Rođena u Sofiji 1973., Kassabova je svoje formativne godine provela iza Željezne zavjese, da bi se nakon pada komunizma s obitelji preselila na Novi Zeland, gdje je studirala francusku, rusku i englesku književnost. Tamo je započela svoju književnu karijeru, objavljujući na engleskom jeziku zbirke poezije i romane. Od 2005. živi u ruralnim predjelima Škotskog visočja, što ju je ponovno povezalo s njezinom ‘balkanskom’ stranom i potaknulo na literarna istraživanja njezine stare domovine i susjednih zemalja. Rezultat je ‘Balkanski kvartet’, ciklus od četiri knjige nastale na granicama država i književnih žanrova, preveden na više od dvadeset jezika - na hrvatskom su dosad objavljene “Granica” (OceanMore, prijevod Martina Čičin-Šain), te “Prema jezeru” i “Anima” (Fraktura, prijevod Patricija Horvat). Povodom gostovanja u Zagrebu Kassabova je ljubazno pristala na razgovor za Express u kojemu nam je ponudila vrijedne uvide u svoju književnost i filozofiju života.

Express: Svojom posljednjom knjigom “Anima” zaokružili ste ‘Balkanski kvartet’. Kako ovaj završni svezak upotpunjuje teme granica, traume, iscjeljenja i pripadnosti koje ste istraživali u prethodnim knjigama?

Ovo putovanje s planinskim pastirima odvelo me dublje u nespoznati svijet neživog. Ili, bolje rečeno, u svijet koji nadilazi čovjeka, jer mi ljudi nismo u njegovu središtu: mi smo tek jedna od njegovih sastavnica. To spoznate gotovo fizički kada živite prema ritmu pastirskog života. Taj ritam uvelike se razlikuje od industrijskog. U pastirskom vremenu vi služite životinjama, a one možda, jednoga dana, posluže vama. Zajedno služite višem cilju - ekologiji. Tek tada istinski shvaćate da ste samo dio veće cjeline živog svijeta: jer bez ovaca, pasa, vukova i medvjeda nema zdrave ekologije. A to znači da svi trpimo, propadamo i umiremo. Jeste li znali da je pas čuvar stada jedina životinja na planetu s trostrukim identitetom? On se poistovjećuje s čoporom, s pastirom i sa stadom. Kad postanete dio pastoralnog svijeta, shvatite da i vi možete imati trostruki identitet: srodstvo s ljudima, s psima, i s ispašnim životinjama. Istinski ste jednaki ostatku stvorenog svijeta. A kad tu istinu osjetite u svojoj najdubljoj srži, doživite neizmjernu radost. Kao da ste se vratili kući. “Eliksir”, treća knjiga kvarteta, duhovnije je djelo od “Anime”. Istražuje našu duboku povezanost s nečovječnim svijetom kroz biljke i alpske ekosustave, te njihovu iscjeliteljsku moć. “Eliksir” će sljedeće godine biti objavljen i na hrvatskom jeziku. U “Eliksiru” i “Animi” otišla sam dalje od isključivo ljudskih odnosa. Sve me više zanima svijest jedinstva, zanima me kako možemo nadići umjetne granice i iluzije odvojenosti. Jer tragedija odvojenosti naša je ljudska tragedija.

Express: Pastirski svijet koji opisujete u knjizi daleko je od idealizirane slike. Naprotiv, on je surov i nemilosrdan. Gdje u takvom svijetu pronalazite ljepotu?

Ljepota je u oku promatrača! Planinski život je po definiciji težak. Kad tome dodate svakodnevnu brigu o životinjama na ispaši, dobijete pravi pastirski život. No, u takvom načinu života mnogo je ljepote, jer taj je život autentičan i herojski. Potrebna je posvećenost da biste bili stočar ili unajmljeni pastir. To je poput života redovnika ili redovnice u planini, a dnevne ‘molitve’ su: mužnja, izvođenje stada na pašu, povratak u torove, hranjenje pasa, promatranje zalaska sunca nad vrhom Vihrena - Gromovnika - a zatim se probudite i sve počinje ispočetka. Ali tijekom dugih dana provedenih sa stadom i psima na brdima, imate svo vrijeme svijeta za razmišljanje o životu, smrti, godišnjim dobima, vremenskim promjenama i osobnostima svojih životinja. Postajete filozof. Postajete ekstatičan. Sve ispraznosti i materijalističke ambicije ‘donjeg svijeta’ otpadaju. I vi postajete slobodni. Također, istinski upoznajete sebe. Nasamo sa životinjama, u svijetu koji se sve više prazni od njih. Svakodnevno gledate u prazninu, i ljepota ovog našeg ranjenog svijeta dirne vas do dubine duše. U tome je istina i ljepota pastirskog života.

