Možete li zamisliti “Otvoreno” u kojem pred Mislavom Togonalom ili Domagojem Novokmetom teški boj biju predstavnici HDZ-a i SDP-a, jedni druge prekomjerno gađaju verbalnim plotunima, raspravljajući o kulturnim politikama njihovih stranaka, odnosno koalicija koje predvode? Nema potrebe ni da pokušavate... Pisat će ubrzo i zašto.

U dvije stotine šezdeset i devet riječi stalo je sve što su obje najveće koalicije, ona Domoljubna i Hrvatska raste, imale reći o kulturi u svojim predizbornim programima dostupnim na službenim internetskim stranicama. Lijevi blok je potrošio stotinu devedeset i jednu, a desni samo sedamdeset i osam, bez naslova.

Ne treba biti posebno dobro informiran i osobito mudar da se predvidi kako će iz Socijaldemokratske partije ili Hrvatske demokratske zajednice doći budući premijer i većina ministara. Također, izvjesno je kako će, opet, Ministarstvo kulture, u slučaju pobjede SDP-a, pripasti nekom od partnera, najprije HNS-u, a u HDZ-u će - svjesni kako u kulturi nema nešto puno love, ali ima još manje jasnih kriterija za dijeljenje - to mjesto zadržati za sebe.

Održat će ga priklanjanje jednom od dva bloka

Nasuprot njima, ORaH, također na službenoj stranici, ima dokument od četrdeset i šest stranica, naslovljen “Prijedlog sektorske politike kulture”, u kojem su, uz ostalo, u deset točaka opisani temeljni problemi u kulturi: od načina financiranja, preko tromosti glomaznih institucija i nerezonskog trošenja proračunskih sredstava, pa do odnosa prema baštini ili zakonskih rješenja koja, često, samo generiraju nove probleme.

Stranci Mirele Holy, najviše zahvaljujući njoj, bolja budućnost se - da parafraziramo stihove Danijela Dragojevića - već dogodila i, ako ORaH uopće uđe u Sabor, na životu će ga održavati priklanjanje jednom od dva, ma SDP-ovu bloku.

Možete li, dakle, zamisliti “Otvoreno” u kojem pred Mislavom Togonalom ili Domagojem Novokmetom teški boj biju predstavnici HDZ-a i SDP-a, jedni druge prekomjerno gađaju verbalnim plotunima, raspravljajući o kulturnim politikama njihovih stranaka, odnosno koalicija koje predvode?

Naravno da ne možete: gadna su vremena, nema se vremena za (ne) znanstvenu fantastiku.

Pobjednici skorašnjih izbora sročili su, da ponovimo, o kulturi dvije stotine šezdeset i devet riječi, od tisuću devetsto sedamdeset i četiri slova i, naravno, nisu rekli ništa što pokazuje da probleme vide, kamoli razumiju.

Do prijedloga rješenja nisu stigli, osim ako pod tim ne podrazumijevamo SDP-ovu najavu uvođenja poresnih olakšica za financijere kulturnih događaja i programa. HDZ, kao i obično, nudi još manje: oni, uostalom, kako bi rekao Abdulah Sidran nekom drugom prilikom i povodom, za svako rješenje uvijek imaju - problem.

Ne zna se koliko se građana Hrvatske bavi kulturom, što kroz institucije što kroz udruge, umjetničke pokrete, samostalno, u duetu, već nekako. Zna se, međutim, koliko se onih što se bave kulturom kod nas oglašava o problemima i društva i kulture, a da ne zvuče kao da se javljaju s one strane ruba pameti.

Većina glasno šuti, čekajući rasplet

Odgovor je: Oliver Frljić često, rijetki ponekad, ako i tad. Većina, velika većina, glasno šuti čekajući rasplet pa da onda zauzme jasan, vlasti milozvučan stav i kaže nešto o tome kako je, u boljem slučaju, umjetnost iznad politike i tamo treba ostati, a u gorem progovori jezikom Božidara Alića, samo u light varijanti.

Kad čuje riječ “kultura”, domaća se politička elita muškog spola, uhvati za međunožje. I nije da ih se tu ima za nešto kriviti. S kim imaju posla, zapravo se još i lijepo ponašaju.

Uglavnom, ako bude sreće i novca, izdvojit će možda i cijelih jedan posto proračuna za kulturu, dakle više nego do sada, pa će se malo povećati plaće i potpore, a ako ne bude, opet dobro: od broja mediokriteta u hrvatskoj, posebice institucionalnoj kulturi, tek je malo, neznatno manji broj poltrona i konformista.

Inače, situacija u istoj toj kulturi je takva da bi bilo dobro kad bismo mogli reći da je katastrofalna: nakladništvo je klinički mrtvo, kazališta su strogo kontrolirana već od najbližeg i najnižeg nivoa vlasti, međunarodni uspjesi domaćih filmova se ne odražavaju na gledanost u ovdašnjim kinima preskupih ulaznica, mediji koji se dominantno bave kulturom životare, većina muzeja, eto, postoji, većina knjižara prestaje postojati, neovisna scena se održava preko festivala labilnih financijskih konstrukcija, hladni pogoni institucija koštaju više od onoga čime se bave, političko kadroviranje je pretpostavljeno znanju i talentu...

Baš je, ispada, bukvalno shvaćen Miroslav Krleža kad je od Boga zatražio da ga sačuva hrvatske kulture.

Najmanje rizično je ne tražiti ništa i šutjeti

Ne misle Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, recimo tako, nizozemski: da je kultura ljevičarski hobi koji ne treba financirati. Oni, zapravo, o hrvatskoj kulturi ne misle uopće, jer nemaju potrebe.

Ako se, u prijevodu, oni što se njome bave živi ne čuju i ne trzaju na činjenicu da su im budući pobjednici zajedno posvetili dvije stotine šezdeset i devet riječi, nema nekog racionalnog razloga da kandidati za prve ministre troše vrijeme na to što se skoro sve dobro i važno u domaćoj kulturi dešava zahvaljujući energiji pojedinaca i najčešće mimo sustava, a ne zahvaljujući njemu.

Klimu poželjnog nezamjeranja kreirala je nekada davno politika, ali je već dugo održavaju ili, nakon kratkih opuštanja nanovo oživljavaju, oni što se vode vlastitim pricipima, samo što im principi traju do prvog interesa. Osobnog, da ne bude zabune.

E, kako on slučajno ne bi bio ugrožen uoči neizvjesnih izbora, najlakše je i najmanje rizično primiriti se, ušutjeti i ne tražiti ništa dok se ne sazna na kojoj će adresi stanovati moć, na Iblerovu trgu, kao što je to bilo do sada, ili na Trgu žrtava fašizma, kao što je to nekad bilo.