Kad je David Bowie održao koncert na Dinamovu stadionu 1990. godine, nenajavljen je došao u Atelijer Meštrović na Gornjem gradu. Bio je zadivljen kiparom i znao je puno o njegovu stvaralaštvu. Tu istinitu anegdotu ispričala je Barbara Vujanović, muzejska savjetnica i autorica novog stalnog postava Atelijera Meštrović, koji je konačno otvoren za javnost sredinom prosinca nakon tisuću dana obnove. Riječ je tek o drugom stalnom postavu u njegovoj povijesti, dugoj 60 godina, koji posjetiteljima nudi inovativan i dinamičan pogled na Meštrovićevo stvaralaštvo s naglaskom na suvremenoj interpretaciji njegova života i radova. Uz antologijska djela poput “Miloša Obilića”, “Povijesti Hrvata” i ženskih aktova međuratnoga razdoblja, izložen je i posebno vrijedan raritet - portret kralja Faisala, vođe koji se za arapsku neovisnost borio uz Lawrencea od Arabije. To rijetko izlagano djelo svjedoči o međunarodnom ugledu Ivana Meštrovića, kao i o razgranatoj mreži njegovih svjetskih kontakata. Zagrebački i petrinjski potresi prilično su oskvrnuli kompleks Atelijera Meštrović, no ta tragedija je iskorištena za kompletnu konstrukcijsku i energetsku obnovu.
Projekt obnove vodila je ravnateljica Muzeja Sandra Grčić Budimir, a arhitektonsko i likovno oblikovanje potpisali su Damir Gamulin, Antun Sevšek i Jasmin Ćemanović iz Organiziranog oblikovanja, koji su se s poštovanjem odnosili i prema Meštrovićevim radovima i prostoru na Gornjem gradu. Projekt obnove stajao je oko šest milijuna eura, a financiran je iz europskih fondova te kroz program Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Rezultat tog zahtjevnog i dugotrajnog projekta, od podruma do krova, sofisticirana je obnova Meštrovićeva kompleksa u kojem se i danas, više od 80 godina nakon umjetnikova odlaska iz Zagreba, osjeća kreativna atmosfera u kojoj je Meštrović ostvario neka od svojih najznačajnijih djela.
“Atelijer Meštrović je memorijalni muzej koji se nalazi u kući koja je izvorno bila Meštrovićev dom i radni prostor te sam zato htjela u novom postavu zadržati ambijentalnost i klasičnost, ali u isto vrijeme predstaviti Meštrovića u kontekstu 21. stoljeća. Ideja je bila da se sačuva memorijalni karakter i suodnos umjetničkih djela i kuće, ali bez pretjerane multimedijalnosti i digitalnih tehnologija. Novost je u interpretacijskim metodama koje će omogućiti bolje razumijevanje Meštrovićeva djela i povijesnog konteksta”, pojasnila je Barbara Vujanović i dodala da shodno tome izbor djela prati fundus muzeja: “U fundusu muzeja imamo radove od njegovog studentskog stvaralaštva do djela iz američkog razdoblja, koja su doduše manje zastupljena. Zahvaljujući donaciji Rumjane i Mate Meštrovića u Atelijeru imamo i reljef ‘Domagojevi strijelci’, koji je Meštrović načinio 1955. godine, kad je živio i radio na američkom sveučilištu Notre Dame. No većina djela iz naše zbirke nastala je u Zagrebu i zato smo ih željeli prikazati u odnosu na specifičnost te zagrebačke situacije. Grupirali smo ih prema tematskim okosnicama kao što su obitelj, susreti sa suvremenicima, posvećenost sakralnoj umjetnosti, zatim monumentalnim ciklusima te spomenicima. Kroz tematske dionice prati se Meštrovićeva profesionalna i osobna biografija, a s druge strane vidi stilska promjena u njegovu kiparskom rukopisu. Također, cjelokupnom ambijentu pridonose paravani koji, ovisno o tome imaju li fotografiju ili ne, usmjeravaju fokus na Meštrovićevo djelo, interijer i arhitekturu kuće ili na njegov život u ambijentu kuće te na atrij, odnosno galeriju na otvorenom gdje je izlagao svoja djela, tako da su posjetitelji - kupci, prijatelji, kolekcionari, naručitelji i političari mogli vidjeti aktualne radove te naručiti novo djelo”.
