Velika povijest, ona iz palača i ureda, povijest premijera, predsjednika, kraljeva i vojskovođa, povijest koju znamo iz udžbenika, povijest uzroka i posljedica, obično prešućuje i nema vremena spominjati obične, ljudske, uzvišene i prljave motive koji su je sačinjavali, jednako kao i velike ideje, velike bitke, veliki pregovori i politički manevri. U njoj nema mjesta za mafijaše, prostitutke, korumpirane policajce, rashodovane špijune, svodnike. A upravo oni kreću se na marginama te povijesti, upravo su oni pratnja svih tih moćnika i vođa, prekriveni tamom, skriveni u predvorjima, ulazeći na stražnji ulaz da ih nitko ne vidi. Moć je neodoljiva sila, najjače vezivo, koje ta dva svijeta neraskidivo spaja. Baš kao što je stari rimski kvart Suburra bio mjesto u kojem su se susretali senatori, kurve, kardinali, prinčevi, carevi, sjecikese, ubojice i špijuni. Jednima će mjesto u povijesti biti osigurano, drugi će iz velike povijesti izaći, baš kao što su u nju i ušli, tiho i na stražnji ulaz, da ih nitko ne vidi. O jednima će pisati u udžbenicima, druge će zabilježiti tek poneki vještiji tabloid. I, nasreću, književnost. Ellroyev “Američki tabloid”, bolji naslov za priču o mračnoj strani najromantičnijeg razdoblja američke povijesti nije mogao smisliti, bavi se upravo njima - korumpiranim policajcima, utjerivačima dugova, ucjenjivačima... Doduše, njegov omiljeni Hush Hush magazin, tabloid iz Los Angelesa koji ima jednu od glavnih uloga i u njegovoj L.A. tetralogiji (osobito u L.A. povjerljivo), sigurno je bio jedna od inspiracija za naslov. Uostalom, prljava strana povijesti obično i je zapisana na trač stranicama, negdje između redaka. Iako je o Kennedyjevu ubojstvu, teorijama zavjere, uzrocima i mogućim uzrocima napisana tona knjiga, snimljeno stotine dokumentaraca, serija i igranih filmova, Ellroyeva knjiga nudi nešto sasvim novo i drugačije. Ona iznosi sve ono što se događalo na ulici, u mračnim striptiz klubovima, u predgrađima i getima, donoseći sliku one druge, mračne Amerike, prljavim sporednim ulicama u kojima se odbacuju trupla, donoseći sliku druge strane moći, jednako važne, ako ne i važnije, od one koju je povijest zabilježila u udžbenicima. 

Da ne bi bilo zabune, nije ovdje riječ o alternativnoj povijesti niti o nekakvom revizionizmu koji je tako popularan u našim krajevima, ovo je priča o svim sporednim likovima, stvarnim i književnim, koji su se vrtjeli oko Kamelota i s njim bili neraskidivo povezani. Kako Ellroy obećava, to nije priča o Americi koja je izgubila nevinost, nego priča o tome kako nikad i nije bila nevina. Barem ne njemu, a njegovi likovi - bivši policajac, snagator i fikser svih mračnih želja bogataša Pete Bondurant, idealist i agent FBI-a Ward Littel i šarmantni oportunist, agent FBI-a Kemper Boyd tu priču vrhunski pripovijedaju. Zajedno s bezbroj stvarnih likova koje susreću - od braće Kennedy, Howarda Hughesa, Sama Giancane, Edwarda J. Hoovera, Jimmyja Hoffe... Čovjeku se gotovo zavrti glava od količine novca, moći i prolivene krvi koju ti likovi sa sobom nose. 

James Ellroy piše roman, izmišljenu i moguću priču, koja je možda i istinitija od povijesti, ali pri tome jako pazi da ni jedan detalj nije neistinit, nepovijesni. Vješto koristeći članke iz Hush Husha, policijske izvještaje, transkripte tajno snimljenih razgovora, novinske članke iz “ozbiljnih” novina, Ellroy dodatno pojačava vjerodostojnost i opisuje epohu, ali te elemente vješto koristi kako bi ubrzao radnju ili je dodatno kontekstualizirao. Gotovo svaki detalj, od novina do marki žvakaćih guma, hitova koji sviraju na radiju pa do slenga, pogrdnih izraza i psovki, pomno je rekonstruiran. S njegovih stranica gotovo da se cijedi stvarnost kraja pedesetih i početka šezdesetih godina. Već samim time čini se, kao i zbog stila, da je prijevod Ellroyevih romana, a osobito “Američkog tabloida”, gotovo pa nemoguć. Ne, tu nije riječ o arhaičnom jeziku, dapače, čini se da je Ellroyev jezik iz geta i mračnih uličica silom provalio na stranice romana, tu je riječ o jednom slengu koji je nestao zajedno s 50-ima i 60-ima. Točnije nije nestao, i dalje je živ na stranicama tabloida, donekle i na ulici, ali kao svaki živi ulični jezik, promijenio je značenje zajedno s promijenjenim kontekstom. Ellroya je teško prevoditi, ali nije nemoguće, dapače prijevod “Američkog tabloida” mogao bi se smatrati jednim od najboljih prijevoda njegovih romana (do sada su u Hrvatskoj izašli samo romani iz L.A. kvarteta - “Crna Dalija”, “L.A. povjerljivo”, “Veliko ništa” i “Bijeli jazz”). 

