Još jedan remake ubio je još jedan klasik Hollywooda
Priča stara koliko i vrijeme. Ona tako silno želi uspjeti u glazbenom svijetu, mlada je i nadarena, njezin glas božanski je dar s neba, ali glazbena je industrija ipak samo to, industrija pa ona, u stanci od trčanja za ostvarenjem vlastitih snova, obavlja loše plaćen, uniformiran posao u restoranu. On je, s druge strane, u najboljim godinama. Ili bi barem to trebao biti.
No ovisnost o alkoholu i opijatima, koji njegov ionako načeti sluh dodatno oštećuju, nekoć respektabilnu karijeru lagano guraju prema zalasku, a njega u zaborav. Ona je Ally, a on je Jackson Maine, relikt iz nekih prošlih vremena, kad su pravim zvijezdama pamtili i imena. I njihova priča doista jest stara gotovo koliko i (barem ono holivudsko) vrijeme jer je riječ o trećem remakeu filma "Zvijezda je rođena", prvi put prikazanog još davne 1937. godine.
Tad su glavne uloge odigrali Jane Gaynor i Fredric March, a par čija je priča sačinjavala okosnicu radnje nije bio glazbeni nego glumački. Osamdeset i jednu godinu i dva remakea kasnije, režiranja se prihvatio Bradley Cooper koji, uz Lady GaGu, čini naslovni glumački tandem.
Priča se kako je Bradley Cooper ideju za režiranje trećeg remakea ovog klasika dobio nakon što je 2014. godine producirao "Američkog snajpera", film u režiji Clinta Eastwooda. Upravo je Eastwood, prema nekim glasinama, isti ovaj film trebao režirati još 2011., kad su i započeli pregovori o snimanju njegove četvrte inačice. U glavnoj se ženskoj ulozi trebala pojaviti Beyonce, dok su se kao njezini partneri spominjali Christian Bale, Leonardo DiCaprio, Will Smith i Tom Cruise, no u ožujku 2016. ipak je, kao redatelj i glavni glumac, odabran Bradley Cooper, a pet mjeseci kasnije pridružila mu se i Lady GaGa.
Osamdeset godina nakon prikazivanja prvoga filma o zvijezdi u nastajanju, i to na pozornici Glanstonbury festivala, nekoliko trenutaka prije nego što se na istu trebao popeti Kris Kristofersson, Cooperov prethodnik i zvijezda remakea iz 1976. godine, u kojem je glumio s Barbrom Streisand, počelo je snimanje filma. Zanimljivost je i to da je kadrove s festivala Cooperu pomogao snimiti Lars Ulrich, bubnjar Metallice.
Cooperu je, navodno, mnogo trebalo da filmski studio uvjeri u svoj izbor partnerice. Skeptičnih je, naravno, bilo i u publici, no kako su, prema tvrdnjama sa seta, sve vokalne dionice snimljene i odrađene uživo, razloga za bojazan nije bilo, i Lady GaGa je, kao i, na još veće iznenađenje, Bradley Cooper, pjevački dio odradila gotovo bez mane. Mana, ipak, ima u samoj priči. Možda ih i ne možemo nazvati manama, ali stereotipima svakako.
Ally, naravno, nije dovoljno lijepa da se glazbeni producenti njome ozbiljnije pozabave, zamjeraju joj prevelik nos pa ona koristi jedinu priliku koja joj se pruža i petkom, u društvu transvestita, nastupa u gay baru. Za te nastupe boji kosu i lijepi obrve, jer njezin život ipak nije život ruže, kako pjeva u trenutku kad na nju padnu oči u bar slučajno zalutalog Bradleya Coopera. On se, naravno, ne zaljubljuje u njezin izgled, nego u ono što glazba za nju znači, u način na koji vidi tonove i mogućnosti koje u njima prepoznaje.
Pa nakon noći provedene u pjesmi i razgovoru po nju pošalje automobil te je dovede na koncert gdje ona, u svojstvu svojevrsne počasne gošće, s nevjericom promatra kako on, nakon samo jednog slušanja, posve točno izvodi njezinu pjesmu. Uglazbljenu. To je dovoljno da se i ona zaljubi i spava s njim nakon koncerta, a usponi i padovi u njihovoj vezi isprepliću se s, čini se neprekinutim, usponom njezine karijere.
Predvidivo? Posve sigurno. No ako nešto filmu ipak treba zamjeriti to što od Ally ne čini zvijezdu Adelina kalibra, nekoga tko ne podliježe stereotipima i osvaja bravuroznošću svojega glasa, nego se pretvara u još jedan proizvod pop industrije, polugolu poskakivačicu čija prirodna boja kose nije dovoljno zanimljiva da bi je pokazivala na pozornici.
Baš kao što ni GaGina, nekad prije, nije bila jer bez plave perike GaGa je samo Stefani Germanotta. Jedna od mnogih. Cooper, s druge strane, ponovno vrlo dobro pliva glumačkim vodama, no kao redatelj povremeno zalazi na stranputice pa, čak i kad za tim nema potrebe, gledatelj ima dojam kao da promatra scene iz backstagea, primjerice, posljednje Beyonceine turneje.
Naposljetku, treba se osvrnuti i na doista preglasnu projekciju u jednom od kina s pet zvjezdica. Od songova pucaju bubnjići, a zatvaranje vrata automobila boli poput loše izrežiranih udaraca u starim akcijskim filmovima. Prigodan je to, stoga, film za vašu nagluhu baku (koja se možda i sjeća neke od prijašnjih ekranizacija), no nipošto nije za osobe s poteškoćama vida jer titlovi, kao i uvijek, ostaju potpuno neprilagođeni.
-
INTERVJU: MILOMIR KOVAČEVIĆ STRAŠNI'Gorjele su zgrade, leševi po ulicama. Svaki moment si i ti mogao biti sljedeća žrtva'
-
'KRLEŽIN IMENJAK'Pavao Pavličić majstorski piše o Fricu, Vuki i mirisu narančine kore na peći
-
KRATKA POVIJEST JEDNE PRIJERATNE GODINENije bilo plana
-
TOP 13 NAGRADE FRICRečenice Tanje Radović su moćne i protočne, užitak su za čitanje
-
PULSKI FESTIVAL KNJIGA30. Sa(n)jam knjige u Istri otvara se u petak, točno u podne, u Domu hrvatskih branitelja