Express: Tradicionalni život nomadskih pastira na tromeđi Bugarske, Grčke i Sjeverne Makedonije trajao je stoljećima, ako ne i tisućljećima. Pedesetih godina prošlog stoljeća bugarske komunističke vlasti gotovo su ga u potpunosti uništile kolektivizacijom poljoprivrede. Što bi se dogodilo da Bugarskom nisu vladali komunisti? Ne bi li pastoralizam - pastirski način života - ionako propao?

Pastoralizam ne može propasti! To je jedan od najstarijih i najodrživijih načina ljudskog života, jer je u skladu s prirodnim zakonima. Za razliku od industrijske poljoprivrede, koja tim zakonima prkosi stvarajući monokulture, uništavajući bioraznolikost kemikalijama, zatvarajući domaće životinje u kaveze i istrebljujući vrijedne izvorne pasmine konja, pasa, ovaca, koza, krava, bivola, svinja. U “Animi” pričam fascinantnu priču upravo o tim balkanskim pasminama. Pastoralizam po svojoj prirodi promiče bioraznolikost. No, na njega je snažno negativno utjecao industrijski komunizam, a danas ga ugrožava industrijski kapitalizam. Što bi se dogodilo da komunizam nije zavladao Balkanom? Tko zna! Vjerojatno bi se svejedno dogodila brutalna industrijalizacija i prisilna urbanizacija, kao što se dogodilo, primjerice, u Velikoj Britaniji, gdje više nema pastirstva, a zemlja se tretira isključivo kao roba, ne kao ekosustav. To je bolest zapadnog industrijskog svijeta, bolest zemlje, i bolest uma. Pastoralizam nudi protuotrov koji spašava život.

Express: Većina likova koje opisujete u “Animi” depresivna je i nesretna. Suočeni su s nizom teškoća u svakodnevnom životu, a psihološke probleme uglavnom rješavaju alkoholom. U tim zajednicama vlada patrijarhat i ustaljeni društveni obrasci iz kojih nema izlaza. Čini se da pastoralizam ne donosi sreću ljudima. Zašto bi ga onda trebalo sačuvati?

Nije točno da ondje vlada patrijarhat, niti da su svi depresivni i alkoholičari. Istina je da su pastiri, stočari i vlasnici farmi većinom muškarci. Ili, rjeđe, parovi i obitelji. Najamnici, sezonski pastiri, gotovo su uvijek muškarci, zbog surove prirode terena i težine samog života. Također, riječ je o iznimno osamljenom i podcijenjenom poslu. Ti su ljudi zaboravljeni junaci. Lice pastira rijetko se vidi. Izdaleka ga se može tek naslutiti negdje među brdima, prljave odjeće, kako puši i oslanja se na pastirski štap. U tom smislu imala sam veliku sreću što sam se zbližila sa Sašom, najamnim pastirom farmera Kamena, koji je postao središnji ljudski lik u knjizi. Bez njega ne bih mogla napisati “Animu” na ovaj način. Da, i on je tragična ličnost, alkoholičar, ali nakon tri mjeseca života s njim i stadom, nakon što sam čula njegovu životnu priču i odrastanje na ulicama postkomunističke Bugarske tijekom ‘tranzicije’, počela sam razumijevati koliku bol nosi. On u sebi nosi bol jednog cijelog naroda. A brine se o najvrjednijim autohtonim pasminama ovaca i pasa. Takvih ljudi poput Saše još uvijek ima na Balkanu, i oni su junaci mojih knjiga. Oni su moji ljudi. Pastirstvo donosi sreću. Nesreću ne uzrokuje sam taj način života, nego zakoni koji ga sputavaju, sukobi s nacionalnim parkovima - koji više vole turiste - te čitava kultura koja ne prepoznaje ekološku vrijednost pastoralnog svijeta.