Već sam jezik i sleng gotovo da nameću stil pisanja. Ogoljen do kostiju. Brz. Frenetičan. Ellroy piše rafalnom paljbom. Gotovo da i ne troši vrijeme na opise, gotovo da i nema viška riječi. To je naravno privid. Jer teško da je i u jednom romanu, a “Američki tabloid” je ujedno i povijesni roman, toliko dobro opisana epoha. Ali lako za to. Ono što Ellroy čini u karakterizaciji svojih likova čini se gotovo nemogućim bez dugih opisa i dugih objašnjenja. Kod njega toga nema. A ipak svaki njegov lik okarakteriziran je do najmanjeg detalja. Svakog razumijemo. Svakom poznajemo do njegova najmračnijeg dijela i potpuno nam je jasno zašto taj mrak stanuje u svakome od tih likova. Još bitniji je put koji ti likovi prolaze, kako se razvijaju, opet ne služeći se s mnogo riječi, ne zamarajući se unutarnjim monolozima, objašnjenjima i psihološkim profiliranjima, svaki od njegova tri glavna lika prolazi kroz, naizgled, nevidljivu, ali ključnu osobnu promjenu upravo onako kako radnja, kako priča zahtijeva. Točnije, prateći priču, likovi prolaze kroz osobnu promjenu. I u svakom je trenutku to posve jasno, vidljivo, nenametljivo i logično, i još k tome bez ijedne suvišne riječi. Gotovo da iz manjka riječi izvire višak značenja.

Hodajući mračnom stranom Amerike, koristeći kao glasnike korumpirane policajce, mafijaše, špijune, perverznjake i prostitutke, Ellroy gazi u najmračnija mjesta. Nasilje, psovke, perverzije, rasizam..., iskaču s gotovo svake stranice. Točnije bi bilo reći da su se ugnijezdile gotovo na svakoj stranici, ne iskaču, jednostavno se uklapaju u poetiku romana, gotovo i ne šokirajući. Da, bilo je to nasilno vrijeme, uostalom ništa bolje nije ni danas, samo sakriveno iza američkog sna, u najromantičnijem od svih romantičnih perioda Amerike, jednostavno je ostalo nevidljivo, točnije svi su ga odlučili ne vidjeti. Raskrinkavajući pravo lice Amerike, ili bolje rečeno pišući o svemu onome nagomilanom i skrivenom iza savršenog osmijeha, Ellroy ustvari govori o tome koliko je prljavštine potrebno kako bi se održao privid američkog sna. Iza američkog sna u kojem svatko ima dva automobila, kuću s vrtom, u kojemu su žene lijepe, muškarci snažni, a djeca nevina, vuče se karavana nasilja, opačina, perverzija, prevara i laži, pažljivo gledajući da kojim slučajem ne uđe u idilično američko predgrađe niti da siđe sa stranica tabloida. Ujedno Ellroy govori kako je američki san, bez obzira na to je li mu lice lažno ili istinito, za neke jednostavno nemoguć. On je nemoguć za njegove likove, iako se ne razlikuju bitno od onih čija se nasmiješena lica smiješe s naslovnica i u vrtovima vila, za njih u tom društvu jednostavno nema mjesta ma koliko se trudili. S druge strane, svi ti moćni, veliki, bogati i pametni ne razlikuju se mnogo po okrutnosti, manipulaciji, lažima pa i nasilju od Ellroyevih korumpiranih policajaca, ucjenjivača i špijuna. Njihova prošlost jednako je puna mračnih mjesta koje bi voljeli zaboraviti. S tom razlikom da oni s dovoljno novca i veza tu prošlost mogu zakopati, a isto tako ne dozvoliti nijednom od tih otpadnika, ma koliko korisni bili, da uđe u njihov krug. Dapače, propalice i nasilnici u “Američkom tabloidu” na trenutke, točnije vrlo često, izgledaju vjerodostojniji, postojaniji i moralniji. Iako je osnovna radnja romana sve ono što se događa prije ubojstva Johnna Kennedyja, “Američki tabloid” zahvaća gotovo sve neuralgične točke epohe, od samih izbora, uspona mafije, crnih lista i progona komunista, kubanske krize do borbe za prava Afroamerikanaca. Mnogo i za više od jednog romana, Ellroyu uspijeva sve to ugurati na 600-tinjak stranica koje se čitaju u dahu. 

Kao što je obećao u uvodu, raskrinkava najromantičnije razdoblje američke povijesti. Stvarno to čini, ali pri tome je prilično pošten, on jednostavno govori da tamo gdje su u pitanju moć i novac, romantike jednostavno nema. Nikad je i nije bilo te ne treba imati bilo kakvu iluziju o tome. On jednostavno daje glas prešućenom svijetu, onima koji hodaju u sjeni moćnika i peru njihove prljave tragove. Njihova priča mnogo je zanimljivija nego službena verzija. I potpuno je nevažno koja je od tih dviju priča istinita, uostalom uvijek postoji neslužbena, neispričana verzija. Ona u kojoj su naizgled nevažni detalji. Tu priču Ellroy je ispripovijedao poštene, nikoga ne štedeći, ništa ne prešućujući i nikome ne podilazeći. Gorko, mučno, ali nevjerojatno pametno i zabavno. 
Iako se bavi događajima od prije više od 60 godina, gotovo svaka stvar iz Ellroyeva romana vrijedi i danas. Iako se bave događajima s drugog kontinenta, čini se kao da podjednako govori i o nama. Iako je roman napisan prije više od dvadeset godina, čini se suvremenijim nego romani napisani jučer. I još k tome zahtijeva, ustvari izaziva želju, za novim i novim čitanjem te u svakom novom čitanju otkriva novo bogatstvo.