Ove je godine od 25. do 28. kolovoza održano 22. izdanje Mediteran Film Festivala (MFF), smotre dokumentarnog filma koja se održava u Širokom Brijegu. Ovaj festival je jedinstven po svojoj ljetnoj filmskoj školi, MFF School, o čemu sam i prije pisao, ali vrijedi ponoviti jer se radi o nečemu što bismo mogli okarakterizirati zaboravljenim pojmom “javno dobro”, ili, da budem malo patetičan, jedinim ispravnim ulaganjem u budućnost, jer tu nije riječ samo o filmu. Škola je neprofitnog karaktera, a prvi je put organizirana prije desetak godina i otada je sastavni dio festivala. Pa i ovog, najnovijeg izdanja, bez obzira na enormno smanjena financijska sredstva, s čime se danas nosi veći dio branše. Radionica je rezultat suradnje američke filmske organizacije “Outside The Lens” i MFF-a. U njoj sudjeluju srednjoškolci iz Širokog Brijega i Kalifornije (San Diega). Sam festival traje četiri, a radionica desetak dana. Odvija se na engleskom jeziku, a svi predavači su američki filmaši. Po tvrdnji organizatora festivala, više od polovice budžeta MFF-a otpada na MFF School. Svake godine polaznici radionice snime po jedan kratki film koji otvara festival naredne godine. Pritom  sudjeluju u svim segmentima filma: od pisanja scenarija, režije, glume, zvuka, montaže, postprodukcije...  Prošlogodišnje, 21. izdanje festivala, realizirano je putem online platforme, nakon perioda neizvjesnosti hoće li uopće biti održano, nakon što su i neki veliki filmski festivali, poput onog u Cannesu, otkazali svoja “pandemijska” izdanja. Ove se godine, nasreću, festival donekle vratio u uobičajenu formu, bez obzira na pogubne posljedice koje je pandemija ostavila u filmskoj industriji, nešto što će se osjećati još godinama, pa i onda kada pandemija bude stara priča. Ako se to ikad i dogodi?

Dok su se na prošlogodišnjem izdanju prikazivali uglavnom filmovi snimljeni prije pandemije, na ovom se događalo nešto drugo: prikazivani su filmovi snimljeni u pandemijsko vrijeme, te se na osnovu njih može donekle sagledati nastala “šteta”. Dok su u pandemijsko vrijeme dominirali filmovi snimljeni u Libiji ili Siriji, na primjer, ili na nekim drugim neuralgičnim točkama planeta, danas se događa nešto sasvim drugo. Uglavnom se radi o filmovima koji su snimljeni i producirani u pandemijsko vrijeme, što je u bitnom odredilo njihove tematske preokupacije, ali i njihov način snimanja. Prevladavaju mali, komorni filmovi, za razliku od ranijeg perioda, kada su prikazivani filmovi s vrlo visokim budžetom. Stvari su se, dakle, danas u tom smislu bitno promijenile. Dominiraju niskobudžetni filmovi, što je po mojemu mišljenju budućnost filma općenito, što ima svoje dobre, ali i loše strane. Kao prvo, ono što je dobro, od filmaša se traži mnogo više kreativnosti, kako u odabiru tema tako i u odabiru lokacija, što se pokazalo poprilično inspirativnim. Loša strana je ta što su izostale “velike teme”, da ih tako nazovem, teme koje su obrađivane kao neka vrsta filmskog novinarstva, poput sukoba u Siriji. Nevezano za ovaj festival, spomenut ću jedan od rijetkih filmova koji po svemu zadovoljava te “stare” kriterije, a radi se o rumunjskom dokumentarcu “Kolektiv” koji je ove godine ušao u uži izbor za Oscara. Ili primjer prošlogodišnjeg pobjednika MFF-a, filma “Dublje od dna”, visokobudžetne produkcije koja je snimljena u Bejrutu prije pandemije. To je mozaična priča s više različitih protagonista, kojima je zajedničko to da žive u bijedi i siromaštvu. Oni lutaju ulicama Bejruta, gdje se izmjenjuju bijeda i raskoš, što je ujedno i priča o jednom gradu. Svi ti likovi zarobljeni su u jednom naizgled bezizlaznom krugu nasilja, korupcije, socijalne bijede, besperspektivnosti i alkoholizma. Film je karakterizirala vrhunska produkcija, izvrsna fotografija i režija, što je ranije bila rijetkost, tako da se sve više gubi granica između dokumentarnog i igranog filma. U natjecateljskom dijelu festivala prikazano je dvadeset filmova: deset u konkurenciji dugometražnog, a deset kratkometražnog dokumentarnog filma, dok je ukupno prikazano 45 filmova, među kojima je bilo i nekoliko svjetskih i festivalskih premijera. Grand Prix 22. Mediteran Film Festivala, odnosno nagradu za najbolji film u konkurenciji dugometražnih ostvarenja, osvojio je film “Posljednja vrpca iz Bosne” španjolskog redatelja Alberta Sole.