Autorica novog postava pojasnila je da se u atelijeru može osjetiti radna atmosfera jer se vide neka djela na postamentima na kojima je radio, a u dvorani skulptura gdje su radovi iz herojskih ciklusa - “Kosovskog ciklusa” i “Ciklusa kraljevića Marka”, razvijena je i fotografija s uvećanom maketom nerealiziranog Vidovdanskog hrama. Posjetitelji mogu čuti i Meštrovićev glas kako pred kraj života recitira svoju poeziju, a na video projekcijama vidimo kipara kako radi.
“Te nove dimenzije postava upućuju na Meštrovićevu prisutnost, dajući ovom prostoru njegov pečat ne samo kao kipara, nego i kao arhitekta, crtača i pjesnika”, napomenula je Barbara Vujanović dodavši da su novitet tekstovi legende koji na nepretenciozan način upućuju na različite aspekte njegova života i rada. “U svakoj legendi razlaže se jedna ideja. Primjerice, u reljefu sakralne tematike, koji prikazuje susret Bogorodice i Isusa s njegovim bratićem Ivanom Krstiteljem, upućuje se na to da taj prikaz nije obična dječja igra, nego priča o njegovoj prvoj supruzi Ruži: naime, Bogorodica ima njezine crte lica, koje su tužne, jer je Ruža te godine saznala da ne može imati djecu”, istaknula je autorica novog postava naglasivši da se u većini legendi postavljaju pitanja s idejom da posjetitelji sami donose zaključke, da se sažive te senzorno i emotivno reagiraju na djelo.
Kako je živio Ivan Meštrović
Ivan Meštrović (Vrpolje, 1883. - South Bend, 1962.), kipar, arhitekt, profesor i rektor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, autor književnih i esejističkih radova, djetinjstvo i ranu mladost proveo je na jugu Hrvatske, u Otavicama, malome mjestu u Dalmatinskoj zagori, odakle potječu njegovi roditelji.
Unatoč nedostatnom obrazovanju i skromnom obiteljskom podrijetlu, postao je najistaknutiji kipar hrvatske moderne skulpture te vodeća ličnost umjetničkog i društvenog života u međuratnom Zagrebu. Obrazovanje je započeo u Splitu u klesarskoj radionici Pavla Bilinića, gdje ga je crtanju podučavala majstorova supruga Regina Bilinić rođ. Vechietti. Zatim ga je prof. Ante Bezić primio na večernji tečaj za šegrte na splitskoj Realci, a potom se upisao na bečku Akademiju likovnih umjetnosti. U toj bečkoj fazi živio je vrlo skromno, a neimaština se očitovala, primjerice, u manjku gline za modeliranje. Unatoč siromaštvu, Meštrović je uspio u prvom desetljeću svoga stvaralaštva, tj. od 1900. do 1909. godine, odliti u gipsu ili isklesati u kamenu, odnosno mramoru, oko 120 skulptura ili reljefa. U korespondenciji s Isidorom Kršnjavim otvoreno piše da živi u teškoj oskudici te mu priznaje da ga “muči njegov bezobrazni trbuh”. Istodobno moli Kršnjavoga da ne širi tu informaciju. Također mu otkriva da je početkom 1904. godine, s mladim slikarom i grafičarom Tomislavom Krizmanom, organizirao izložbu njihovih radova, ne samo da bi se predstavili bečkoj javnosti, nego da bi namaknuli novac za stanarinu i svakodnevni život.
