Cijelo ljeto sam vježbala tu jednu pjesmicu na violini, namučila sam se kao pas, kaže Barbara Nola, koja je violinu posljednji put uzela u ruke kad je imala devet godina, kad je napustila muzičku školu. Razgovaramo uoči probe za predstavu "Ponovno ujedinjenje dviju Koreja" suvremenog francuskog dramatičara Joëla Pommerata, koju će ansambl Gavelle u režiji Paola Magellija izvesti kao prvu premijeru ovogodišnjeg repertoara.

Predstava, naime, po Magellijevu (gotovo) redateljskom običaju, "prisiljava" glumačku ekipu da oživi izvedbenu sinesteziju plesnog pokreta, pjesme i svirke, pa je više nego poželjno da ekipa zna svirati barem jedan instrument. Pommeratov tekst "Ponovno ujedinjenje dviju Koreja" nema, naravno, otvorene političke konotacije, ali ima metaforičku oštricu prema suvremenom društvu: zbog toga ga je Magelli očito i odabrao. Riječ je o fragmentarnom tekstu koji potiče aktualizaciju evergrinskih pitanja.

"Mnogo kratkih priča u kojima se, najkraće rečeno, radi o ljubavi i smrti. Kroz ljubavne se odnose presipituju kliske granice između opsesija i slobode. Gdje je granica između nasilja i poštovanje tuđega; kako se može komunicirati s djecom a da svijet odmah ne pomisli kako je uključen problem pedofilije? Smiješ li uopće djetetu reći da ga voliš ako mu nisi roditelj? Ljudska, dječja, ljubavnička prava: pitanje je gdje počinje njihova hipertrofija", tumači Nola i odmah veselo dodaje:

"To ja tako glumački vidim, nisam o tome pričala s Paolom. A redatelj, veteran suvremenog domaćeg teatra Paolo Magelli u profesionalnoj biografiji Barbare Nola ima značajno mjesto. Na njezinoj drugoj godini studija glume zagrebačke Akademije, pozvao ju je da glumi Držićevu Petrunjelu.

"Tada mi je većina profesora s Akademija savjetovala da ne prihvatim tu ulogu, jer još nisam spremna: danas shvaćam da su ti savjeti bili dobronamjerni. Ipak, u Magellijevom teatru nemaš puno izbora, ili jesi ili nisi unutra, a ja sam odmah osjetila da moram biti ondje", prepričava nam.

"Zapravo mi je Magelli neizmjerno pomogao na samom početku, glumački me otvorio. U to je vrijeme, za razliku oe Magellijevog pristupa, na Akademiji bilo nekako previše sjedilačkih razgovora, intelektualiziranja o glumačkom poslu koji su u meni jedino potencirali nesigurnost. Pričaš, pričaš, nonstop o nečemu, ali kad to trebaš izvesti, zavežu ti se ruke i noge. Magelli je, međutim, znao anulirati tu moju opsesivnu potrebu za samoanalizom, tu moju neurozu. Previše odlaganja u meni rađa strah: Mageli je znao da me treba naglavačke ‘baciti u situaciju’. Pa ako se osramotiš, idi tako do kraja i nastavi dalje", kaže Barbara shvaćajući danas, "sto godina nakon te moje Petrunjele", da je Magellijevo kazalište za nju imalo status "još jedne, praktične, životne akademije".

Iako ima mediteransko podrijetlo poput temperamentnog Magellija, Barbara Nola umjesto naših prvoloptaških sličnosti mentaliteta u poslu, općenito najviše cijeni "direktnost i brzinu". Izgleda logično, za tako energičnu sugovornicu. S druge strane, Nola je glumica koja dobro razumije probleme socijalne sramežljivosti.

"Intuitivno razumijem probleme različitih inhibicija jer sam sama takva. Vječito u borbi s osjećajem introvertnosti. A to mi je, sigurna sam, olakšavajuća karika u shvaćanju tolikog broja ženskih likova", kaže Nola, na što kratko komentiramo situaciju sve većeg broja kazališnih komada, ali i redateljskih postupaka, koji "pospremaju" stereotip žene-patnice u ropotarnicu.

"Ne, ne možemo se više žaliti, doista je mnoštvo suvremenih tekstova s jakim ženskim likovima. Sada igraš osobu, a ne tek lutkicu. Iako pri tome ne volim popularne kazališne konvencije koje od pedesetogodišnjakinja traže da igraju prpošne djevojke. Umjesto toga, zalažem se za kazalište svih ravnopravnih generacija, gdje su svi zastupljeni, a ne da vječna glumačka ‘srednja dob’ glumi i djevojčice i starice", energično će Nola, dodajući da joj se, profesionalno i privatno, "ne da biti u sredovječnim poludepresivnim spikama" i da obožava raditi s mladim ljudima, pogotovo onima koji tek dođu s Akademije.


