'Veliki' američki pisac Jonathan Franzen stanuje u ugodnoj, skromnoj dvokatnici u gradiću Santa Cruz u Kaliforniji. To je njegov, kako on kaže, "džepić sedamdesetih" koji je sve te godine ostao isti, piše novinar New York Timesa koji ga je posjetio.
Iza kuće je duboki klanac, a iza njega more. Tamo Franzen uživa u svom najdražem hobiju, promatranju ptica.
Nije se, zapravo, tamo niti htio preseliti ali na to ga je natjerala njegova partnerica (iako on mrzi taj termin), spisateljica Kathryn Chetkovich. On je inzistirao da ona dođe k njemu, u New York. U kvartu Yorkville, posljednjem "kvartu gdje stanuje srednja klasa" i dalje ima stan. New York mu zapravo ne nedostaje jer se sve, kaže, prebrzo mijenjalo. Nestajali su dućani gdje je on kupovao i restorani gdje je jeo, a počeo ga je živcirati kaos grada.
U Santa Cruzu, iako to nije htio priznati, mnogo je lakše izolirati se, biti anoniman. Ima tjedni ritam kojeg se drži - od posjeta prijatelja, do treninga s trenerom dva puta tjedno. Iako ima 58 godina, Franzenu je jako bitno da je u dobroj kondiciji. Voli svirati gitaru i uz pomoć YouTubea skidati Chucka Berryja i Neila Younga.
Dva tjedna prije intervjua, završio je finalni scenarij za adaptaciju svog petog romana "Purity". Ima dvojak odnos s televizijom čitav svoj život, svoje mišljenje o mediju stvorio je gledajući "Married...With Children" jer je, otvoreno priznaje, bio zaljubljen u Christinu Applegate.
No, ipak, pristao je na ekranizaciju i pomoći oko toga. Televizija je it mjesto, i svi veliki kulturološki momenti trenutno uključuju ekrane, a ne knjige. On to naziva svojevrsnom evolucijom.
"U školi sam radio Dostojevskog, a on je pak učio neke starije drame u tri ili pet činova. Pomaže što imam izraženu populističku crtu u karakteru. Zašto ne uživati u novom mediju u doba kad sve više ljudi traži razlog da ne čitaju knjigu", pita se.
Za HBO je još 2012. napisao adaptaciju svog trećeg romana "The Corrections", iako se to nikada nije maknulo dalje od pilot epizode. Bilo je problema s time, i sam će to priznati, ali reći će odgovorno i kako je to bilo u "eri kada još nije razumio kako dobra televizija funkcionira". Bilo je to prije no što je gledao "Breaking Bad", i shvatio što znači biti zalijepljen za ekran i kako je sasvim drugačije 'navući se' na televiziju nego li na roman.
I onda je zazvonio telefon, a producent i suradnik Todd Field javio mu je kako je pretprodukcija "Purityja" zaustavljena. Franzen je to dobro podnio. Dobro je podnio i poziv Daniela Craiga, koji je trebao biti zvijezda serije. Ispričao mu se što ne može čekati da se projekt opet pokrene (i ako) jer ga čeka još jedan James Bond film.
"Cijelo je iskustvo bilo nevjerojatno, jako mi je žao što neće uspjeti, ali pokušali smo - zar ne", rekao mu je Craig.
Trebao je znati, kaže Franzen. Trebao je znati da što je veća produkcija, što više ljudi uključiš, što je više medijatora koji rade na priči - veće su šanse da od projekta neće biti ništa. To je pravi problem s adaptacijom, jednom kad odlučiš da si stvarno u tome. Uključuje previše ljudi. Kada pišeš knjigu, osiguraš se da vizija, tvoja vizija, ostaje nedirnuta. Ne moraš niti unositi promjene koje urednik sugerira. Ono što kupac kupi na polici jest, u teoriji, točno ono što je pisac htio reći. To je maksimalni dobitak za kreativni napor kojeg umjetnik može ostvariti. Sve ostalo ti može slomiti srce, deducira Franzen.
Nije on bio ljut jer je serija otkazana, barem tako kaže. Za svoj je rad plaćen, i zna da je napravio dobar posao, i nije bio emotivno vezan uz ishod priče.
"Ja sam lik iz sedamdesetih, meni je važan proces", kaže Franzen.
Stvarno, stvarno, stvarno je to najbolji mogući scenarij. Sada se može posvetiti projektima do kojih mu je zaista stalo. Već dugo za National Geographic želi napisati članak o morskim pticama čija je populacija pala na dvije trećine od 1950.
"Morske su ptice u velikim problemima, a fantastične su", kaže Franzen.
Planira on i veliki novi roman. Već ima, kaže, tri imena, i ozbiljno razmišlja o radnji.
Franzen je, mahom, kaže on, neshvaćen. I neki su ga književni "incidenti" ili stavovi doveli do toga da ga slijedi glas problematičnog teškog tipa, umjesto da se razgovara o njegovih pet knjiga. Jedan od najvećih američkih pisaca (kontroverzan) ipak mora prodavati knjige. Franzen bi to rado ignorirao, ali uz to što je on tip koji "voli proces", on je i "timski igrač". Voli ispunjavati svoje obveze. Voli ići na turneje, i zadovoljiti svog izdavača.
A prodaja je njegovih romana pala otkada su "Korekcije" objavljene 2001. godine. Ta je knjiga prodana u 1.6 milijuna primjeraka. "Freedom", nazvana remek-djelom, 1.15 primjeraka (a izdana je 2010.). "Purity" iz 2015. se prodao u samo 255.476 primjeraka fantastičnim kritikama usprkos.