Iz njihove korespondencije nazire se i Meštrovićevo otkrivanje važnosti marketinga i mecenatstva, tj. naručitelja djela, pa tako Meštrović spominje nekoliko važnih trgovaca, između ostalih Fedora Popovića, kojemu su arhitekti iz Atelijera Benedik i Baranyai 1907. godine izgradili reprezentativnu obiteljsku kuću na Splavnici, tj, na Trgu bana Jelačića 4. Na pročelju te kuće ugrađen je Meštrovićev reljef “Seljaci” u obojenoj terakoti koji prikazuje deset muških figura koje simboliziraju trgovinu žitom i bojama. Meštrović pri kraju studija upoznaje industrijalca i kolekcionara Karla Wittgensteina, važnu osobu u kulturnom i društvenom životu Beča na prijelazu 19. i 20. stoljeća, koji je odlučio potpomagati kipara dvije godine mjesečnom potporom, tj. kupovinom njegovih djela. Upravo je po narudžbi Karla Wittgensteina izradio mnoga svoja kapitalna djela poput “Vrela života” što mu je omogućilo da izađe iz “faze gladovanja”. Zahvaljujući prodaji svojih djela, Meštrović je sa suprugom Ružom Klein proveo dvije godine u Parizu, gdje su mu se otvorila vrata atelijera Augustea Rodina i Antoinea Bourdellea.
Uslijedila je značajna izložba u središnjoj dvorani Secesije u Beču 1910. godine, a iste godine je njegov “Zdenac života” prikazan na izložbi “Meštrović - Rački” u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Zaslugom Isidora Kršnjavoga, Samoupravni odbor grada Zagreba odlučio ga je kupiti za 20 tisuća kruna! Godinu kasnije izlagao je na međunarodnoj izložbi u Rimu, gdje je dobio prvu nagradu za kiparstvo. Tom prigodom je talijanski kralj Vittorio Emanuele kupio Meštrovićevo djelo “Pastir”, a Galleria Nazionale d’Arte Moderna u Rimu mramornu skulpturu “Starica”. Meštrovićeva djela, pokazana na tim izložbama, izazvala su veliku pozornost publike i likovnih kritičara, a to mu je osiguralo međunarodni uspjeh i financijske benefite te sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu 1914. godine. Nakon Rima, Meštrović izlaže diljem Velike Britanije, gdje su ga prihvatili predstavnici visokog engleskog društva, koji su naručivali od kipara svoje portrete. Imati portret Ivana Meštrovića bila je stvar društvenog prestiža.
U to vrijeme Meštrovićeva djela već su se nalazila u atelijerima i skladištima u raznim europskim gradovima gdje je živio i izlagao, od Beča i Pariza preko Rima i Cannesa do Londona, gdje je imao uspješnu samostalnu izložbu u Victoria & Albert Museumu 1915. godine. Bio je na vrhuncu svjetske slave te je odlučio da za svoja djela pronađe trajni smještaj. Odlučio se za Zagreb te kupio kompleks kuća u Mletačkoj ulici 6, 8 i 10, na Gornjem gradu, u staroj povijesnoj jezgri, koje je u potpunosti adaptirao te preuredio u svoj dom i atelijer. U gradnji i uređenju objekta sudjelovali su arhitekti Viktor Kovačić, Harold Bilinić i Drago Ibler, a kako je Meštrović imao sklonost prema arhitekturi, uveliko je pridonio osmišljavanju cjeline i oblikovanju interijera, uključujući dizajn namještaja, rasvjete i rasporeda prostorija, što taj kompleks čini jedinstvenim primjerom Gesamtkunstwerka - “cjelovitog umjetničkog djela”. To je i danas itekako vidljivo. Naime, prostor se sastoji od četiri povezane cjeline - polunatkritog atrija, atipičnog za gornjogradsku arhitekturu, zatim stambenog dijela s brojnim dekorativnim elementima, i nekadašnjeg umjetnikova atelijera koji je pretvoren u suvremeno koncipirani izložbeni prostor, a tu je i dvorište transformirano u kultivirani vrt sa skulpturama. Meštrovićeve skulpture i reljefi u drvu, kamenu, bronci i gipsu te faksimili crteža i grafika izloženi su po svim dijelovima muzeja. Kompleks predstavlja jedinstveno mjesto koje objedinjuje umjetničku, povijesnu i duhovnu dimenziju života i stvaralaštva jednog od najvažnijih hrvatskih i svjetskih kipara 20. stoljeća.
