Plaža Waikiki na havajskom otoku Oahuu, koja je zapravo gradska plaža glavnoga grada Honolulua, bila je jednog ranog subotnjeg jutra sredinom siječnja, unatoč relativno niskih 18 stupnjeva Celzijevih, prilično dobro popunjena. Na Havajima je vrhunac sezone, a vremenska prognoza bila je povoljna, pa su se na slavnoj plaži našle brojne skupine turista, a stanovnici Honolulua iskoristili su početak vikenda kako bi sa svojom djecom proveli ugodan dan uz more nakon napornog tjedna.

Sunce je polako zagrijavalo zrak dok su prvi kupači počeli ulaziti u more. No ranojutarnja idila naglo je prekinuta: točno u 8:04 sata istodobno su se oglasile stotine mobitela i kupači su na svojim zaslonima u nevjerici počeli čitati poruku ispisanu velikim slovima: "UZBUNA. BALISTIČKI PROJEKTIL NA PUTU PREMA HAVAJIMA. ODMAH POTRAŽITE SKLONIŠTE. OVO NIJE VJEŽBA".

Još samo malo 'Uništenje svijeta najbliže još od 2. svjetskog rata'

Osim putem mobilnih telefona, ta je dramatična poruka istodobno emitirana na televizijskim i radijskim kanalima diljem pacifičkog arhipelaga izazvavši val panike dok su se tisuće ljudi, vjerujući da su im preostale samo minute života, počele opraštati od svojih najbližih. Na zaslonima se uskoro pojavila nova poruka koja nije pridonijela smirivanju situacije: "Ako ste u zatvorenom prostoru, ostanite tamo. Ako ste na otvorenom prostoru, potražite odmah sklonište. Ostanite unutra i sklonite se što dalje od prozora. Ako vozite, stanite uz cestu i potražite sklonište u nekoj zgradi ili lezite na tlo".

Nakon trenutaka početne zbunjenosti, posjetitelji plaže Waikiki počeli su užurbano skupljati djecu i panično tražiti najbliže sklonište, baš kao i stotine tisuća drugih stanovnika Havaja - "nuklearna histerija" obuzela je otočnu američku saveznu državu. Ipak, uzbuna se pokazala lažnom - nakon 38 minuta vlasti su povukle upozorenje o napadu objasnivši da se dogodila ljudska pogreška – jedan je zaposlenik sustava za uzbunjivanje "pritisnuo pogrešnu tipku". "Većina nas ovaj dan nikad neće zaboraviti. Znam da je to bilo potpuno neprihvatljivo", rekao je havajski guverner David Ige. 

Havaji se nalaze pod emocionalnom uzbunom još od studenoga prošle godine kad je, nakon gotovo četvrt stoljeća, zbog opasnosti od nuklearnog napada Sjeverne Koreje ponovno uvedena procedura za rano uzbunjivanje iz ere Hladnog rata. Sjevernokorejski vođa Kim Jong-un objavio je da njegova zemlja posjeduje interkontinentalne balističke nuklearne projektile koji mogu doseći bilo koji dio teritorija Sjedinjenih Američkih Država.

Američki analitičari izrazili su opreznu skepsu prema tim tvrdnjama, no gotovo nitko ne dvoji da su Kimovi najmoderniji projektili tipa Hwasong-14 i Hwasong-15 sposobni doseći oko 7500 kilometara udaljene Havaje.

Samo nekoliko dana nakon incidenta na Havajima, japanska državna televizija NHK također je objavila lažnu uzbunu o sjevernokorejskom nuklearnom napadu. "Sjeverna Koreja je navodno lansirala projektil. Vlada poziva stanovnike da odmah potraže sklonište", objavila je ta ugledna televizijska postaja, a ista se poruka pojavila na mobilnim telefonima korisnika NHK-ova servisa vijesti. U Japanu nije bilo nikakve panike, možda zbog poslovične suzdržanosti Japanaca, a možda i zbog činjenice da je lažna uzbuna povučena nakon manje od pet minuta.

