mu kaže da ne može pristati na njegov prijedlog, previše bi ga inkomodiralo, i Belu i njega. Osim toga, starost je ružna, ponižavajuća. Starost je nešto što čovjek ne želi pokazivati na filmu. Uostalom, nisam ja ekshibicionist! Da sam to bio, kaže, postao bih glumac, a ne pisac! Mladić ljubazno prihvaća njegove razloge, ali ga samo jedno moli: neka mu dopusti da ispriča svoju ideju! Već i to će njemu biti kao da je snimio film. I još kad bi i gospođa Bela mogla poslušati, kaže.

Krleža je iznenađen što mladić kaže - gospođa. Danas svi govore - drugarica. Ali njemu je, Krleži, u posljednje vrijeme baš milo opet čuti to gospođa. Kolika je samo krv potekla, od 1871. do danas, samo zbog te jedne ljubazne riječi. Ljudi bi jedni drugima trebali biti drugovi, pomišlja Krleža, sve dok ne ostanu stari, sami i umorni. Tada bi opet trebali biti gospoda.

Mladić sjeda na stolicu nasred sobe. Krleža je u svojoj fotelji, Bela na dvosjedu, s rukama na krilu, ljubazno se smiješi. Mladić iznosi pred njih svoj film. Pripovijeda i pokazuje rukama po zraku. Najprije govori o tome kako je zamislio snimanje: razlaže svaku scenu, rastavlja je na kadrove, pa je nanovo sastavlja. Priznaje da je na prevaru u katastru kopirao nacrte Krležine vile, da bi što preciznije načinio knjigu snimanja. Krleža se na to mrgodi, Bela se osmjehuje. Potom mladić, riječ po riječ, prelazi na ono što kani snimiti. Opisuje njihov život u petak, subotu i nedjelju, onako kako ga on zamišlja.

Taj život nije ni nalik onom što njih dvoje žive, ali Krleža uživa dok ga sluša. Ono što režiser zamišlja kao Belinu i njegovu svakodnevicu utješno djeluje prema onom što ta svakodnevica stvarno jest. Dok sluša tog mladića kako opisuje njihov život, jutarnje ustajanje - kostobolju? ispijanje šake lijekova? sabiranje misli i prvu kavu? ili čaj, možda? - Krleža se sve više opušta, preplavljuje ga neko čudnovato blaženstvo, učini mu se da bi to moglo potrajati, da bi mladić nakon filma o Belinom i njegovom vikendu mogao nastaviti s pričom o čitavom tjednu, o mjesecu i godini, a onda i o svim preostalim danima njihovih života. I sve djeluje nekako utješno. Čak i neugodni detalji - a njih mora biti u životu, pa tako i na filmu o životu! - Krleži djeluju utješno. Mladić se snebiva dok ih spominje, ali ga on ohrabruje: Neka, neka, samo vi nastavite! Govori mu i toj priči doista odjednom više nema kraja. Sve dok u jednom trenutku mladi režiser ne kaže: I tu bi onda potekla odjavna špica… I tu bi onda u zamrznutom kadru, preko leđa gospodina Krleže, pisalo kraj. Oboje su ga ispratili sve do ulice. Dodirivali mu ruke i ramena, kao što to roditelji čine kada im jednom u dvije-tri godine dođu u posjet sinovi ili kćeri koji žive vani. Baš lijepo da ste nas posjetili, rekla je Bela.

Kada bih mogao ponoviti život, ne bih bio ovo što sam bio, nego bih se zajedno s vama ukrcao na brod u Trstu, pa bismo putovali u Ameriku. Bio bih moviemaker, rekao je Krleža. Ponosan zbog izgovorene riječi. Mladi redatelj, Boris Miljković, pomislio je, pa je o tome mnogo godina kasnije govorio, da je šteta što 1980. nisu postojale nadzorne kamere kao danas. I da kamera snimi Miroslava Krležu koji kaže: “Kada bih mogao ponoviti život, ne bih bio ovo što sam bio, nego bih se zajedno s vama ukrcao na brod u Trstu, pa bismo putovali u Ameriku. Bio bih moviemaker!”

Nakon ovog događaja slijedi još samo sezona dugog umiranja. Najprije će otići Bela. Dok ona bude ležala na Vojnomedicinskoj akademiji, Krleža će joj iz vile na Vračaru slati ljubavne poruke. Zatim slijedi i njegov kraj.

Bit će živ kada u Zagrebu, iz tamošnje književne krčme, obodrene smrću Josipa Broza Tita, velikoga Krležinog zaštitnika, potekne posljednja afera u njegovom životu. Kampanju protiv Krleže pokrenuo je rashodovani književni kritičar i autor književno-popularnih publikacija, kakve je nakon 1971. financirala Partija, hineći vlastitu brigu za hrvatsku tradiciju i kulturu. Njemu i njegovim sudruzima jedinima se u romanu “Dvojica” neće spomenuti imena. Nađe se u ovoj knjizi ubojica i zločinaca svih vrsta, hulja, ukoljica, razbojnika i ništarija, književnih i izvanknjiževnih, ali autor romana samo pripadnike ove skupinice i njihova predvodnika smatra nedostojnim imenovanja. Oni su zatvorske stjenice koje, kad ih zgazi drvena robijaška peta, zaudaraju.

Dakle, predvodnik njihov, nazvat ćemo ga u skladu s latinističkom tradicijom unutar starije hrvatske književnosti Cimex Lectularius, u nekakvom je časopisu za književnost objavio tekst čiji se žanr kreće između klasične staljinističke policijske dostave i himbene paskvile pisane bez literarnog dara, ali s krajnjom zlom namjerom. Tekst-ubojica, naslova “Četnički sentimenti Miroslava Krleže”. Lectularius, koji se predstavlja i kao leksikograf, i kao generacijski kritičar, i kao dugogodišnji predsjednik Andrićeve zaklade, skandalizira se, naime, nad knjigom “Poezija”, tom iz Izabranih dela Miroslava Krleže, u izdanju Udruženih izdavača Srbije, tačnije nad pjesmom u toj knjizi, naslovljenoj “Rastenje grada”, prvi put objavljenoj još 1931. u Beogradu, kod Izdavačke knjižarnice Gece Kona, a posvećenoj Dragiši Vasiću. Ugledni zagrebački književno-politički velikaš Cimex Lectularius Krleži zamjera što je još u to vrijeme posvetio pjesmu beogradskom advokatu, “jer će postati ideolog ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića” pa je “svaki razumom obdareni humanist, a da i ne govorimo o antifašistu i marksistu - kakvim se K. predstavljao” već te 1931. vrlo jasno mogao nazrijeti u što se to “krvavi Dragiša” razvija. “Svaki, osim Miroslava Krleže!”, uzvikuje Lectularius s visina sljemenskih.

A to što posvetu sa svoje “uostalom vrlo slabašne pjesmice, nedorasle prosjecima hrvatske lirike našega doba” nije skinuo ni nakon što je Dragiša postao krvav, govori i o karakteru, i o ideologiji Miroslava Krleže, “kojemu smo radi njegove bliskosti s najvećim sinom naših naroda i narodnosti olako zaboravili mjesece, ako ne i godine, provedene s krvavim Dragišom u krvavom ravnogorskom štabu Draže Mihailovića.”