Tijekom adaptacije kompleksa u Mletačkoj ulici, Meštrović je radio na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu, gdje je upoznao Olgu Kesterčanek, suvlasnicu ljekarne na Gružu. Ubrzo dolazi do dramatične promjene u njegovu životu: Meštrović se rastaje od prve supruge Ruže Klein, što će dovesti i do razdvajanja kompleksa - Mletačke 8 od Mletačke 10, tako da je prva supruga ostala živjeti u jednom dijelu, a Meštrović s novom suprugom Olgom i njihovih četvero djece u drugom dijelu kompleksa. Meštrović je na Gornjem gradu u Zagrebu živio s novom obitelji 20 godina, a tijekom tih godina posjećivala ga je tadašnja kulturna i politička elita ne samo Zagreba, nego i iz drugih zemalja.
“To je za Meštrovića bilo vrlo intenzivno razdoblje jer je u to vrijeme radio značajne projekte te je Zagreb bio stjecište poslovne i umjetničke komunikacije. Posjećivali su ga umjetnici iz Amerike, kolege umjetnici i prijatelji, recimo Tomislav Krizman, zatim Karađorđevići, te brojni naručitelji njegovih djela. Primjerice, kad je radio ‘Indijance’, tad su iz Chicaga redovito dolazili naručitelji koji su pratili napredak radova. Također, kad je radio spomenik političaru Ionu C. Brătianu, njegov atelijer na Gornjem gradu posjećivali su rumunjska politička svita te njegova supruga Elise Brătianu, rumunjska aristokratkinja, koja je pratila razvitak projekta. No nakon Drugog svjetskoga rata Meštrovićevi spomenici u Rumunjskoj doživjeli su damnatio memoriae: spomenik premijeru Bratianu premješten je i danas se nalazi ispred Fundacije Iona C. Brătianua, a spomenici kraljevima su pretopljeni ili odneseni u tadašnji Sovjetski Savez”, ispričala je Barbara Vujanović te napomenula da je i američki avijatičar Charles Lindberg posjetio njegovu galeriju u Ilici 12, koja je bila prva privatna galerija nekog umjetnika kod nas.
Osim što je u svom zagrebačkom razdoblju realizirao neka od svojih krucijalnih djela - “Povijest Hrvata”, koje se nalazi u dvorištu Pravnog fakulteta u Zagrebu, spomenik J. J. Strossmayeru na istoimenom trgu te Andriji Meduliću pred Umjetničkim paviljonom, potom spomenik Ruđeru Boškoviću koji je otkriven u parku Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu, Meštrović je u to doba imao puno širu ulogu. Barbara Vujanović napominje da to Meštrovićevo razdoblje obilježava povratak izvorima antike i renesanse te kipar radi klasične ženske aktove, koji su izloženi u atriju Atelijera, kao i monumentalne spomenike koji se postavljaju u Zagrebu, Splitu, Beogradu, Chicagu i Bukureštu.
“Tijekom tih godina on reformira zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, gdje preuzima prvo profesorsku, a zatim i dekansku poziciju, te dovodi novu garnituru profesora. Također, modernizira program tako da se naglasak s dekorativnosti premješta na samu umjetnost. Također, Akademija se povezuje s najvažnijim umjetničkim središtem - Parizom tako da brojni hrvatski umjetnici borave tamo na stipendiji, zatim modernizira ljevaonicu što je bila primarna potreba za realizaciju njegovih spomenika, a od toga su profitirali i drugi kipari. Zagrebačka Akademija u to vrijeme nije imala status fakulteta, te Meštrović revoltiran činjenicom što Beograd ne želi dati Zagrebu taj rang, odstupa s pozicije dekana 1933. godine, no vraća se kad Akademija postaje fakultet. Također se izborio da Nacionalni muzej moderne umjetnosti dobije svoju zgradu. Uz to, gradi Meštrovićev paviljon - Dom hrvatskih likovnih umjetnika, dovršen 1938. godine, koji je samo nekoliko godina kasnije ustaškom samovoljom pretvoren u džamiju. Dakle, Meštrović nije djelovao samo na kiparskom planu nego je puno učinio za razvoj Zagreba i na društvenom, pedagoškom i urbanističkom području”, ističe Barbara Vujanović.
