Knjiga Dubravke Ugrešić, pa makar se ona rastezala na samo 52 stranice i makar govorila o opskurnoj temi poput toplica, pravi je mali događaj za one koji revno prate domaću književnu produkciju. Ova fotomonografija doista je nekonvencionalno izrađena, s francuskim uvezom, finim papirom, pažljivim dizajnom koji potpisuje Damir Gamulin Gamba, mirisom kakav su nekoć imale knjige, ali ga više iz nekog razloga nemaju te popratnim fotografijama Davora Konjikušića koje vas vode u sva ta mjesta o kojima autorica govori, provinciju koja je nekoć bila živa, a danas kao da spava. Treba istaknuti da bi, s obzirom na to da autorica prolazi kroz neka od poznatijih lokalnih toplica, poput onih u Topuskom ili Daruvaru, bilo dobro da uz fotografije stoji gdje su snimljene, kako bi oko koje ih promatra znalo što gleda. Konjikušićeve fotografije prikazuju interijere i eksterijere toplica i hotela smještenih uz njih, najčešće u zimskim uvjetima ili u predvečerje, zbog čega krajolik djeluje ogoljeno i napušteno. Motivi variraju od praznih predvorja hotelskih kompleksa, s ponekim starcem koji sjedi i čeka, pa do zabundanih ljudi koji pored dominantno betonskih eksterijera djeluju nesretno i otuđeno. Doručci i ručkovi djeluju skromno, kao da su zalutali iz nekog drugog vremena, dok prazne restoranske hale ne obećavaju zabavu.

Samim promatranjem fotografija doima se kao da iz njih izbija tišina, prošlost koja kao duh lebdi zrakom, kazujući da su bolji dani odavno prošli. Ugrešić je majstorica esejističkog izričaja, u kojemu i na ovih 50-ak stranica demonstrira koliko je dobra u tome. Esej “Tu nema ničega” prvotno je bio zamišljen kao dio zbirke eseja “Doba kože” i uvršten je u američko izdanje, no ne i u domaće. Objavljen je u biblioteci Skhole, koja je pokrenuta u sklopu “EPK Rijeka 2020” i u sklopu koje je već objavljen hvaljeni naslov “Povratak u Reims” Didiera Eribona. Reci su to koji se lagodno i s užitkom čitaju.Autorica se, kad se skine onaj gornji sloj promišljanja o kupalištima i banjama, i onome što su u povijesti značili ljudima, bavi pokušajem razumijevanja što se od rata naovamo dogodilo s postjugoslavenskim prostorom da se toliko zagadio. Prostori koje opisuje djeluju ponešto zapostavljeno i odbačeno, da ne kažem oronulo, iako se mora znati da i mala mjesta imaju svoju dinamiku postojanja, koliko god ona izvanjskom promatraču djeluje nepostojeće.

Autorica se posebice osvrće na devastirano spomeničko obilježje, s naglaskom na spomenike Vojina Bakića. Dijalozi koje osluškuje potvrđuju njezin stav da je nacionalistički diskurs živ i u malim mjestima, kao što je zapravo živ u svim zakucima javnog prostora, rastežući svoje pipke toliko daleko da ustaški derneci po periferiji nisu rijetkost, nego nešto toliko normalno i uobičajeno, čime se autorica uostalom bavila u “Doba kože”. Naslov ove knjige zapravo su riječi jednog mladog migranta koji je zaglavio na granici između Bosne i Hrvatske te u očaju zavapio: “Tu ničega nema!”. Dojam je to koji i autorica stječe, da je puno toga propalo i da zapravo više ničega nema, dok negdje u zraku ostaje visjeti dilema: ima li se više što spasiti? I ima li smisla? Jer život, kakav god bio, grabi naprijed. I dok je, s jedne strane, zanimljivo čitati o topličkoj kulturi (zbog čega će se čitatelj upitati zašto već i sam nije otišao u kakve toplice i u njima namočio svoje umorno tijelo), s druge strane mu ostaje gorak okus zbog politike koja je uspjela degradirati mnoge, ako ne i sve segmente ljudske svakodnevice na ovim prostorima, što je tema kojoj se Ugrešić učestalo vraća.