U današnjem ciničnom svijetu "lažnih vijesti" i "alternativnih činjenica" nije teško oguglati na svakodnevne informacije o tragedijama svih vrsta – o ratovima, terorističkim napadima, samoubilačkim atentatima, poplavama, požarima, sušama, potresima, tsunamijima – no ipak se čini da je prijetnja nuklearnog holokausta, pod kojom su živjele generacije nakon Drugog svjetskog rata, možda baš zbog svoje apstraktnosti posebno uznemirujuća.

Curenje iz Pentagona 'Nuklearni ruski torpedo sudnjeg dana doista postoji'

Tijekom Hladnog rata zabilježeno je više slučajeva lažnih uzbuna, no o njima bi svjetska javnost saznavala tek nakon više desetljeća jer su informacije o tim incidentima ostajale unutar zapovjednih struktura tadašnjih nuklearnih velesila SAD-a i SSSR-a. Ministar obrane u Clintonovoj administraciji William Perry prisjeća se u memoarima jednog takvog događaja iz 1979., kad ga je kao tadašnjeg zamjenika ministra obrane dežurni časnik probudio kako bi ga izvijestio da kompjutorski sustav pokazuje kako se 200 sovjetskih nuklearnih projektila približava Sjedinjenim Američkim Državama.

"U tom trenutku sam pomislio da se ostvaruju naše najgore nuklearne noćne more", napisao je Perry. Ispostavilo se da je rola s podacima za provođenje vježbi – tad su se za pohranjivanje podataka koristile magnetne trake - zabunom ubačena u kompjutorski sustav za rano uzbunjivanje. Nitko nije morao probuditi predsjednika, a možemo samo nagađati što bi se dogodilo da je takva lažna uzbuna objavljena, primjerice, na vrhuncu Kubanske krize.

Incidenti na Havajima i u Japanu pokazuju da se možda vraćamo u doba kad je prijetnja nuklearnog uništenja bila svakodnevna realnost. Nakon atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki krajem Drugog svjetskog rata svijet je shvatio da se suočava s jednom sasvim novom prijetnjom.

Svjesna te nove opasnosti, skupina znanstvenika okupljena oko akademskog časopisa Bulletin of the Atomic Scientists - riječ je uglavnom o znanstvenicima koji su u sklopu "Projekta Manhattan" razvili prvo atomsko oružje – predstavila je 1947. koncept Doomsday Clocka, "Sata Sudnjeg dana", koji je trebao svojim metaforičkim otkucajima upozoravati čovječanstvo da se nalazi na rubu globalnog uništenja.

Ideja Doomsday Clocka je jednostavna – planetarna katastrofa dogodit će se kad sat otkuca "ponoć", a stručnjaci okupljeni oko tog projekta čovječanstvo će otkucavanjem sata upozoravati koliko nam je još "minuta" do ponoći ostalo, odnosno koliko je aktualna prijetnja globalnog uništenja izazvanog ljudskim djelovanjem.

Kad je Clock počeo simbolično "odbrojavati", njegove su kazaljke postavljene na sedam minuta do ponoći, a od tada do danas sat je "resetiran" 22 puta. Najbliže katastrofi bili smo - barem oni koji su tad već bili rođeni - između 1953. i 1960. godine, kad su nakon uspješnih američkih i sovjetskih testiranja hidrogenske bombe hladnoratovske napetosti bile na vrhuncu - tad je velika kazaljka metaforičnog Doomsday Clocka bila zaustavljena na dvije minute do ponoći.

RAST TENZIJA Havajima rekli da se pripreme na nuklerni rat

Nije teško pogoditi da je po završetku Hladnog rata 1991. opasnost od globalnog uništenja bila najmanja – simbolično "doomsday" vrijeme postavljeno je na "ugodnih" 17 minuta do ponoći. Doomsday Clock vjerno je "otkucavao" svih ovih godina, približavao se ponoći kad god bi, po mišljenju uključenih znanstvenika, porasli rizici globalnog uništenja, a udaljavao se u vrijeme popuštanja napetosti.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kad je SSSR 1949. uspješno testirao svoju prvu atomsku bombu, sat je postavljen na tri minute do ponoći, a nakon sporazuma velikih sila o zabrani atmosferskih nuklearnih pokusa 1963. godine, kazaljke su se vratile unazad, na 12 minuta do ponoći. Napetosti između SAD-a i SSSR-a ponovno su eskalirale sredinom osamdesetih godina nakon što je administracija američkog predsjednika Ronalda Reagana pokušala pobijediti u Hladnom ratu intenziviranjem utrke u naoružanju i razmještanjem balističkih projektila u zapadnoj Europi.