Meštrović se strastveno bavio i politikom te se susretao ili družio s mnogim istaknutim političarima. Kao mladi student kiparstva u Beču priključio se pokretu za ujedinjenje južnoslavenskog prostora, prvo kao umjetnik, a zatim kao borac i predstavnik jugoslavenske ideje. Potom je 1903. godine sudjelovao na protestnim skupovima organiziranima protiv omraženog Khuena Hedervaryja. Meštrović je također tijekom Prvog svjetskog rata sudjelovao u radu Jugoslavenskog odbora, kad se najviše družio sa svojim istomišljenicima Splićaninom Antom Trumbićem i novinskim izdavačem i političarem, Konavljaninom Franom Supilom. Spremno je ustao i protiv ustaškog režima, a to je dovelo do toga da je njegov život na Gornjem gradu u Zagrebu imao tragičan kraj.
“Meštrović se cijelo vrijeme borio protiv talijanskog posezanja za dalmatinskom obalom, a spomenik Grguru Ninskom, koji je postavljen na Peristilu u Splitu, bio je zapravo protest protiv talijanske politike. Kad je Split potpao pod talijansku okupacijsku zonu, tj. pod fašističku Italiju, bilo je logično da se Meštrović usprotivi ustaškom režimu koji je smatrao pogrešnom ideološkom opcijom. NDH je konveniralo da Meštrović sa svojom reputacijom postane državni umjetnik. Međutim, Meštrović je već doživio razočaranje s Kraljevinom Jugoslavijom i položajem Hrvatske unutar nje te s odugovlačenjem priznanja statusa fakulteta Akademiji likovnih umjetnosti, a s druge strane njegova prva supruga Ruža bila je židovskog podrijetla. Također, uhapšeni su njegovi prijatelji tako da nikako nije mogao pristati uz taj režim. I odbio je biti Pavelićev državni umjetnik”, istaknula je Barbara Vujanović.
Uz to, Meštrović je održavao veze s engleskim političarima što mu je kasnije zamjerila vlast NDH. Nakon dojave, da mu prijeti uhićenje, Meštrović se vraća iz Splita u Zagreb, gdje odbija ponudu Mile Budaka, visokopozicioniranog ustaškog političara za suradnjom. Uhićen je 8. studenoga 1941., s Jozom Kljakovićem, te zatočen u zatvoru u Savskoj, gdje je robijao dva mjeseca, do siječnja 1942. Potom je još bio u kućnom pritvoru u svojoj kući, sve do 12. ožujka 1942. godine. Trebao je biti smaknut, no u zadnji čas je pomilovan. Za njegovo oslobađanje intervenirao je i Papa Pio XII. Nakon toga je prvo otišao u Italiju, gdje je prema dogovoru izlagao na Venecijanskom bijenalu, što je negativno odjeknulo u javnosti, a zatim u neutralnu Švicarsku, gdje se posvetio pisanju, sabravši veći dio svojih sjećanja u knjigu koju je pod naslovom “Uspomene na političke ljude i događaje” kasnije i objavio. Potom je dobio poziv sa Sveučilišta u Syracuseu, koje mu je ponudilo profesorsko mjesto. Odlazi u Ameriku, koja je postala njegov novi dom. S njim je otišla i njegova druga supruga Olga s najmlađim sinom Matom. Nova država pozvala ga je nekoliko puta preko Milovana Đilasa da se vrati u Jugoslaviju, ali je Meštrović to odbio. Vratio se u Hrvatsku samo jednom, 1959. godine, kako bi riješio pitanje svoje ostavštine i nekretnina. Naime, Meštrović je darovnicom već 1952. godine poklonio Hrvatskoj svoja brojna djela te kompleks na Gornjem gradu, kao i Galeriju Meštrović i Meštrovićeve Crikvine - Kaštilac u Splitu te Crkvu Presvetoga Otkupitelja - grobnicu obitelji Meštrović u Otavicama. Na temelju te darovnice osnovani su Muzeji “Ivana Meštrovića”. Prigodom tog zadnjeg posjeta Hrvatskoj posjetio je nadbiskupa Stepinca u kućnom pritvoru, a susreo se i s Josipom Brozom Titom te je na Brijunima ostao punih osam dana. Meštrović je u Americi mnogo izlagao, između ostaloga i u Metropolitan Museumu u New Yorku. Nakon Sveučilišta Syracuse predavao je na Odjelu za skulpturu na Sveučilištu Notre Dame u Indiani, gdje je 1962. godine i preminuo. Pokopan je 24. siječnja u obiteljskoj grobnici kraj Otavica.