"Dobro, ja možda imam tu mahnitu energiju koja je vjerojatno logičnija za mlađe generacije", kaže naša optimistična sugovornica. "Iako, optimizam s malom zadrškom", ispravlja nas nastavljajući o činjenici "velikog broja vrhunskih profesionalaca na našem, nažalost malom i siromašnom tržištu".

Ta nas opaska, ipak, pesimistično vraća na nedavnu političku aferu s Hrvatskim audiovizualnim centrom (HAVC), filmskom institucijom što je "zasmetala" grupi filmskih nestručnjaka koja je tražila njezinu rekonstrukciju, nakon smjene njezina ravnatelja Hrvoja Hribara. Barbara je tad bila među revoltiranim pripadnicima struke koji su javno podržali sustav HAVC-a kao "jedine samostalne kulturne institucije koja uspješno radi i zarađuje".

"Sad se afere s HAVC-om sjećam s gnušanjem, kao odvratnog konstrukta čiji su nas autori, izgleda, htjeli vratiti 20 godina nazad. Nasreću, to im nije uspjelo i čini mi se da je aktualna kulturna politika mudro odlučila sačuvati taj sustav. Izgleda, ipak ima pameti u ministarstvu kulture da se sustav zaštiti a ispravi ako je nešto neophodno.

Jer je pitanje funkcioniranja HAVC-a posebno relevantno za buduće generacije koje više neće morati, poput Lukasa i njegove generacije, proći torturu stihijske dodjele sredstava za film i trpiti ta poniženja, čekanja, polujavne laži, nepravde, zavlačenja. Stihija i kriminal koji su postojali prije HAVC-a, danas nisu mogući, producent koji nema časne namjere jednostavno neće proći ", govori osoba iz struke, čiji je suprug Lukas Nola kao filmski redatelj osjetio historijsku promjenu u proizvodnji.

Filmsku proizvodnju sigurno će unaprijediti generacija njihova sina Jakova, koji studira filmsku režiju i polako asistira projektima. Logično za dijete koje je raslo u umjetničkoj obitelji, boravilo u kazalištu i na filmskom setu – kažemo to, kao da opravdavamo uvriježeni stereotip o autoreprodukciji među umjetničkim strukama.

"Ma da, normalno je da se u obitelji roditelja liječnika dijete odluči za studij medicine, a nije kad su mu starci iz umejtničkih struka?! Talent se, uostalom, nasljeđuje, a Jakov je bez sumnje naslijedio talent za pisanje.. Ali ne smijem o njemu previše pričati, naljutit će se", govori Barbara uz smijeh i ipak nastavlja.

"Okej, skratit ću ovako. Po mom majčinskom mišljenju, taj čovjek ima dara. Trudim se biti stroga kritičarka, ali vidim da Jakov već od vlastite desete godine kuži naš posao: kako i ne bi kad Lukas i ja oduvijek doma meljemo o poslu, iz toga nije moguće tek tako izaći", kaže ona, na što dodajemo", jedino tako umjetnički posao ima smisla. "Jer inače baš nema", prekida smijeh naše sugovornice.

"Materijalno, taj naš ‘obiteljski’ posao nema puno smisla, jer se nećemo obogatiti. Ali uvijek ima smisla njegovati fanatičan stav", uvjerena je Barbara Nola, koja je u karijeri koristila medij kazališta, filma i televizije po potrebi i životnim oklonostima. Na to gleda s vedrinom "dobrog iskustva koje se iz jednog medija pretače u drugi: iako je bit glume uvijek ista". "Najgore je imati duge periode nerada, kad nemaš angažmana. To te unazadi profesionalno i privatno. Svi glumački problemi se gomilaju u tvojoj glavi, ti si u nekom tupom povišenom raspoloženju iz kojeg ne dolazi ništa dobroga.

A meni je, kao taštoj glumici, a i negdje nesigurnoj osobi, itekako koristilo iskustvo glume u sapunici. Godilo mi je što mi se obraćaju ljudi koji pamte moj lik iz sapunice, to mi je bilo baš okej. Jer je moj radni pristup jednostavan: svemu pristupaš s jednakom upornošću, jedino tako možeš sačuvati profesionalno dostojanstvo, govori naša sugovornica. Izuzetno se veseli skorom emitiranju serije "Čuvar dvorca" na programu HTV-a, čiji je redatelj i scenarist njezin suprug, a sin je asistent režije.