Sat je tad postavljen na tri minute do ponoći, da bi u sljedećih nekoliko godina, po dolasku Mihaila Gorbačova na vlast u Sovjetskom Savezu, postupno došlo do deeskalacije odnosa dviju velesila – potpisani su Sporazum o ukidanju projektila srednjeg dometa (INF) i Sporazum o ograničenju strateškog oružja (START 1).

Povijesni video Pet luđaka: Čekaju da iznad njih pukne atomska bomba

U međuvremenu je srušen Berlinski zid, pala je Željezna zavjesa, a kad je krajem 1991. raspušten Sovjetski Savez, činilo se da su i dani Doomsday Clocka odbrojani – novom optimističnom svijetu, svijetu "kraja povijesti" Francisa Fukuyame, više nisu bili potrebni zloguki podsjetnici na rizike globalne katastrofe.

Razvoj događaja sredinom devedesetih ipak je pokazao da su takva i slična razmišljanja bila naivna te da ljudska sposobnost za pronalaženje novih načina za samouništenje ne poznaje granice – zbog zabrinutosti da bi nuklearno oružje moglo doći u ruke raznih terorističkih skupina i "odmetnutih" država, sat je ponovno počeo otkucavati prema naprijed i približavati se ponoći.

Nakon Drugog svjetskog rata prijetnja nuklearnog rata činila se jedinom realnom opasnošću za globalni opstanak, ali su od početka 21. stoljeća znanstvenici u svoje "projekcije Sudnjeg dana" počeli uključivati i klimatske promjene, biološki terorizam te opasnost od cyber ratovanja i zloporabe umjetne inteligencije. Zapravo, od 1991. do danas, Doomsday Clock se neprestano približava ponoći - anomalija iz 2009., kad je potpisan START 2 i kad je na klimatskoj konferenciji u Kopenhagenu postignut dogovor o ograničavanju ispuštanja stakleničkih plinova, samo je iznimka koja potvrđuje pravilo.

U siječnju 2015. sat je postavljen na tri minute do ponoći zbog "klimatskih promjena, globalne modernizacije nuklearnog oružja i golemih nuklearnih arsenala", a godinu kasnije vrijeme nije promijenjeno, ali su dodane nove prijetnje: "bioterorizam" i "kibernetički napadi". "Čelnici međunarodne zajednice ne uspijevaju osigurati sigurnost i vitalnost čovječanstva", objavio je tad odbor znanstvenika Doomsday Clocka.

Gledajući unatrag, čini se da je čovječanstvo tad još bilo relativno sigurno – pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima i sjevernokorejski razvoj interkontinentalnog balističkog projektila, ambiciozni program koji forsira Kim Jong-un, dodali su nove elemente u slagalicu moguće nuklearne katastrofe. Prošle godine u siječnju, a tad je Trump tek stupio na dužnost, Doomsday Clock pomaknut je na dvije i pol minute do ponoći, što je donedavno bilo najbliže metaforičnoj katastrofi još od 1953. godine.

Naime, 25. siječnja je pomaknut na dvije minute do ponoći! Unatoč nekim naznakama popuštanja napetosti na Korejskom poluotoku, poput najave dolaska sjevernokorejskih sportaša na Zimske olimpijske igre u južnokorejskom Pjongčangu, na kojima bi dvije Koreje mogle čak nastupati pod zajedničkom zastavom, čini se da budućnost nije blistava. Kim Jong-un, baš kao i njegov "zakleti neprijatelj" Donald Trump, vrlo se dobro snalazi u novom ciničnom svijetu koji ne pridaje veliku važnost činjenicama i racionalnom mišljenju.