Upravo ta dominantna kultura donosi nesreću, bijedu, sirovi materijalizam i pohlepu, sve do samih planinskih vrhova. Zamislite, dok sam boravila sa Sašom i stadom u alpskim pašnjacima pod vrhom Vihrena, neki su turisti bacali kamenje na nas, samo da bi vidjeli kako životinje skaču.

Express: Boraveći među ljudima koji se bave pastirstvom, što ste najviše naučili o sebi? Je li vas njihova životna filozofija promijenila? Vaše su knjige izrazito osobne. Kako je proces pisanja “Anime” - odnosno čitavog ‘Balkanskog kvarteta’ - utjecao na vaše vlastito razumijevanje sebe i svog mjesta u “široj mreži života”?

Da, iskustvo rada na “Animi” duboko me promijenilo. Naučila sam koliko sam zapravo snažna i prilagodljiva. Shvatila sam da kada se suočiš sa svojim strahovima i iluzijama u divljini, postaješ poput same divljine, više ne postoje granice. Zato su se stari karakačanski pastiri - po kojima su nazvane mnoge pasmine životinja - znali međusobno pozdravljati riječima: ‘Budi kao planina.’ Tijekom tog puta suočila sam se s dvama osobnim demonima u ‘gornjem svijetu’. Prvi je bio strah od medvjeda: u suštini, strah od divljine same, koja nije samo vanjska, nego i unutarnja. To je anima. Drugi demon bile su moje vlastite granice u međuljudskim odnosima, za koje sam dugo vjerovala da ne postoje. Kada, iz ljubavi i idealizma, pokušate ‘spasiti’ nekoga poput Saše, a onda shvatite da ne možete otkupiti tuđi život. Možete samo svoj. To je bolni dar koji mi je “Anima” dala. Svatko ima svoju sudbinu. Možete postati dio ljudi koje susrećete u životu, ali morate znati i pustiti ih. Treba se poniziti i prihvatiti patnju. Vjerujem da je cijelo ovo desetogodišnje književno putovanje bilo traganje za nekom vrstom osobnog i kolektivnog razumijevanja, oprosta, milosti, pripadanja. I transcendencije boli. Mislim da sam to pronašla.

Express: Vaše se pisanje opisuje kao mješavina žanrova - putopisa, memoara, povijesti, poezije. Na kojim ste književnim uzorima odrasli?

Od najranijeg djetinjstva, istovremeno su me očaravale i mučile dvije stvari: neizreciva ljepota prirode i nepredvidivo ponašanje ljudi. Drugim riječima: mjesta i ljudi. Upravo ta fascinacija prožima sve što pišem i istražujem. Vjerujem da je ljudska psiha odraz kozmosa. Bila sam dijete koje je opsesivno čitalo: čitala sam sve što bi mi došlo pod ruku. Od Elina Pelina i Jordana Jovkova, majstora bugarske kratke priče koja je u svojoj srži priča o seoskom životu, do Puškina, Victora Hugoa, Sartrea i Camusa - pohađala sam francuski licej - a kao tinejdžerica obožavala sam znanstvenu fantastiku. Kasnije, nakon emigracije, otkrila sam angloameričku književnost. A kad sam iz ljubavi prema tangu naučila španjolski, uronila sam u književnosti Argentine, Paragvaja, Urugvaja i Ekvadora. Ipak, poezija kao način gledanja na svijet ostala je moja prva i najvjernija ljubav kroz cijeli život.

Express: U tinejdžerskim ste se godinama s obitelji preselili na Novi Zeland, a u zreloj dobi u Škotsku. Zašto ste izabrali ruralno Škotsko visočje za svoj trajni dom?

Iz ljubavi! Prema ljudima i prema krajoliku. Ovaj me krajolik dodiruje i kroz svoju bol, i kroz svoju istinsku ljepotu. Živim pokraj rijeke, okružena pticama, i to je savršeno mjesto za mene.