"Riječ je o četverodijelnom špijunskom trileru, seriji o Udbi u Jugoslaviji 1980-ih, ali bez eksplicitnih političkih objašnjenja. Više se radi o izvjesnom pogledu iznutra, o odnosima stare garde tajne službe i njihovih mlađih kolega u vrijeme kad se jugoslavenski sistem počeo raspadati. Lukas je još prije deset godina strastveno počeo raditi scenarij za film, na temelju dokumentarne građe, dugo se time bavio, ali odustao je od filma u korist serije", objašnjava Brabara, koja u seriji ima "malu, ali upadljivu ulogu".

Budući da je HTV financirao produkciju "Čuvara dvorca"", u kojemu glavnu ulogu igra Ivo Gregurević", neizvjesno je hoće li biti nastavka nakon emitiranja prve sezone. "Ah, nadam se da će biti i interesa i love za nastavak proizvodnje, vidjet ćemo", misli Brabara Nola, kojoj je, kao velikoj ljubiteljici vrhunskih televizijskih produkcija u prvom najboljem sjećanju ostala serija novozelandske redateljice Jane Campion "Top of the Lake" ( Povrh jezera), iako ne može prestati nabrajati odlične, visokobudžetne serije koje nonstop gledaju supružnici Nola.

"Lukas i ja baš gledamo taj novi 'Twin Peaks', nastavak moje omiljene serije iz mladosti. Hej, to možeš pratiti otpočetka, iz sredine, s kraja, kao da čitaš knjigu ili gledaš bilo koji umjetnički događaj. Veličanstveno", govori Nola, iz prve ruke svjesna frustracija domaćih profesionalaca koji pokušavaju, uglavnom uzalud, slijediti razinu svjetske produkcije serija.

"A što ćemo o tome pričati, kod nas su se u produkciji jako preznojili kad je trebalo naći 20 automobila iz 1980-ih, za potrebe Lukasove serije. To je bio megaproblem za budžet, a gdje je sve onda ostalo! Snimalo se, iz finacijskih razloga, brzinom svjetlosti, a uspjelo je jedino uz veliki trud kompletne ekipe", objašnjava nam.

A u svjetlu istovremenih događaja, izvan aule kazališta Gavella, u kojoj razgovaramo o teatru i filmu, zagrebački komunalci baš su skidali ploču s imenom Trga maršala Tita, po odluci preimenovanja u Gradskoj skupštini. Od naše sugovornice o tome ne tražimo, naravno, nikakav politički "stejtment" nego možda građanski komentar.

"Ma sramotno je uopće da nas se kao građane prisiljava da se određujemo prema standardima demokracije i standarima antifašizma. Svi znamo što znači i jedno i drugo, ali nam politika stalno podvaljuje, stalno nas pokušava na bilo koji način podijeliti. A to je tragikomična, suluda zamka za građane! Umjesto da rješavamo korupciju i gledamo gdje, kao zajednica, možemo napredovati. E to mi je baš onako nesnosno dosadno! Ne podnosim to neprestalno prisiljavanje na ideološke podjele", rezolutno će Nola.

Ipak, bolja je ideja da zavšimo u anegdotalnom tonu, zbog čega je molimo za kratku sličicu s Krležom iz djetinjstva. Kako je naša sugovornica unuka slavnog domaćeg enciklopedista Mate Ujevića ("o didi se uvijek u obitelji govorilo s poštovanjem, iako ga se ja ne sjećam"); njezin je djetinji susret s Krležom itekako relevantan", na prvu. Kako su Mate i Marija Ujević imali sedmero djece, jasno je da su česte scene sitne dječice i rođačke buke u velikom stanu nalikovale na Bergmanove scene iz filma "Fanny i Alexander", kako nam sugerira Ujevićeva unuka Barbara. Ali "kad u goste dolazi strog tip poput Krleže, koji je volio prigovoriti baki što god je vidio", mala Barbara i ostala djeca se moraju igrati u jednoj sobi, zatvorenoj.

"Mogla sam tad imati svega četiri godine, ali jasno pamtm taj osjećaj nepravde. Krleža je došao u posjet baki, a mi moramo biti kuš! Pa kad su nas strpali u sobu da budemo tiho, ja sam onda malo – a tipično za svaku kukavicu", odškrinula vrata sobe, da vidim tko je taj koji je došao. I zatim spazila ogromnu Krležinu figuru kako se gega, teško je tad već hodao. Vidjela sam ga s leđa i tiho zatvorila vrata. To je sve: nisu mi dopustili da ga upoznam, glupo od njih, a takva šteta za buduću glumicu", smije se Barbara Nola.