Okosnicu filma čini obiteljska “videorazglednica”, snimljena na VHS kasetu, tri mjeseca prije srebreničke tragedije, koja je poslana Sifi Suljić, koja je sa svoje dvoje djece iz Srebrenice tijekom rata izbjegla u jedan gradić u blizini Barcelone. 
Sifa se nakon 25 godina vraća u Bosnu pokopati posmrtne ostatke starijeg brata, kojega “upoznajemo” preko VHS snimke, posljednjeg člana svoje obitelji koji je identificiran od onih koji su ubijeni u Srebrenici. Po mojemu mišljenju radi se o lošem filmskom ostvarenju, jer je redatelj iz jedne velike teme, kakva je Srebrenica, i od izvrsnog “materijala” napravio prosječan film koji u svojoj završnici pada u banalnost, kada Sifa razgovara s aktualnim srebreničkim gradonačelnikom, Mladenom Grujičićem iz Dodikova SNSD-a, o karakteru zločina u Srebrenici, što pomalo podsjeća na one besmislene rasprave na društvenim mrežama ili u komentarima ispod internetskih članaka. S druge strane, španjolski film “Huertebise”, čiji su autori Elisa Torres i Octavio Guerra, pobjednik u kategoriji kratkometražnih ostvarenja, zaslužuje sve pohvale. Radi se o minimalističkom poetskom dokumentarcu snimljenom u opustjelom francuskom mjestu Huertebise, u kojem žive četiri generacije jedne obitelji, tri žene i najmlađi član, jednogodišnji Dario. Radi se o filmu koji govori o usamljenosti i prolaznosti vremena, i to isključivo sugestivnom fotografijom. U cijelom filmu izgovore se samo dvije rečenice. Dakle, film snimljen upravo po “receptu” koji sam spomenuo na početku ovog teksta. Huertebise se nalazi na obali mora i tijekom filma neprestano puše vjetar, što ovom filmu daje posebnu zvučnu kulisu.

Ipak, film koji po mojemu mišljenju zaslužuje najveću pozornost od svih prikazanih u zvaničnoj konkurenciji je španjolski dokumentarac “Plima punog mjeseca” Loisa Patina, čija se radnja odvija na obali mora, u zaboravljenom galicijskom ribarskom selu. Radi se o filmu koji je osvojio brojne nagrade na festivalima dokumentarnog filma na kojima je sudjelovao, a premijerno je prikazan na berlinskom filmskom festivalu. Snimljen je na vrlo neobičan i nekonvencionalan način. Svi sudionici filma su statični, kao da su paralizirani, poput mjesta u kojemu se nalaze. Možemo čuti isključivo njihove unutarnje monologe, dok “razgovaraju” o duhovima, vješticama i demonima. U središtu zbivanja je lokalni ribar Rubio, po svemu mitski lik, koji je nedavno nestao na moru. More se u noći krvavog mjeseca prevara u monstruma, što je jedan tipični element iz horor filmova, gdje  ulogu vukodlaka ili vukove, preuzima priroda, što izvrsno funkcionira, pogotovo danas, kada svakodnevno gledamo širom svijeta prirodne katastrofe, pa i na ovim područjima, od poplava, uragana pa do potresa. Dakle, film ima vrlo jak simbolički potencijal, ali i kao potvrda onoga što sam naveo na početku, kako se i s malim budžetom, na ograničenom prostoru mogu snimati vrhunska filmska djela. “More je demon”, replika je koja se ponavlja na više mjesta u filmu. Film je ispripovijedan na sličan, hermetičan način na koji to radi Terence Malick u svojim posljednjim filmovima. Pogotovo podsjeća na Malickovo “Drvo života”, po atmosferi, načinu snimanja, ali i po vrhunskim glumačkim kreacijama. Fizionomije koje se pojavljuju u ovom filmu iznimno plijene svojom sugestivnošću i izvedbom. Film je uglavnom sniman noću, što mu daje dodatno na atmosferičnosti i uvjerljivosti. Možemo čak govoriti o nekom hibridu dokumentarnog i igranog filma. Dakle, ako je suditi po ovogodišnjem izdanju Mediteran Film Festivala, budućnost filma, ne samo dokumentarnog, nije upitna. Autorska inventivnost jedan je neočekivani dobitak, koji je došao s pandemijom, kao kompenzacija za sve manje novca koji se vrti u filmskoj industriji, nešto što daje presudnu boju i šarm “novim” filmskim ostvarenjima, čineći nam ih bliskim i razumljivim. Kao potvrda one teze kako je u umjetnosti manje uvijek više.