Sanja Lovrenčić je jedna od rijetkih spisateljica koje se godinama predano i marljivo bave književnim i prevoditeljskim radom, bez ikakve primisli da snize ili prilagode svoje kriterije i prepuste se ugodnom toku mainstreama. Njezino je pisanje, a doista je sad već riječ o ozbiljnom opusu koji ima osam pjesničkih zbirki, tri prozne, šest romana, fantastičnu trilogiju i autobiografske zapise, kao i nekoliko knjiga namijenjenih djeci, svojevrsno mjesto razlike unutar konteksta u kojemu se pojavljuje.

To nikako ne znači da je njezina proza hermetična ili teško čitljiva, dapače, nego se odnosi na činjenicu i autoričin stav kako pisanje književnosti nije i ne mora biti isključivo prepisivanje stvarnosti, nego stvaranje svijeta za sebe u kojem ima mnogo prostora za maštu, igru, kao i odmake u prostore nestvarnog, nejednoznačnog, fantastičnog...

Teška paljba 'Mediji hrane infantilni nagon za viriti ženi pod suknju'

Riječju, knjige Sanje Lovrenčić privlače u svoju mrežu čitatelja koji je spreman na avanturu, kojemu čitanje nije tek linearno praćenje fabule i razbibriga, nego prepoznavanje i prihvaćanje igre koja, kad se u nju uđe, postaje beskrajno smislena, suptilna, pa i zabavna. Njezin novi roman, koji nosi naslov "Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost", što je njegovo mjesto radnje, ali i indikativna odrednica onoga o čemu će se pripovijedati, svakako spada među "čitkije" njezine romane, odnosno one u kojima nema stupica za čitatelja, ako on sam ne želi u njih upasti.

Također, kako to često kod ove autorice biva, njegova je struktura zamišljena pomalo konceptualno, izmjenom epistolarne forme, koja čini glavni tok pripovijedanja, i umetnutih priča koje s tim dijelom čine zaokruženu i smislenu cjelinu. U Kabinetu, nekoj vrsti malog, privatnog i neprofitabilnog muzeja u kojemu se čuva ostavština "sentimentalne i trivijalne književnosti", došlo je do kriznog trenutka.

Kustos, koji se svojim pismima obraća pokojnoj osnivačici Rozi, shvatio je da ne samo što je Kabinetu potrebna "novčana injekcija", nego i novi skrbnik koji bi ga zamijenio. Budući da nije riječ samo o običnom poslu, nego on ima i specifičnu emotivnu i, dakako, sentimentalnu vrijednost, ni jedno ni drugo nije lako izvesti, a oglas za posao u kojem će pisati i jedna od ključnih rečenica romana: "Vaša priča važnija nam je od Vaših kvalifikacija", dodatno će zakomplicirati stvar.

Nesigurna budućnost Tisuće knjiga od nove godine ostaju bez autorskih prava

Ovako izrečeno, sve skupa sliči na početak priče u kakav se ovaj roman neće do kraja razviti, sentimentalnu priču o očuvanju nečijeg nasljeđa, pa i fiksacije u vrijeme drukčije od onoga koje ne trpi ono što je neprofitabilno, neprilagođeno i čija se vrijednost mjeri intimnim kriterijima. Na oglas koji implicira da bi kandidati trebali ujedno biti pisci javlja se deset kandidata, sa svojim profesionalnim i privatnim, ponekad posve bizarnim životima, ali i pričama koje su integralni dio romana.

I dok kustos, koji postaje sve očajniji i skeptičniji, pisma Rozi ispunjava fragmentima iz vlastite i svakodnevice Kabineta, kao i onima koji se tiču prošlosti, nastanka i značenja njezina i njegova muzeja neobične i "mekane" ostavštine koju kao da je pregazilo vrijeme drukčijih imperativa i prioriteta, pred njim se redaju kandidati koji svojim iskustvima, ali prije svega pričama koje prilažu, omogućavaju romanu da izađe iz zatvorenog prostora Kabineta prema van, prema suvremenosti i njezinim osobitostima i problemima.

To "otvaranje", smješteno u priče unutar priče, na suptilan način pozicionira roman prema recentnoj stvarnosti, jer se on tako, na posredan način, bavi temama umjetnosti i umjetničkog aktivizma, društvenom odgovornosti, komercijalizacijom i ulaskom kapitala u neprofitabilne sfere ljudske djelatnosti, feminizmom, znanošću i tehologijom, ali i ljubavlju, koja je jedan od provodnih motiva i tiče se kako međuljudskih odnosa, tako i očuvanja nekih prošlih vrijednosti.

NAJVEĆI PISAC Slavni pisac priznao poraz - uništile su ga društvene mreže

Deseta i ključna priča na koju se neko vrijeme trebalo pričekati, pak, konačno, osim ponekog motiva koji se i ranije pojavljuje, zamagljuje pitanje istine, odnosa stvarnog i umišljenog, fantastičnog, jer cijelome muzeju, Rozi i dosadašnjem čuvaru daje posve nove konotacije. Uspostavlja novi kontekst Kabinetu i romanu u cjelini.

Nakon toga čitatelj otvoren za tu vrstu poigravanja počet će razumijevati ovaj roman kao priču o prošlom i sadašnjem, srazu vremena, poljuljanim vrijednostima, sjećanju i zaboravu, pokušaju ustrajanja i predaji, i što je najvažnije - statusu umjetnosti danas i pitanju je li sentimentalno i trivijalno odrednica zbog koje treba nešto otpisati ili tek pogrešno shvaćanje stvari.

Sanja Lovrenčić u ovom je romanu ostala "svoja" na način na koji smo to od nje navikli i očekivali, u smislu literarne ambicioznosti, ali istodobno i otvorena prema temama i dilemama koje su iznimno aktualne i stvarnosne, ali i književno podatne kad im priđemo iz druge vizure i drugim sredstvima, kako to ona čini.