Prosjak je zatražio sve kamenčiće, kovanice ga nisu zanimale, samo kamenčići. Profesor je posegnuo u desni džep i položio ih na ispruženi dlan koji se pojavio u mraku: učinilo mu se kao da modri kamenčići "padaju na morsko dno, sasvim bešumno". Slijepi prosjak s turbanom i progrušanom bradom nije se isticao visinom. Profesor ga je upozorio da njegov milodar može biti užasan. Slijepac mu tad odgovori da i on za profesora ima milodar: "Još ne znam kakav je tvoj milodar, ali moj je jezovit. Dobivaš dane i noći, razbor, navike, svijet". I tad slijepi prosjak nečujno nestane u svitanju.
Škotski profesor je prosjaku iz džamije na dlan stavio "modre tigrove", kamenčiće koji se neobjašnjivo umnažaju i dijele. Četrdeset kamenčića postaje devet, a devet tri stotine, ne mijenjajući pritom težinu koja je uvijek stalna i neznatna. Profesor može prihvatiti da na Mjesecu ima jednoroga, ali ne može zamisliti da na Mjesecu devet jednoroga mogu biti tri jednoroga. Kamenčići se opiru aritmetici i računu vjerojatnosti. "Matematika", pomišlja, "počinje i sad završava kamenčićima. Da je Pitagora premetao ove kamenčiće…"
U indijskom selu pored kojega je profesor našao kamenčiće jedan starac je rekao: "Bolje kugla u srce negoli modri kamen na dlanu". Profesor nije mario, smatrao se čarobnim vlasnikom modrih čudesa. Grabio je kamenčiće, dizao u vis, prosipao kroz prste, gledao kako rastu, množe se i nestaju. Kad se napokon u bogomolji obratio i Bogu i Allahu, dvama imenima "za jedno nedokučivo Biće", da ga liše tog tereta modrih tigrova, iz mraka se nečujno pojavio slijepi prosjak. Profesor je spustio kamenčiće u udubljeni dlan mršave ruke, a u zamjenu za modre tigrove prosjak mu je vratio "dan i noć", svijet i jezu svakodnevnog i običnog.
Tko je Borgesov Billy the Kid? To bi pitanje trebalo biti jednostavnije od pitanja što su modri tigrovi. Billy the Kid je "nedorasli dječak koji je, skončavši u dvadeset i prvoj, dugovao ljudskoj pravdi dvadeset i jednu smrt - ne računajući Meksikance". Iz podzemne newyorške straćare gdje je rođen, na Zapad je krenuo kao Bill Harrigan. Zapad je mamio onako kako mami obećana zemlja "čija blizina ubrzava kucanje srca poput blizine mora". Put je vodio tamo gdje je "sjekira što obara cedrove, golemo babilonsko lice bizona". Na Zapadu, gdje leži zlato Nevade i Kalifornije, gdje su obredi i gnjev crvenokožaca i prozračna pustinjska prostranstva, rođeno ime će ubrzo nestati. Borgesu je poznato gdje i kako. U krčmu u New Mexicu ulazi krupan Meksikanac, "tvrdom engleštinom naziva dobru večer gringosima, kučkinim sinovima"... Prvo muk, a onda pucanj. Zaklonjen visokim muškarcima riđi irski štakor opalio je na uljeza. Jedan metak je bio dovoljan. "Ja sam Bill Harrigan iz New Yorka", predstavlja se tad strijelac. Ali ne, nema više Harrigana, to je već Billy the Kid progovorio.
Borges traži čitatelja. U predgovoru prvog izdanja "Opće povijesti gadosti" piše da su "dobri čitatelji crnji i neobičniji labudovi od dobrih pisaca". Čitanje je djelatnost koja dolazi nakon pisanja: "Smirenije je, uglađenije, produhovljenije". Pisac kreće s jedne strane kroz pustinju, čitatelj s druge. Na čitatelju je da pisca dočeka na sredini pustinje, ili barem negdje pri njenom kraju, prije nego što pisac izađe iz nje. U predgovoru izdanju "Opće povijesti gadosti" iz 1954. Borges se prisjeća tog "pustinjskog" pisca. "Čovjek koji je to sastavio bio je jako nesretan, ali je, pišući, prikratio vrijeme. Neka barem koji odbljesak tog utješnog užitka dopre i do čitatelja".
Danas znamo, otkad su otkriveni u Australiji crni labudovi prestali biti nešto nemoguće i izvan pameti. Dobri čitatelji nisu rijetki baš kao ni dobri pisci. Pisac i Borgesov čitatelj nalaze se usred pustinje, usred džungle, sna... gdje god i čega god već, i tamo razgovaraju. Tako je to u kanonskim "Modrim tigrovima". Tako je to na ovom ili onome mjestu i "Opće povijesti gadosti" i "Shakespeareova pamćenja".
Borgesova književnost obećanje je avanture, noćnog putovanja. Čitatelj susreće Borgesa, a na kraju, već prema starom običaju u Borgesovoj literaturi, i sam Borges susreće Borgesa. U priči "25. kolovoza 1983." ("Shakespeareovo pamćenje") 61-godišnji Borges u sobi broj 19 hotela Las Delicias susreće 84-godišnjeg Borgesa. Mlađi se vidi kao onaj koji je sanjač, stariji kaže da treba utvrditi postoji li samo jedan sanjač ili možda se to dvojica ljudi međusobno sanjaju. A onda Borges pred kojim su još desetljeća života pita onog drugog, umirućeg Borgesa, što mu može reći o godinama koje su još pred njime.
"A što da ti kažem, jadni Borgese?", odgovara onaj kojeg mlađi sanja. "Zadesit će te sve one nevolje na koje si već obviknuo..." Današnji 61-godišnjak će oslijepiti: drugi će mu čitati knjige, drugima će iz mraka diktirati svoje priče. Živjet će na Islandu, usred sinjeg mora, u Ženevi, s pogledom na Mont Blanc. U Rimu će napisati svoju najbolju pjesmu, ponavljati stihove Keatsa, čije je ime, kao i svih drugih, bilo zapisano na pijesku... "U povodu smrti...", pokušava sanjač oprezno postaviti još jedno, konačno pitanje. "Ne", prekida ga rezolutno onaj stariji: "Ona će živjeti duže od tebe".
Da, vidimo to u pričama, osjećamo u rečenicama: Borgesova smrt, baš kao i život, i dalje živi. Spinoza je zapisao da sve želi očuvati svoju suštinu: kamen želi vječno biti kamen, tigar želi vječno biti tigar. Borges želi vječno biti Borges. U životu, u literaturi, u smrti. Ponekad se treba susresti sa samim sobom, u snu ili hotelskoj sobi, u ovim ili onim pričama. Ponekad se treba sastati s čitateljem, na ovom ili onome mjestu, u bengalskoj džungli ili kalifornijskoj pustinji. I to je dovoljno. Suština je očuvana. Borges je Borges.