Što je učinio da je zaslužio takav rasplet situacije. U svojim je esejima i intervjuima navodio nijansirane argumente o tome kako se danas živi - bilo to nešto s Twittera (protiv kojega je), do toga kako je politička korektnost uništila diskurs (protiv čega je) itd... Iako ga kritičari vole i ima predane čitatelje, drugi su koristili upravo mehanizme i platforme protiv kojih je upozoravao (internet i društvene mreže) kako bi mu se izrugivali, cjepidlačili po svakoj izjavi i optuživali ga da je previše krhak da se suoči sa svojim optužiteljima.
Upravo zato, kaže Franzen, ne trebate se objašnjavati. Nema profita u tome, samo se ponižavate, kaže Franzen kojeg su mnogi prozvali snobom.
"Ja snob! Koji gledam serije. Jonathan Franzen gleda “The Killing”, “Orphan Black”, “Friday Night Lights” i “Big Little Lies”, ja da sam snob", kaže Franzen.
Dakle "Purity" je, bar za sada, stopiran projekt. Možda to i nije tako loše. Možda mu je to cijelo vrijeme i bila sudbina. Prisjetio se Franzen kako mu je, ipak, jako dugo motivacija bila da njegovi romani ostanu romani, da odole pokušajima da ih se prenese na mali ekran.
Romani su kompleksni. Oni progutaju svoje žrtve. Imaju nutrinu koju televizija ne može niti dodirnuti. Oni su dokaz da se ljudi zapravo ne mijenjaju. Oni zahtijevaju trud. Hejteri ne žele pročitati cijelu knjigu.
"Većina onih koji imaju problema sa mnom me nisu niti čitali", kaže. Roman, posebice roman Jonathana Franzena, je predugačak za čitanje pa hajdemo ga samo mrziti.
"Veliki dio mene bi bio ponosan da nikada ništa ne bude adaptirano jer ako želite pravo iskustvo, morate biti čitatelj", kaže Franzen.
Ima jako puno zabluda o njemu, zna on to. Zna da ga doživljavaju kao "bijesnog".
"Nekada, kada sa bio mlađi, bio sam bijesan, glupost me razbjesni, ali u svakodnevnom životu ja nisam bijesna osoba", kaže Franzen.
Možda svega toga ne bi bilo da nije bilo Oprah skandala sa njegovom knjigom "Korekcije" koja je izašla 2001. godine. Ona je tu knjigu odabrala za svoj knjižni klub, a on je to u intervjuima nipodaštavao jer je neke njezine bivše izbore smatrao lošima, a bojao se i da će time odbiti muške čitatelja. Nije niti htio da HARPO logo ima veze s njegovim remek djelom. Svijet, piše The New York Times, će ti oprostiti svašta ali ne i da "otkantaš" Oprah koja je na kraju otkazala i njegovo gostovanje u svom showu.
Kada je počeo pisati, pisac nije trebao objašnjavati svoja djela. Promoviranje knjiga nikada nije smetalo Franzena. On voli publiku, voli razgovarati o svom radu. Ali nije trebao imati web stranicu, ili skajpati s obožavateljima. Svakako nije trebao tvitati. Ali sada, kada je pisac, posebno jedan koji želi biti u javnosti, značilo je da mora raditi i biti uključen u sve te stvari. Mrzi društvene mreže, grozi ih se.
"Nikada nisam bio veliki obožavatelj društava strukturiranih po linijama konzumerizma, ali pomirio sam se s time", rekao je.
"Ali kada je krenulo s time da se svaka individualna osoba još uz to mora pretvoriti u proizvod i prodati se, to mi se učinilo zabrinjavajućim i suludim. Stalno se bojite gubitka tržišta za svoju osobnost. Ako vam je cilj biti lajkan ili dijeljen na društvenim mrežama, onda se preobražavate u tip osobe za koju mislite da će dobiti te stvari, čak i ako to niste vi. Posao je pisca da ne dopusti da se pretvori u proizvod", kaže Franzen.
I zato se odlučio povući od svega toga. Nakon što je publicitet za "Korekcije" splasnuo, odlučio je kako baš više nikada neće čitati o sebi, niti jedne jedine riječi. Nisu ga zanimale reakcije na njegov rad, niti milijuni načina na koje je bio krivo shvaćen.
Neki kažu da je u redu da je pisac povučen, ali da ih kod Franzena smeta što on smije kritizirati, ali njega se ne smije kritizirati. On pak svoj bijes rješava tako da se kloni onoga što "okida" njegov bijes. Kako ne bi jurio i bio živčan jer kasni krene barem 15 minuta ranije pa onda sjedi u automobilu i sluša najdražu blues radio stanicu.
"Jedina stvar koju mogu kontrolirati jest moje pisanje", kaže Franzen koji je uvjeren da, ako želi napraviti dobar posao, mora biti odsječen od svega kako bi kontrolirao "input" i "output".
No znači li danas izbjegavati digitalnu interakciju izbjegavati i sam život. Ako si javni intelektualac, ako ćeš pisati romane o modernitetu, ne moraš li i sam plivati u tim vodama.
Njegov odgovor je "zapravo i ne". Možeš ne vidjeti jedan meme ili gyph i ništa se ne mijenja. Može te netko nazvati krhkim, i preživjeti ćeš.
"Ja sam manje više upravo suprotno od krhkog. Ne trebaju mi susreti na internetu da me učine ranjivim, takvim me čini pisanje", kaže.
Franzen kaže kako je ovaj njegov roman, šesti po redu, sasvim sigurno i posljednji. Chetkovich ga brzo opominje i podsjeća da je isto rekao i za "Freedom" kada ga je pisao, kao i za "Purity".
"Da, možda sam u krivu, ali ovo baš imam osjećaj da je posljednje", kaže Franzen koji će nastaviti sa svojim procesima. Procesima pisanja, procesima promatranja ptica, procesima treninga.