Express: O svojoj domovini pišete s nekom vrstom sirove, grube ljubavi. Kakav ja vaš odnos s Bugarskom i bugarskim jezikom danas? Jeste li ikada razmišljali o povratku?

Razmišljala sam o povratku, da živim u Bugarskoj puno radno vrijeme, naravno negdje duboko u prirodi. Ali volim Škotsku. Tamo živim već dvadeset godina, i sada pišem o Škotskoj. No, moj je odnos s Bugarskom vrlo intiman. Cijeli ‘Balkanski kvartet’ duboko je ukorijenjen u Bugarsku i susjedne zemlje, a većina mojih protagonista upravo su Bugari. Za potrebe knjiga “Eliksir” i “Anima” polovicu sam vremena provela živeći s planinskim zajednicama, potpuno uronjena u njihovu svakodnevicu i kulturu. Zbog toga poznajem onu ‘drugu’ Bugarsku bolje od većine gradskih Bugara. Naravno, dvojezična sam autorica i sve svoje knjige i sama prevodim na bugarski.

kritika Književnost Jorgea Luisa Borgesa je avantura - Borgesova smrt, baš kao i život, i dalje živi

Express: U knjizi “Prema jezeru” pisali ste o dijelu svoje obitelji koji potječe iz Ohrida. Kao dijete često ste putovali u tadašnju Jugoslaviju. Kako ste tu zemlju doživljavali iz bugarske perspektive? Je li vam se činila dijelom Istoka ili Zapada?

Jugoslavija mi se činila dijelom Zapada, ali ponajviše zbog punih dućana, sjajnih proizvoda i činjenice da su ljudi smjeli putovati u inozemstvo. Makedonija mi se ipak činila mediteranskom, za razliku od Bugarske, koja to nije. Makedonija je za mene bila Jug, a tu ideju Juga u toj knjizi detaljno istražujem. Jug je uvijek pun velikih i neostvarenih potencijala.

Express: Što ste znali o Hrvatskoj?

O Hrvatskoj i Hrvatima tada nisam znala ništa. Ljudi su govorili o Jugoslaviji i o tome da tamo žive Jugoslaveni. Istodobno, sjećam se kako sam sredinom osamdesetih posjetila neka albanska planinska sela u Makedoniji, i bila zapanjena koliko su im životi bili siromašniji i oskudniji u usporedbi s urbanom i dobrostojećom makedonskom ‘jugo-elitom’. Sjećam se da sam pomislila: ‘Život ovdje nije pravedan, baš kao ni u Bugarskoj.’ Ispod tanke fasade nazirala se istina.

Express: U “Animi” često spominjete riječ ‘anima’ u raznim kontekstima, opisujući neku vrstu životnog vjetra, duhovne sile ili možda kolektivnog duha svih bića. Što je za vas anima?

Anima je kada hodaš uz rijeku, a vjetar ti razbaruši kosu, zatitra perje gusaka, nadiže površinu vode, rastjera oblake, i kroz sve to prostruji neki čudan osjećaj - nalik sjećanju. Vjetar je glasnik, a njegova je poruka: ‘Ja sam duša svijeta i nikada ne prestajem putovati.’ Jednoga dana svi ćemo krenuti s tim vjetrom i pridružiti se duši svijeta. To je za mene anima.

Express: Kakvi su vam planovi za budućnost? Nakon ‘Balkanskog kvarteta’, koji je bio iznimno opsežan projekt, koja su vam se nova pitanja otvorila kao spisateljici? Imate li već naznake svog sljedećeg literarnog putovanja?

Da, upravo završavam svoju prvu knjigu smještenu u Škotsku, koja prati moju rijeku ovdje na Škotskom visočju. Zove se “Posuđena zemlja - highlandska priča”. Ta knjiga slijedi književni trag koji je zacrtao ‘Balkanski kvartet’. I ovdje istražujem kako se s vremenom mijenja odnos ljudi prema prostoru u kojem žive, što znači pripadati nekom mjestu, pogotovo kad svjedočite njegovom uništavanju pod pritiscima industrije, i što činimo sa živom zemljom. Pišući “Animu” i “Eliksir” naučila sam: bez žive zemlje, mi nismo ništa.