Sanja Lovrenčić je jedna od rijetkih spisateljica koje se godinama predano i marljivo bave književnim i prevoditeljskim radom, bez ikakve primisli da snize ili prilagode svoje kriterije i prepuste se ugodnom toku mainstreama. Njezino je pisanje, a doista je sad već riječ o ozbiljnom opusu koji ima osam pjesničkih zbirki, tri prozne, šest romana, fantastičnu trilogiju i autobiografske zapise, kao i nekoliko knjiga namijenjenih djeci, svojevrsno mjesto razlike unutar konteksta u kojemu se pojavljuje.
To nikako ne znači da je njezina proza hermetična ili teško čitljiva, dapače, nego se odnosi na činjenicu i autoričin stav kako pisanje književnosti nije i ne mora biti isključivo prepisivanje stvarnosti, nego stvaranje svijeta za sebe u kojem ima mnogo prostora za maštu, igru, kao i odmake u prostore nestvarnog, nejednoznačnog, fantastičnog...
Riječju, knjige Sanje Lovrenčić privlače u svoju mrežu čitatelja koji je spreman na avanturu, kojemu čitanje nije tek linearno praćenje fabule i razbibriga, nego prepoznavanje i prihvaćanje igre koja, kad se u nju uđe, postaje beskrajno smislena, suptilna, pa i zabavna. Njezin novi roman, koji nosi naslov "Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost", što je njegovo mjesto radnje, ali i indikativna odrednica onoga o čemu će se pripovijedati, svakako spada među "čitkije" njezine romane, odnosno one u kojima nema stupica za čitatelja, ako on sam ne želi u njih upasti.
Također, kako to često kod ove autorice biva, njegova je struktura zamišljena pomalo konceptualno, izmjenom epistolarne forme, koja čini glavni tok pripovijedanja, i umetnutih priča koje s tim dijelom čine zaokruženu i smislenu cjelinu. U Kabinetu, nekoj vrsti malog, privatnog i neprofitabilnog muzeja u kojemu se čuva ostavština "sentimentalne i trivijalne književnosti", došlo je do kriznog trenutka.
Kustos, koji se svojim pismima obraća pokojnoj osnivačici Rozi, shvatio je da ne samo što je Kabinetu potrebna "novčana injekcija", nego i novi skrbnik koji bi ga zamijenio. Budući da nije riječ samo o običnom poslu, nego on ima i specifičnu emotivnu i, dakako, sentimentalnu vrijednost, ni jedno ni drugo nije lako izvesti, a oglas za posao u kojem će pisati i jedna od ključnih rečenica romana: "Vaša priča važnija nam je od Vaših kvalifikacija", dodatno će zakomplicirati stvar.
Ovako izrečeno, sve skupa sliči na početak priče u kakav se ovaj roman neće do kraja razviti, sentimentalnu priču o očuvanju nečijeg nasljeđa, pa i fiksacije u vrijeme drukčije od onoga koje ne trpi ono što je neprofitabilno, neprilagođeno i čija se vrijednost mjeri intimnim kriterijima. Na oglas koji implicira da bi kandidati trebali ujedno biti pisci javlja se deset kandidata, sa svojim profesionalnim i privatnim, ponekad posve bizarnim životima, ali i pričama koje su integralni dio romana.
I dok kustos, koji postaje sve očajniji i skeptičniji, pisma Rozi ispunjava fragmentima iz vlastite i svakodnevice Kabineta, kao i onima koji se tiču prošlosti, nastanka i značenja njezina i njegova muzeja neobične i "mekane" ostavštine koju kao da je pregazilo vrijeme drukčijih imperativa i prioriteta, pred njim se redaju kandidati koji svojim iskustvima, ali prije svega pričama koje prilažu, omogućavaju romanu da izađe iz zatvorenog prostora Kabineta prema van, prema suvremenosti i njezinim osobitostima i problemima.
To "otvaranje", smješteno u priče unutar priče, na suptilan način pozicionira roman prema recentnoj stvarnosti, jer se on tako, na posredan način, bavi temama umjetnosti i umjetničkog aktivizma, društvenom odgovornosti, komercijalizacijom i ulaskom kapitala u neprofitabilne sfere ljudske djelatnosti, feminizmom, znanošću i tehologijom, ali i ljubavlju, koja je jedan od provodnih motiva i tiče se kako međuljudskih odnosa, tako i očuvanja nekih prošlih vrijednosti.
Deseta i ključna priča na koju se neko vrijeme trebalo pričekati, pak, konačno, osim ponekog motiva koji se i ranije pojavljuje, zamagljuje pitanje istine, odnosa stvarnog i umišljenog, fantastičnog, jer cijelome muzeju, Rozi i dosadašnjem čuvaru daje posve nove konotacije. Uspostavlja novi kontekst Kabinetu i romanu u cjelini.
Nakon toga čitatelj otvoren za tu vrstu poigravanja počet će razumijevati ovaj roman kao priču o prošlom i sadašnjem, srazu vremena, poljuljanim vrijednostima, sjećanju i zaboravu, pokušaju ustrajanja i predaji, i što je najvažnije - statusu umjetnosti danas i pitanju je li sentimentalno i trivijalno odrednica zbog koje treba nešto otpisati ili tek pogrešno shvaćanje stvari.
Sanja Lovrenčić u ovom je romanu ostala "svoja" na način na koji smo to od nje navikli i očekivali, u smislu literarne ambicioznosti, ali istodobno i otvorena prema temama i dilemama koje su iznimno aktualne i stvarnosne, ali i književno podatne kad im priđemo iz druge vizure i drugim sredstvima, kako to ona čini.
