"SHARE" je bio tematski naziv konferencija Europske kazališne konvencije koja se od 9. do 12. studenog održavala u ovogodišnjoj Europskoj prijestolnici kulture - Temišvaru. Što danas u teatru možemo dijeliti? Naše iskustvo, naše uspjehe, naše dvojbe, prijepore, rizike, strahove... Našu brigu za teatar. Vrijeme u kojemu živimo po mnogo čemu teatru nije sklono kao što je to bilo 60-ih ili 80-ih godina sad već prošlog stoljeća. Prošli smo traumu pandemije, lockdown, zatvaranja kazališta, online predstava, gubitak publike i njezino vraćanje u gledališta, prošli smo razne najave ekonomskih kriza i inflacija, repertoarne nedoumice, traganje za narativima koji će napokon moći u potpunosti izraziti sve izazove našega vremena... Što još možemo u teatru dijeliti kako bismo ga sačuvali od nesigurnosti doba koje iz dana u dan niže različite ratove i sve veće ekološke katastrofe?

Ni u Temišvaru se nije mnogo o tome govorilo. Europska kazališna konvencija danas broji 64 članice iz čak 31 zemlje i u njoj se govori na nešto manje od tridesetak različitih jezika. U doba kad sam izabrana predsjednicom te organizacije, godine 2011., u njoj je bilo nešto više od dvadesetak članica i trudili smo se ne samo povećati broj, nego uspostaviti ravnotežu između teatara Zapadne i Istočne Europe. Hrvatska još nije ni bila članicom Europske unije, a Zagrebačko kazalište mladih već je dobivalo sredstva iz pretpristupnih fondova. Tad su nam koprodukcije značile mnogo više nego sad, a svako gostovanje u bilo kojem smjeru potvrđivalo je našu pripadnost europskom kulturnom okruženju.

Na posljednjoj konferenciji, ovoj u Temišvaru, mnogo se pričalo o primjeni "Zelene knjige" u kazalištu, različitim oblicima održivosti, o sve većoj potrebi za digitalizacijom u teatru, o raznim oblicima ravnopravnosti koji bi se trebali poštovati u kazališnim prostorima... Vrlo malo se govorilo o sadržajima, estetici, novim mogućim formama, te u konačnici gotovo ništa o održivosti samog teatra u katastrofičnom vremenu kao što je ovo naše ili ono koje tek dolazi. Svoj nadolazeći višegodišnji program ova prestižna i danas možda i najsnažnija europska kazališna mreža nazvala je "Transformacije" s fokusom na nekoliko različitih aktivnosti okupljenih oko tema: "Naše priče o promjenama", "Kazalište i održivost", "Kazalište i digitalnost", "Kazalište i raznolikost", "Kazalište i zdravlje i blagostanje" i " Europska kazališna škola".

No hoće li promjene u teatru donijeti industrijski standard održivosti u praktičnom pristupu procesa i sustava stvaranja predstave, poput diktata kazališne "Zelene knjige" koji glase - "koristite više ponovno korištenih komponenti i recikliranih materijala", "ako mora biti novo, razmislite odakle dolazi", "smanjite štetne kemikalije", "smanjite putovanja", "smanjite isporuke" te se "pobrinite se da se sve ponovno koristi"? Ili će promjene krenuti iz potrebe za dekarbonizacijom kazališnih zgrada i smanjivanje njihova štetnog utjecaja na okoliš? Ili će nam nove tehnologije promijeniti izgled teatra, kad otkrijemo kako strojno učenje, VR, robotika ili biotehnologija mogu pridonijeti ne samo društveno i ekološki održivom napretku, nego i razvoju kazališta i svih izvedbenih umjetnosti? Hoće li nam iskustvo online izvedbi kao posljedica traumatičnog pandemijskog vremena biti putokaz i misao vodilja kroz budućnost kazališta? I hoće li nam naposljetku umjetna inteligencija ispisati dramske tekstove, a roboti zamijeniti glumce na nekoj virtualnoj pozornici?

Dakako, ne bismo se trebali bojati novina, one se uvijek na neki način izravno ili neizravno upisuju u buduće izglede umjetnosti. Trebali bismo se bojati raznih ideja koje proizlaze iz neumjetničkih konstrukata, političkih diktata, trendovskih hirova, nametnutih mišljenja... Svega onoga što zadire u suštinu teatra koji se tisućljećima zapravo s više ili manje uspjeha obranio za umjetnost nepoželjnih utjecaja i raznih radikalizama, koji i ako su postojali, trajali su kratko i nisu ostavili traga u povijesti svjetskog kazališta.

Ono što mi se danas čini možda i najvažnije u teatru je održati ga unatoč svim ovim naoko važnim društveno-politički strujama održivosti koje ponekad zaboravljaju da su kazalište održali riječ i glumačka sposobnost da je na pravi način interpretira. Stoga se prije svega moramo upitati - jesu li narativi koje nudimo našim gledateljima dovoljni da ih zadržimo u kazalištu ili se moramo još više potruditi da pogodimo očekivanja publike i njihovu volju da umjesto na kauču, u restoranu, filmskoj dvorani... večer provedu u gledalištu? Jesmo li nakon svakako neočekivanog i predugog zatvaranja teatara tijekom gotovo dvije pandemijske godine pronašli pravu formulu koja će dugoročno očuvati interes za izvedbene umjetnosti ili se još dvoumimo između komercijalnih i radikalnih pristupa? I jesu li u svakodnevnom ispunjavanju repertoarnih kućica oni koji danas promišljaju programe kazališta svjesni odgovornosti za ono što nude gledateljima?

No čini se kako su upravo oni često nespremni pronaći neke recentne, ali novo ispričane narative koji bi potvrdili da sve to ima smisla kako bi teatar prizivao neka, za sebe svakako, bolja vremena.