Nova knjiga Ivane Šojat zanimljiv je hibrid sastavljen od kratkog romana “Emet” i pet kratkih priča koje s romanom čine jednu cjelinu. Zanimljiv je naslov knjige. 

Riječ “emet” na hebrejskom znači život, dok riječ “met” znači smrt, a u ovoj knjizi izbrisane su granice između to dvoje: živi komuniciraju s mrtvima, odnosno s njihovim demonima, u ukletom krugu obiteljskog nasilja iz kojeg ne postoji izlaz.

Glavni lik romana je djevojčica Lucija Pauk. “Emet” je ispisan u maniri prvorazrednog žanrovskog horor romana, kakvi su u hrvatskoj književnosti rijetki. Pogotovo kvalitetni romani. 

S tim što Ivani Šojat, što je kvaliteta više, nije bila primarna namjera napisati žanrovski roman, nego joj je on poslužio kao savršena forma za njezin tekst. 

Ovaj roman pun je jeze, ali i neke praiskonske tuge koja nema veze s fatalizmom na koji smo navikli na ovim prostorima, što je pogotovo vidljivo kod bosanskohercegovačkih pisaca.

Taj fatalizam možemo oslikati onom Andrićevom: “Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo”. Kod Ivane Šojat to je nešto drugo, teže i mučnije.

U romanu “U šumi” irske spisateljice Tane French, koji mi je prije nekoliko godina bio prvorazredno književno otkriće, glavni muški lik je policijski inspektor koji nosi teške traume iz djetinjstva i koji se s tim ne može nositi.

Tana French ga u jednom trenutku opisuje kao “sjebanog”. U fatalizmu postoji određena doza muške narcisoidnosti, dok je to kod Ivane Šojat i Tane French esencijalni očaj. 

Takvi su gotovo svi likovi Ivane Šojat iz ove knjige, “sjebani”, pogotovo glavni lik, djevojčica, odnosno odrasla (mrtva) slikarica iz “Emeta”.

U ovom hororu ne postoji mogućnost happy enda, kao kod Stephena Kinga, iako ovaj roman ima mnogo dodirnih točaka s njim. Poput Kinga, u većem dijelu romana pripovjedač je dijete, djevojčica, žrtva pedofilije koja ju je trajno obilježila. 

Međutim, za razliku od Kinga, gdje je uzrok straha najčešće izvanjski, kod Ivane Šojat on nastaje unutar obitelji, čime je onemogućen bilo kakav uzmak i zaštita, odnosno privid nekakvog happy enda.

Djevojčica u “Emetu”, primjerice, sluša kako susjedi maltretiraju svoju djecu, što funkcionira kao djelić pakla oko nje i pokazatelj kako je iz jedne takve ljudske pustinje nemoguće pobjeći.

Ona se protiv svojih strahova bori crtajući anđele čuvare iz dječjih molitvi, da bi u “kasnijoj” dobi počela crtati lice djevojčice. 

Ovo “kasnijoj” ima svoje značenje koje se može shvatiti tek u neočekivanom i izvrsnom obratu na kraju knjige, koji dodatno zacrni ionako sumornu i jezovitu cjelinu.

Treba se bojati živih, a ne mrtvih, rečenica je koju je djevojčica često slušala od bake. Međutim, nju progone i mrtvi, treba se bojati i jednih i drugih. 

Junak Tane French od svojih demona “štiti se” amnezijom, dok se junakinja Ivane Šojat svakodnevno susreće sa svojim demonima. Isti je slučaj i s njezinim junacima iz kratkih priča. 

Priča “Talog” i “Tunel” ispisane su u najboljoj maniri “manje je više” poetike, karakteristične za priče Raymonda Carvera.

Postoje tu sjajne rečenice koje na trenutak otvaraju pred čitateljem cijeli jedan zaboravljeni svijet preko nekog minornog detalja, zbog kojeg smo piscu skloni povjerovati na “neviđeno”.

Na primjer rečenica: “I onih čizama kojima je laštilo već pojelo kožu - kao da su od voska”, koja nepogrešivo priziva rat. 

U tih pet kratkih priča Ivana Šojat suvereno demonstrira različite pripovjedačke tehnike, što je pogotovo vidljivo ako usporedimo primjerice priče “Talog” i “Tunel” s pričom “Oči” koja zatvara ovu knjigu, a koja je napisana iz vizure njemačkog dječaka čiji otac “radi” u koncentracijskom logoru i koji ponekad “s posla” donese vrećicu ljudskog pepela kojim gnoji tratinu, a koji od dječaka nastoji napraviti “pravog muškarca”.

Ova izvrsno napisana priča neodoljivo podsjeća na retke Herte Müller, i stilski i tematski. Čak imate i sličan osjećaj grča u želucu nakon pročitane priče. 

Jedan primjer: “Tek poslije, nakon svega, znao sam se zapitati treba li čovjek biti muško da ubija djecu. I žene. Muškarci mogu ne plakati. Djeca u strahu uvijek plaču”.

Ono što najviše povezuje kratke priče i kratki roman “Emet” u jednu cjelinu je konstantna jeza koja ne dolazi iz vanjskog svijeta, nego iznutra, kao što je to eksplicitno navedeno u priči “Demon”, u kojoj pripovjedač shvati u jednom trenutku kako je ljudska psiha “rodno mjesto” demona. 

Pored ovoga, ova knjiga je izvrsno napisana, što također na svoj način daje privid cjeline. “Zbog te nam je njezine smočnice kuća nekoć mirisala na esenc i preplašene paprike. 

Tako sam to zamišljala. Taj miris nalikovao mi je na vrisak paprika prije porinuća u kiselu smrt”, piše Ivana Šojat na jednom mjestu, što me podsjetilo na genijalnog Belu Hamvasa koji na jednome mjestu u “Filozofiji vina”, čini mi se, uspoređuje namirnice na polici s vojnicima koji u svakom trenutku moraju biti spremni žrtvovati se za “cjelinu”. 

Tijekom “Festivala svjetske književnosti” u Zagrebu, Ivana Šojat je podjelu na “mušku” i “žensku književnost” nazvala glupošću. 

Nisam siguran je li upotrijebila baš tu riječ, ali otprilike s tim značenjem. Termin “ženska književnost” često služi za relativizaciju književnih djela spisateljica, dovodeći u istu ravan primjerice Ceceliju Ahern i Hertu Müller, iako se uz Müllerovu ili uz Margaret Yourcenar nikad nije vezivao taj pojam, jer one pripadaju “vrhunskoj” književnosti, odnosno “muškoj”.

Fraza “dobar primjer ženskog pisma” nije vrijednosni sud, nego izlika da se ne kaže ništa, stoga je Ivana Šojat apsolutno u pravu, što potvrđuje ovom sjajnom knjigom, pogotovo što je nekoliko priča ispričano iz “muške” perspektive. 

Nakon svega, kad se potroše i zaborave aktualne “književne ladice”, da se poslužim maksimom Veselka Tenžere, “preživljava samo dobro pisanje”. A “Emet” će, u to nema sumnje, preživjeti.