Meštrovićeve ljubavi
U Meštrovićevu životu bilo je pet važnih žena, koje su obilježile njegov život i inspirirale neke od njegovih radova. Njegov prijatelj Mirko Rački jednom je izjavio da ga je neka bečka glumica u novinama nazvala Budom, prorokom i Kristom, a to jasno pokazuje da je tadašnji student umjetnosti svojim sanjarskim očima, dugom kosom i orlovskim nosom jako privlačio žene, bez obzira na to što je bio niskog rasta i u to vrijeme prilično neobrazovan. Meštrović je prvu, snažnu romantičnu ljubav doživio u Beču krajem 1902. i 1903. godine s mladom Francuskinjom Olimpijom, koja je imala tragičan kraj - djevojka je preminula od tuberkuloze. Bol zbog gubitka ugradio je u svoje rane radove, kao što su “Prva ljubav”, “Bolesna djevojka” i ”Na grobu mrtvih ideala”. Ubrzo nakon Olimpijine smrti, potkraj 1903., Meštrović je u Beču upoznao Ružu Klein, bečku kitničarku židovskog podrijetla, koja je bila njegova velika ljubav i prva supruga. Ta inteligentna i sposobna mlada žena s umjetničkim sklonostima davala mu je bezrezervnu podršku tijekom 20 zajedničkih godina.
Ruža Klein
Treća Meštrovićeva muza i model bila je fatalna crnka Ružena Zatkova Kvoščinski, supruga ruskog diplomata u Rimu, kojoj je desetljećima kasnije kipar posvetio dva poglavlja u svojoj autobiografiji “Vatra i opekline”. Smatrala je da je platonska ljubav moguća i plemenita, no Meštrović je u isto vrijeme vjerovao da je između muškarca i žene moguć jedino tjelesni odnos. Kad je shvatila da imaju različite poglede na njihov odnos, Ružena Zatkova Kvoščinski prekinula je s kiparom.
Ružena Zatkova Kvoščinski
Četvrta muza je bila mlada Marija Račić Banac, supruga uglednog dubrovačkog trgovca Bože Banca, koju je volio portretirati. Crtao ju je dvaput, a njezino je lice prenio i na “Gospu od anđela” u mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu, kao ljepoticu s knjigom u ruci. Tad su ga već slavili u Europi kao novog Michelangela i po Rodinovu mišljenju bio je najveći fenomen europskog kiparstva.
Marija Račić Banac
Bio je imućan, ali i iscrpljen, no susret s farmaceutkinjom Olgom Kesterčanek 1920., godine, lijepom, vitkom i visokom suvlasnicom ljekarnice na Gružu u Dubrovniku, promijenio je njegov život. Kipar je zbog nje 1922. godine ostavio prvu suprugu Ružu Klein. Raskid s njom bila je jedna od najtežih Meštrovićevih odluka. Prvo ju je molio u Dubrovniku da među njima “ostane kako jest”, ali da mu “dade neograničenu slobodu”, što Ruža nije htjela prihvatiti. Zatim joj je rekao da će joj “uvijek biti prijatelj i drug”, i to je obećanje ispoštovao. U pismu bratu Peši, Meštrović je napisao: “Razišli smo se dok smo se još voljeli”. Prigodom raskida darovao joj je nekoliko svojih djela, s palačom u Mletačkoj 10, novac i mjesečnu rentu. S Olgom Kesterčanek imao je četvero djece - Martu, Tvrtka, Maricu i Matu (Marta je rano preminula, a sin Tvrtko se objesio). Premda je Olga diplomirala u Beču, odrekla se karijere i svoj život je podredila njegovim potrebama: u Americi se brinula o financijama, vodila mu korespondenciju te ga svakodnevno dovozila i odvozila do atelijera i natrag.
Meštrović i Olga Kesterčanek