Apokalipsa Što može Trumpa spriječiti da započne nuklearni rat

I Kim i Trump skloni su davanju kontradiktornih izjava, ne vjeruju u tradicionalnu diplomaciju i tvrdoglavo se drže svojih iracionalnih ideja. Oni su dvije strane istog novčića - i uspješno manipuliraju domaćim i međunarodnim medijima i javnim mnijenjem. Kad je nedavno Trump u razgovoru za The Wall Street Journal izjavio da "vjerojatno ima dobre odnose" s Kimom, aludirajući na svoju duhovnu širinu i sposobnost da razgovara i s najljućim neprijateljima, javnost je gotovo zaboravila da je tog istog Kima ranije nazivao "manijakom" i "malim raketnim čovjekom".

Kim, koji nije želio ostati dužan, zauzvrat je Trumpa opisivao kao "mentalno poremećenu osobu". Dvojica čelnika također su pokazala da su dobro ovladala jednim od osnovnih postulata političkog populizma s početka 21. stoljeća – "pravi" vođa mora znati "udariti šakom o stol" i pokazati da je sposoban odlučno djelovati kako bi zaštitio interese svoje zemlje protiv stvarnih i zamišljenih ugroza iz inozemstva.

Kim Jong-un se prisjetio te lekcije kad je u novogodišnjem obraćanju svojim ustrašenim podanicima i međunarodnoj javnosti poručio da je teritorij SAD-a na dometu njegovih nuklearnih projektila te da je "tipka za nuklearni napad uvijek na njegovu stolu". Odgovor Donalda Trumpa nije trebalo dugo čekati – poručio je da i on ima nuklearnu tipku. "Moja tipka je puno veća i puno moćnija od njegove – i moja tipka RADI!!!", napisao je Trump na Twitteru pokazujući i pomalo bizaran smisao za humor.

Čovječanstvo se može samo nadati da se nakon ovog u najmanju ruku neobičnog verbalnog nadmetanja dviju osoba s nuklearnim tipkama - "malog raketnog manijaka" i "mentalno poremećene osobe" - farsa ovoga puta neće pretvoriti u tragediju. Pažljiv čitatelj možda bi se u ovom trenutku mogao prisjetiti scena iz kultnog filma "Dr. Strangelove", političke satire iz 1964., kojom je redatelj Stanley Kubrick pokušao upozoriti na činjenicu da strah od uzajamnog nuklearnog uništenja možda nije dovoljan da se spriječi katastrofa.

U Kubrickovu filmu ludi američki general samoinicijativno pokreće nuklearni napad na SSSR, a svi pokušaji da se spriječi opći nuklearni rat završavaju neuspjehom jer je sovjetski režim u tajnosti izradio Doomsday Machine, niz nuklearnih naprava zakopanih duboko ispod zemlje koje će se automatski aktivirati u trenutku kad američka bomba padne na sovjetsko tlo i koje je nemoguće deaktivirati.

U završnoj sceni filma, netom prije nego Doomsday Machine uništi sav život na Zemlji, okupljenima u glavnom stožeru američke vojske obraća se dr. Strangelove i tvrdi da "ima plan". Strangelove je bivši nacist koji je postao znanstveni savjetnik američkog predsjednika, stručnjak za nuklearni rat i invalid u kolicima s tamnim naočalama kojemu desna ruka u crnoj kožnoj rukavici povremeno "pobjegne" u nacistički pozdrav.

UMRO U 77-OJ Čovjek koji je spasio svijet - a nitko za njega ne zna

Dok se vrijeme opstanka života na Zemlji broji u sekundama, dr. Strangelove ustaje iz invalidskih kolica kako bi iznio svoj "plan", ali odjednom shvaća da više nije nepokretan i iznenađeno poviče: "Moj Fuehreru, mogu hodati!". Kadar prekidaju snimke eksplozija nuklearnih bombi uz nostalgične zvukove pjesme "Srest ćemo se opet", kao Kubrickov podsjetnik da nije sretna okolnost kad se sudbina svijeta stavlja u ruke fanatika. Možda nam i nije potreban Doomsday Clock da bismo pomislili kako sat opasno otkucava i da ponoć nije daleko.